U NJEMAČKOJ RADILA 40 GODINA I SINOVIMA IZGRADILA KUĆE, A ONI JE IZBACILI IZ KUĆE NAKON SMRTI MUŽA

Tada nastaje tragedija za njegovu životnu partnerku koju ni u snu nije naslućivala. Mjesec dana, naime, pošto se bračni par vratio u domovinu da tu uživa sa unucima i prauncima u blagodetima koje su teškim radom stvorili, S. Cvetković je umro. Iako je prevalio osamdesetu, bio je zdrav kao dren, ali gdinama bolovao od demencije.

I baš kada je zaboravnost uzela maha, sinovi su dobili ugovor o doživotnom izdržavanju, iako je bilo obrnuto, odnosno, S. Cvetković i njegova supruga su izdražavali svoju djecu čak i u poznim godinama. U ugovoru S. Cvetković svojim sinovima na ravne časti poklanja svu nepokretnu i pokretnu imovinu.

Tako se radi svuda. Ako nekog želiš da isključiš iz nasljedstva, napišeš doživotni ugovor o izdržavanju koji je skoro pa neoboriv na sudu. U ovom slučaju namjera je vjerovatno bila da se onemogući da i sestra nešto nasljedi od imovine roditelja“, objašnjava advokat Igor Stamenković.

I ništa tu ne bi bilo tragično, mada jeste egoistično i neshvatljivo što se potomak ženskog pola nije pomenuo u ugovoru makar s jednim jorganom, „tuđa kuća“, kako Leskovčani i južnjaci nazivaju žensku djecu.

Ono što jeste više nego tragično i čak i advokatima i socijalnim radnicima čudno jeste da se u tom ugovoru ni jednom riječju nije pomenula supruga autora ugovora.

Čudno je još i to što ispod ugovora nema njenog potpisa jer je veći dio poklonjene imovine stečen u braku Cvetkovića.

Ovakav ugovor do sada nisam vidio, zapravo jesam jer je šablonski, ali je neshvatljivo da ispod njega ne stoje oba imena roditelja i krajnje nekorektno što je suprug izbacio suprugu iz jednog vida testamenta budući da su imovinu zajednički sticali, a po našim pouzdanim saznanjima, riječ je o braku koji je bio solidan i o supružncima koji su bili veoma privreženi“, priča socijalni radnik koji je posredovao u ovom slučaju.

Pokojnikova supruga objašnjava za Jug mediu da su dvije kuće koje su u startu namenjene sinovima sazidane u istom porodičnom dvorištu i kompletno opremljene njenim i novcem njenog supruga jer u to vrijeme ni jedan sin ni njihove žene nisu radile.

• Pored kuće starijeg sina za sebe smo sazidali manji objekat koji se ljepio uz tu kuću. Nije to bilo nešto veliko – mali hodnik, kuhinja, kupatilo, dnevna i spavaća soba. Nije nam više trebalo, da budemo sami, da ne dosađujemo djeci kad dođemo da živimo u Srbiji“, počinje svoju tužnu ispovijest supruga S. Cvetkovića, koja ne želi da otkrije svoj identitet da ne bi ponovo imala problema sa sinovima, ali i da joj se ne bi „smijao svet“.

Vraćali su se iz Njemačke u Leskovac, priča, sa zebnjom jer je duže vrijeme osjećali da se sinovi i snahe ne raduju njihovom povratku, spremanom dvije godine.

• Moj suprug nije bio 100 posto dementan. Zaboravljao je ono što je bilo pre godinu dana, a pamtio ono što se danas dešavalo, od jutra do večeri. Normalno smo komunicirali. Međutim, ja nikada od njega nisam čula da je svu našu imovinu poklonio sinovima. Sijećam se da je govorio da kćerka nema tu šta da traži, ali verovala sam da toliko ima pameti da ništa ne poklanja dok smo živi, iako su nas sva naša djeca i unuci poštovali kada bismo po mjesec, mjesec i po dana provodlili ljeti u Srbiji. Nismo, čak, ni koristili one naše prostorije već bismo se stacionirali kod starijeg sina po njegovoj želji“, priča žena od 80 godina, koja i pored svih muka i tegobnog rada izgleda mnogo mlađe.

