Priča za popodne

Već dugo mi je jasno da sam u ranom djetinjstvu bio žrtva nadrealnih priča koje sam slušao od starijih. Plodnijeg tla od naivne duše, uz to još naglašeno sklone fantaziranju i nema, pa stoga nije nikakvo čudo da sam, ako me noć zatekla na Pajama, komadić puta koji pored groblja vodi do moje kuće pretrčavao kao da sam na važnom atletskom takmičenju. Jen, dva, tri, četiri, pet... i ja sam bio već kod ulaza u našu avliju. A da pogledam lijevo, ne daj bože! Jer, šta ako tamo pored groba nekog Sulejmana Hitrog zaista stoji On “Dobri”, ogromna, zelena spodoba, za koju su mnogi tvrdili da se svako malo u noći tu pojavljuje.

Po danu, pak, od tog straha nije bilo ni traga, valjda mašta tada spava. I bezbrižno sam, hodajući kraticom preko groblja, odlazio iz Ulice Bistrik brijeg na Begovac gdje sam se znao često igrati sa svojim vršnjacima. To groblje bilo je odavno popunjeno i malo je bilo grobova oko kojih je još neko vodio brigu. Trebalo je da prođe vremena i vremena da shvatim da nije u pravu Omer čije su me priče, umještene na groblje i u grobove plašile, nego Hamdo koji mi je znao reći: “Ne boj se groblja i mrtvih, ništa ti ne mogu, boj se živih...”
No, bio je jedan mali, dječiji grob, nalazio se u sjeni krošnjate, ogromne lipe koja se digla negdje oko sredine groblja i kad je se prisjetim, liči mi na stražarnice koje kontrolišu zatvorska dvorišta. Kad god bih bio blizu tog mezara, osjetio bih nešto kao strahopoštovanje. Strah usljed spoznaje da groblje nije samo “kuća” za stare, a poštovanje jer se znalo čija djevojčica, stara desetak godina, tu je ukopana. Nema od tog grobića više od trideset metara do kuće u kojoj su živjeli Tahmina, Vasvija i Hasib kojeg nikad niko nije zvao samo imenom, nego je uvijek dodavana titula aga, tako da je bio Hasibaga. Naravno, nema ta činjenica nikakve veze sa vremenom u kojem su titule aga i begova označavale stvarni društveni status, jer priča se odnosi na šezdesete godine prošlog vijeka.
Tahmina je bio nešto stariji od sestre mu Vasvije i on za ovu priču i nije toliko bitan. Ali kad sam ga već pomenuo, ukratko ću ga opisati: sitan, dobrodušan čovjek, vrstan majstor-papučar. Da opet ne bude pogrešnih asocijacija, radi se o papučarstvu kao zanimanju, a ne statusu. Koji Tahmina nije mogao ni steći jer se nije nikada ženio. Prema mahalskoj legendi u vrijeme momkovanja Tahmina je ašikovao s lijepom curom, ali su ga rakija i čašica uzele pod svoje te se on radije odlučio za alkohol negoli za ženu i porodicu. I dok je mogao, pio je i ne pamtim veče da se Tahmina nije pijan penjao uz mahalske stepenice. Imao je na gornjem spratu velike kuće svoju sobu i zahvaljujući sestri Vasviji, uvijek je bio čist i dotjeran.

