Sve na ovom svijetu je nesigurno, osim majčine ljubavi


Sve na ovom svijetu je nesigurno, osim majčine ljubavi

Koliko puta nas je pokrila njena ruka tokom noći. Ista ta ruka kojom je sa predanošću istinskog vjernika prebirala drvene bobke na tespihu, vezla đerđef da ne veže živce onomad kad se zametnula pogan među ljude.

Dijelila je sve što smo imali sa komšinicom Marijom koja nije imala nikog svog. Sjećam se da joj je tih poganih godina odnijela petero jaja pred Uskrs da ima šta ofarbati, spustila na prag i otišla da ne vidi ko joj je donio. Kasnije je jedno od tih jaja došlo i na naša vrata. Majka bi reci da se dobro uvijek vraća.


Zlo nije spominjala, barem ne često. Znala je odhuknuti, jedino. Plakala je samo u džamiji i to kad krene: "Kad je majka, Muhammeda rodila...", i dok je klanjala, jutrom.

Nismo mnogo imali, ali smo imali sve: čarobni mehlem, ko dukat žut koji je liječio sve vidne rane, zagrljaj koji je krijepio i najumorniju, obespravljenu dušu, i ruke koje bi, nama djeci, otrle kapi od kojih se muti vid i oka i srca.

Njena sofra je vazda bila bogata, bilo da smo jeli vrilcu, šarenik ili burek. Njega je bilo rjeđe. I kad bi ga pravi dok bi razvijaj sama bi sebi govori: "Manje Muho sutraš suho."

I tako, smjerno i predano, učila nas životu. I življenju. Ne ukradi, ne potvori, ne govori što nisi vidio, niti pronosi što nisi dobro čuo, zarađuj pošteno.

Nešto se pitam, morebit da ovi što su uperni među svijetom, nisu imali majku da ih poduči. I nešto mi ih žao.

Jer biti bez majke je ko biti bez krila. Oba. Ili bez glave ko onomad muha. Jedino tako ih mogu razumjeti.
Đ.B