S. Cvetković je bolovao kratako. Umro je u snu, bez bolova, ali je to za njegovu suprugu bio veliki udarac jer su skoro 60 godina proveli zajedno.

Još se od tog šoka nije ni oporavila, a atmosfera u kući, a za početak živjela je u kući starijeg sina, postala je nepodnošljiva.

• Ja nisam zdrava kao što je bio moj suprug. Bolešljiva sam. Imala sam nekoliko operacija i hodam sa štapom, a imam i hroničnu astmu. Mojoj snahi je najpre počelo da smeta što često noću odlazim do toaleta. Šuštala joj je voda pa nije mogla da spava. Smetao joj je moj noćni kašalj. Kako mi kuća nije bila dobro poznata, a sijalice nisam smjela svuda pa palim, često bi umesto u moju sobu ušla u drugu i u mraku lupila u nešto pa ili ga oborila ili polomila. To je, do tada izuzetno ljubaznu snahu dovodilo do ludila. U pola noći bi nastajao haos. Umjesto da me uhvati za ruku i odvede u sobu, ona mi se drala, ludovala, klela, psovala. Nisam znala šta me je snašlo. Pa, zar ja, gazdarica, domaćica koja sam sve ovo stekla radeći i tegleći po nemačkim fabrikama, da doživim u svojoj kući, mislila sam i pitala sam se i u sebi i glasno?“, prisjeća se.

Kaže da su snaha u unuk bili kao stražari oko nje i da nisu dozvoljavali da dodirne čak ni česmu, da popije čašu vode. Nedjelju dana od smrti supruga, naredili su joj da ostane u jednoj sobi i da ne izilazi iz nje bez njihove dozvole.

• Donosili su mi da jedem, bacali predamnom kao na kuče i stavljali bokal sa vodom“.

Kako je, nastavlja, vidjela da je đavo odnio šalu, počela je da se buni, najpre se okrenula snahi, pa unuku, pa sve ispričala sinu, terencu koji je rijetko bio u Leskovcu.

• Tog dana kada sam sve ispričala sinu, on je napravio lom u smislu da je vikao po svog sina i svoju suprugu i pretio im. Sutradan je otiša ponovo na teren, a ja sam ostala u paklu. Snaha me je od ranog jutra vrijeđala, govorila da je to njena kuća, a unuk me je stiskao za vrat, umalo da me uguši, i govorio da će me ubiti ako mu još jednom nasikiram majku. Poslala sam aber ćerki da dođe. Došla je, ali joj je unuk jasno stavio do znanja da ona nema šta tu da traži i ako neće da bude dobar gost da zna gde je kapija. Kćerka je otišla u suzama i na izlazu je rekla da mi ne može pomoći“, jasno govori lucidna starica koja je sa unukom, kčerkinom kčerkom, izašla ispred zgrade da udahne svijež vazduh.

Stanje se nije smirivalo. Nedjelju dana kasnije ponovo se sa terena vraća sin, ali ovoga puta, kako priča baka, potpuno „prepariran“.

Rekao je majci da ovako više ne može da se živi, da ona smeta, da u kući neće niko da je čuva i da ima tri izbora: Ili da ide u dom za stare ili da ide kod kćerke ili bilo gdje.

• Skamenila sam se. Kakav dom, kakvo čuvanje, pa ja se sama čuvam, pa ko mene može iz moje kuće da izbaci? Pozovem mlađeg sina da raspravimo situaiciju i kažem obojici, onako u bijesu, da ću obe kuće i stanove da prodam. Gledaju me objica sa podsmjehom, a mlađi sin me zagrli pa mi reče: Majko, pa ovo je sve naše, ti nemaš ovdej ništa i ova garderba koju nosiš je naša“, priča i plače žena kojoj ruke podrhtavaju i koja dušu i tijelo nprestano hladi kratkim gutljajima vode iz flašice.

U tom šoku nekako je shvatila šta joj je suprug napravio ali se u magnovanju sjetila onog objekta koji su ona i njen životni saputnik napravili za sebe, a koji nije stigla ni da počisti od dolaska iz Njemačke. Još je bilo teže, priča, što njemačke penzije nisu stizale zbog promjene prebivališta i brdo dokumentacije koja je trebalo da se šalje tamošnjem penzionom fondu.