Još gizdaviji je bio Vasvijin muž Hasibaga koji se, uvijek u odijelu, kao kakav paun spuštao niz mahalu. I njemu nije bila mrska čašica, ali je bolje od Tahmine podnosio alkohol. To kažem jer smo kao djeca znali zbijati šale sa Tahminom kojeg smo prozvali “Pažnja”. Jer, kad bi se on teturajući penjao uz mahalu, svako malo bi pružio kažiprst čas jedne, čas druge ruke izgovarajući pritom tu riječ - pažnja! Hasibaga je pak šutke i mrkog pogleda i brže i lakše vladao korakom i putem koji je i jednog i drugog vodio do kuće iz koje nije izlazila Vasvija. Bar otkako sam je upoznao, a bile su, kako već rekoh, šezdesete godine. Kako je ova žena glavni lik, priču nadalje posvećujem njoj.
Pouzdano znam da je svoju jedinicu sahranila 1937. godine i ako je tada imala tridesetak godina, ja sam je prvi put sreo kad je bila stara oko šezdeset. Moram još napomenuti da je u velikoj kući živio i jedan prekrasan pas, zvala se Bjelka i ime je odgovaralo snježnobijeloj psećoj dlaci, dok su Vasvijine sijede sadržavale srebrnkastu nijansu. Bjelka je bila poslušan pas i Vasvija ju je svaki dan puštala malo napolje, a kad bi ocijenila da je dosta igre, samo bi viknula “Bjelka” i pas koji je u međuvremenu skoknuo i do groblja u trenu bi se pojavio i poslušno skočio kroz vrata u kuću.

Ti trenuci kad bi se Bjelka igrala bili su prilika da i mi budemo u blizini te žene. Ne znam kakva ju je bolest i kada napala, ali Vasvija nije mogla hodati uspravno, nego je uvijek imala pognutu glavu i čini mi se da je u savladavanju kućnog prostora više koristila puzanje negoli nesigurni korak. Znala je imena svakog od nas djece i bila je s nama uvijek dobre volje. Pitala je za naše roditelje, interesovala se za naše uspjehe u školi i s blagonaklonim osmijehom pratila naše igre koje su se znale odvijati baš ispred vrata njene kuće.
Uprkos takvom zdravstvenom stanju koje je ograničilo život ove blage i tople ženske duše na kuću i avliju, Vasvija je bila i vrijedna i vješta žena. Šila je jorgane, prekrasne svilene u raznim bojama za čaršijsku jorgandžijsku radnju koja se nalazila preko puta “Daira”. To je jedan važan podatak uz koji je vezana osobina zbog koje smo je mi djeca najviše upamtili, a i dan-danas, već stari ga se sjetimo kad pomenemo Vasviju. Velikodušnost. Sretni su bili oni koji bi se pred kućom zatekli ili koje bi Vasvija odabrala da snesu jorgane na Čaršiju. U povratku bi možda još nešto po njenoj želji kupili, a kad bi joj donijeli novac i račun, neshvatljivo velik dio bi poklanjala onom dječaku ili djevojčici kojeg bi zapala sreća da tog dana ispuni Vasvijinu zadaću. Naprimjer, mogao sam deset puta poslušati Vezirahanumu i otići i u granap i do pijace i opet kad sve saberem, manje bih dobio negoli što sam odjednom od Vasvije.
Slično je bilo i za Bajram. Ako u drugim kućama dobijemo dinar, negdje nismo ni to nego samo kakav kolač, od Vasvije bismo dobili deset dinara i gurabiju od koje ukusnije i slađe nisam više nigdje pojeo.

Osim opisane sijede kose i pognutog tijela, ostala mi je u sjećanju i blijeda, gotovo mliječna boja lica ove žene. Vjerovatno uzrokovana i zbog činjenice da je bila tako dugo zatvorena u kući. Mada i ne mora biti samo to uzrok, jer Vasvija je teško i samo njoj znanom mukom uređivala besprijekoran cvijetnjak u svojoj avliji. I da, još je sama pravila “đulbešećer” iliti ružino slatko pa kad bi koje od djece dobilo visoku temperaturu, onda se išlo kod Vasvije kao u apoteku da ona da malo tog čarobnog napitka koji “obara vrućinu”.
Otišla je najprije ona, a ubrzo zatim naglo su počeli propadati kuća, njen brat Tahmina i udovac Hasibaga.
Već dugo mi je jasno, ili mi se samo čini, da je ta draga, velikodušna žena svoju bol liječila tako što je silnu majčinsku ljubav koja je ostala nepotrošena dijelila svoj djeci iz naše mahale.