Kupalište “Strujički” na Vrbasu gdje smo se družili, kupali i igrali nogomet

Pedesetih i u prvoj polovini šezdesetih godina prošlog stoljeća Bugojno je bila mala sredina. U tadašnjem žargonu zvali smo se po ulicama i kvartovima. Tako smo imali Hendečane, Donjičane, Terzičane, Mahaljane, Gajane, Poljane (predio od parka prema Donjem Vakufu), Staničane (kod željezničke stanice), Čipuljane, Maloseljane, Jaklićane… Po toj podjeli djeca su sastavljali nogometne timove i igrali utakmice na poljanama oko Bugojna. U drugoj polovini pedesetih i dalje šezdesetih godina počinje nagli razvoj i širenje Bugojna. Gradile su se kuće u polju prema Donjem Vakufu. Bilo je kritika na urbanizam jer su plodno polje pretvarali u građevinsko zemljište. Gradilo se i prema Gornjem Vakufu, Veseloj i Čipuljiću.

Prelazi se na desnu obalu Vrbasa prema Vučipolju i Bristovima. Vlasnici zemlje su se bezuspješno protivili oduzimanju zemljišta jer je nadoknada bila simbolična. Mogli su zadržati jedan ili dva placa. Nisu mogli odlagati gradnje dok im odrastu djeca. Provodila se urbanizacija jer je kupovna moć ljudi uz kredite bila dobra, a općinske vlasti su ostvarivale pozamašan prihod. Izgradnja kuća u Bugojnu nastavila se u narednim desetljećima. Ljudi su koristili radne akcije gdje je to bilo moguće. Tako su naši susjedi počeli pripreme za izgradnju nove kuće. Iako još jako mlad učestvovao sam u vađenju kamena iz Vrbasa i kopanja šljunka i pijeska. Tako je na red došlo kopanje temelja i podruma.

Bila je organizirana radna akcija. Nije bilo mehanizacije, kopalo se krampovima i lopatama. Zemlja se izvlačila velikim “tačkama” (kolica sa ručkama) preko postavljenih dasaka (platica). Taj posao pripao je meni i jednom mom vršnjaku. Kopajući podrum spušali smo se sve niže. Izvlačenje je postajalo sve teže i teže. Jedna grupa je lopatama tovarila naša kolica. Moj kolega upita jednog utovarača: - Vjeruješ li Ti u boga? - Ne vjerujem, odgovori ovaj. Slijedeći put moj kolega opet postavi isto pitanje. - Rekao sam Ti da ne vjerujem, ja sam ateista. Na to će moj kolega: - Vidim da ne vjeruješ kad nam ovako pretovarate “tačke”. Polomismo se vozeći ih uz strme daske

Sjećam se bilo je ljeto 1961. ili 1962. godine. Bio sam na raspustu poslije prvog ili drugog razreda gimnazije. Tih dana smo gotovo svakodnevno odlazili na tada popularno kupalište “Strujički” na Vrbasu gdje smo se družili, kupali i igrali nogomet. Jednog lijepog sunčanog dana trebali smo se naći na “Strujičkom”. Oko šest ujutro dolazi susjeda pravo u moju sobu. Budi me. Veli da joj je došao majstor-zidar, a nema irgeta. Ja trebam postati irget na njenoj kući, naravno bez plaćanja. Ja bih rado odbio taj poziv, ali time bih uvrijedio svoje roditelje. Iako nerado, odlazim irgetovati od “zvizde do zvizde”. Treba majstora snabdijevati malterom i ciglom za normalno zidanje. Prvo je trebalo ručno miješati malter. To je veoma težak fizički posao. Potom se malter lopatom ubacuje u kantu, nosi na mjesto zidanja te istresa u pripremljeni “škaf”. Treba pribaviti dovoljno cigle kod majstora. Za normalno odvijanje procesa trebalo je imati dva takva irgeta-amatera. Ja sam to radio sam. Zidar je bio snažan čovjek srednjih dvadesetih godina. Ja sam bio premlad i nenaviknut na teške fizičke poslove. Sunce upeklo. Već sam umoran, jedva stižem pripremiti materijal za zidara. Sklonim se u hlad da malo odmorim. Zidar viče: - Malta! Ja izbezumljen “lanem”: - Jebala Te malta! Zidar se smije i veli da odavno nije imao zabavnijeg irgeta. Pred sumrak završavamo posao. Odlazim kući umoran. Boli me svaki mišić i svaka košćica. Ali najviše me boli što nisam proveo dan sa svojim prijateljima na Vrbasu. Cijeli dan sam mislio kako bi bilo lijepo da sam sada na “Strujičkom”.