• Rekla sam, pa dobro sinovi, idem ja onda u moj kućerak. Međutim, onaj mlađi, još bezdušniji mi kaže da ni to nije moje. Nisam vjerovala, mislila sam da me lažu jer moj suprug je mene mnogo voleo ne bi me ostavio bez ičega“.

Tek mjesec dana kasnije pokazan joj je u Centru za socijalni rad ugovor o doživotnom izdržavanju gdje je vidjela da je sve bilo onako kako su joj sinovi predočili. Plakala je tamo, pitala kako može da se promjeni ugovor, odgovarali – nikako. Tvrdi, međutim da ispod tog ugovora ne stoji potpis njenog supruga, zapravo, da malo nalikuje da je pisan drhtavom rukom i veruje da je falsifikat. „Ili su ga, možda, sinovi prevarili jer je potpisan baš u vreme kada je dementnost uzela maha. Ja sam molila kćerku da povede parnicu, ali su mi i ona i advokat rekli da je to nedokazivo i da bi se parnica izgubila“.

Dan poslije rasprave sa dvojicom sinova u kojoj su snahe suflirale u korist muževa, starica je skoro na silu smještena u staračkom domu, ali se tu nije dugo zadržala jer je po nju došla kćerka i odvela je svojoj kući, a braću prijavila za zanemarivanje i zlostavljanje majke, pa je prije početka sudskog postupka odustala od daljeg gonjenja, iako se majka nije složila sa tom konačnom odlukom.

• Moja kćerka je najmlađe dijete i mnogo radi, skoro po cijeli dan, pa sam pala na teret njenoj deci, unuci i unuku kojima sam najmanje pružala u svom životu. Sada jesam mnogo bolesna, a doprineli su mi stresovi koje su mi priredili sinovi i moj pokojni muž. Veći dio vremena prvodim u krevetu i plačem. Kćerka, zet u unici me tiješe, ali ne pomaže. Ovo nije moja kuća, stvari koje me je okružuju nisu moje. Tuđi je krevet i nije moja posteljina, a za svog života iz Njemačke sam donijela i snahama dala, ali i sebi ostavila, najmodernije, najkvalitetnije i najljepše posteljine, ćebad, jorgane, jastuke… Kuće koje smo moj suprug i ja svojim rukama zidali i napunili stillskim nameštajem, posuđem, i sa svim što jednom domaćinstvu treba, računajući i alate vrijedne oko 100.000 evra, sada su na na drugom kraju grada. Moje srce je tamo, pa zar da ja budem isterana skoro na ulicu pri mojeg onolikog bogatsva?“ neprestano se pita žena.

Njena dva sina sa cijelim svojim porodicama sada ne razgovaraju s majkom, ali ni sa sestrom, koja je voljela braću iako je bila kao siroče u toj porodici.

• Naljutili su se. Oni su, izgleda, mislili da ja živim u domu a oni da uzimaju moju penziju, pošto sam ja starijeg sina, koji manje zarađuje od mlađeg, bila ovlastila da u Srbiji podiže moju penziju. Ali, moja penzija je mala jer ja sam malo odvajala za penzijsko osiguranje, njanižu skalu, kako bi što više imalo za nih. Da nije udovičke penzije, a i ona je niska, ne bi pokrila ni za osnovne troškove. Jedina mi utjeha što i finansijski nisam pala na teret kćerke i njene porodice pred kojom osjećam veliki stid“, objašnjava, a mi ne pitamo o kom iznosu je riječ.

Kaže da je prvi put poslije više godina prije nekoliko meseci svoju penziju primila u svoje ruke, a njen unuk, dječak od 17 godina, priča da je najveći problem što baka odbija hranu. „Sve manje i manje jede. Kada je došla iz Njemačke baš je bila punačka, malo više, sada se prepolovila. A pritisak nikako da stabilizujemo“, kaže.

Baka svoju priču završava time da su je sinovi „izbacili na ulicu“ samo sa „ličnim prnjama“.

-Kao krpu, kao pocjepanu majicu ili zahrđali tanjir, a za njih sam živjela, za njih i za njihovu djecu“, priča dok joj se oči mute od umora.

Pozdravljamo se i obećavamo da nećemo pomenuti njeno ime. Dok odlazimo čujemo kako pita unuka da li se nije „obrukala i rekla ono što ne treba“, a ko zna šta je to još trebalo da ispriča.