Ovaj scenario odlaska na irgetovanje mi se ponovio nekoliko puta. Moji roditelji su uvijek govorili da treba biti dobar i pomagati susjedima. Drugarima sam objasnio zašto nisam dolazio na kupalište. Na to mi jedan reće: - Dobar i lud su na istoj “deređi”. Mnogo godina poslije, ispričao sam ovaj događaj mlađoj generaciji. Oni se ne mogu načuditi da nisam mogao odbiti “jer bih uvrijedio svoje roditelje”. Takav je bio naš odgoj i moral koji se morao poštovati. Od glavne ulice Maršala Tita kod gradskog parka nizbrdo, odvaja se ulica prema rijeci Vrbas koja se žargonski zvala Hendek. Ulica se zvala po piscu Augustu Šenoi. Potom je dobila naziv ulica Stjepana Radića. Duga 500 metara na kraju se razdvajala prema “Donjičima” i “Terzičima”. Na igralištu “Hendek” Nogometni klub “Iskra” je igrao svoje utakmice uz prisustvo mnoštvo Bugojanaca. Pored nogometa na “Hendeku” su se održavali sletovi. Vatrogasci su se pripremali za natjecanja u brzini pripreme vatrogasne opreme. Ribari se pripremali za natjecanja u precisnosti “zabacivanja udica”. Rekreativci su igrali nogomet. Preko puta igrališta, bilo je muslimansko groblje u kojemu se dugo nisu vršile sahrane. Pedesetih i šezdesetih godina postojale su gusto poredane kuće samo sa donje (istočne) strane igrališta. Sa zapadne strane igrališta bile su svega 3 kuće.

Na vrhu ulice bila zgrada koja je pripadala ulici Maršala Tita. U njoj se nalazila ljekarna. Pedesetih godina u podrumu “Apoteke” nalazila se sodara u kojoj se proizvodila soda i napitak “šebesa”. Stroj za pravljenje napitaka se pokretao ručno preko velikog točka. Mi djeca, dolazili smo okretati točak pa nam je vlasnik sodare Cujac davao “šebesu”. U produžetku Hendeka, na tada dubljem i većem Vrbasu, bilo je kupalište “Hendečki” gdje smo se učili plivati. Na Vrbasu su tada bila i kupališta: Strujićki, Čobanski i Čolića livade… Tvornica kože je ispuštala otpadne vode u Vesočicu. Vrbas je nizvodno bio zagađen i nije bio za kupanje i ribarenje. Znao je biti crvenkast sa bijelom pjenom. Ljudi bi tada rekli: - “kožara”. Od tada je preostalo samo kupalište Strujićki. U drugom svjetskom ratu Njemačka avijacija je bombardirala Bugojno. U Hendeku su bili krateri na muslimanskom groblju, stadionu “Hendek”, na njivama gdje je pomoćno igralište “Hendek”… Kao djeca igrali smo se u tim zatravnjenim kraterima. Na kupalištu “Hendečki” bila je neeksplodirana avionska bomba. Virila je u plićaku pa su djeca preko nje ulazila u Vrbas. Bomba je sedamdesetih godina izvađena i uništena. U ratnim sukobima devedeseti godina “Gornji Hendek” je spaljen. Od gareži je bio crn pa su ga nazvali “garavi sokak”. Danas gotovo više i nema “pravih” Hendečana. Tamo sada žive neki drugi ljudi...

Ratko Menjak

BUGOJANSKI ZAPISI IZ ZABORAVLJENOG VREMENA