Svijeta dva

Slutili su oni, dva nevina, naivna bića, van realnosti, a u svom zasebnom svijetu, da je previše lijepo, zanosno, lepršavo, prelijepo da bi potrajalo. Slutnje su prikrivali držeći se na samoj granici prešutnog sporazuma o šutnji, o prikrivanju onog što su na neki naći znali, da će jednog dana doći.

To nešto, kako je vrijeme prolazilo bilo je sve očitije, sve je više izranjalo na površinu, izvirivalo iz njih i bilo im bliže. Sve je vodilo k tome, njihove riječi, teme, skrivene želje, neizgovorene riječi, nestvarni dodiri, namješteni, “slučajni” susret, njihovi prvi pogledi, propitivanje pogledima, traženje u očima, prva šutnja, zbunjenost, sve, sve…..

Bili su kao djeca koja se prikradaju kutiji sa slatkim, znajući da, ono najslađe tek dolazi.

Kroz hihot su se prikradali toj Pandorinoj kutiji, zadirkujući se, s osmijesima na licima, držeći se gotovo za ruke. Ne, nisu oni namjerno htjeli misliti što će se desiti kad otvore kutiju, kad probaju slatko. A znali su dobro, da jedan slatkiš nikad nije dovoljan.

Dogovor licemjerni bio je, samo zaviriti u kutiju, koja ih toliko privlačila i ne dirati ništa, ne uzimati. Prikradanje je bilo zanosno, izazovno, vuklo ih naprijed nekom nevidljivom i jakom silom. Sami u svom svijetu, njih dvoje i kutija, a u kutiji, naslađe zabranjeno voće. Kako su zavjerenički, praveći se da se kreću negdje drugdje, pogledavali se ispod oka, gledali da ono drugo ne ode korak ispred i veselo poskakivali dajući jedno drugom podršku. Svakom riječju, svakim pogledom i željom bili su bliže kutiji, a kako su se približavali sladostrašće je bilo jače, neobuzdanije.

Hrabrila ga je pogledima, a on nju podsticao osmijesima. Nisu se čak ni osvrtali, nije im bilo važno.

U jednom momentu prišla je , tiho ga dozvala i onako, u polušali, ali s jasnom namjerom, upitala:

-Hoćeš li biti moj?

Svidjelo se njemu jako, bljeskalo mu moždanim vijugama, žarilo oko srca, punilo dušu.

Nekako spontano, otvorila je kutiju, a on zgrabio kolačić, onako dječački, prvi koji je vidio, onaj slatki, najslađi i ponudio joj. Uzela je spremno, zagrizla, a lice se njeno ozarilo najljepšim osmijehom koji je ikada vidio, osmijehom ljubavi. Gledala je u njega začuđenim, sretnim pogledom.

Rekla je, jedući, da je prepoznala njegov dječački glas, davno, još u djetinjstvu, kad ju je dozivao po osamama njenih polja, potoka i cvjetnih livada. Dala mu je kušati slatko, zabranjeno voće.Jeo je požudno, željno i slasno. O kakav užitak! Letjeli su prostranstvima njihovog svijeta, na krilima otkrivene slasti, lebdjeli i radovali se dijetinjasto, držeći se za ruke, dodirujući se krilima.

Samo na kratko, osvruo se, ispustio njenu ruku, izgubio ju iz vida. U zao tren. S tih visina bacla je pogled na onaj svoj, stari, ružni svijet, koji ju je nečim dozivao, zavirila u onaj svoj kutak bitisanja,….I sve je odjednom nestalo, čarolja je isčezla, a oni su tresnuli s neslućenih visina u onaj stvarni svijet.

-Da, krivac sam ja, nisam te smio pustiti, ni na tren. Sad sam osuđenik, s presudom uvjetnom, na slobodi, ali s zabranom prilaska kutiji.

Odjednom se ona pretvorila u odraslu osobu, pobjegla u onaj svoj stari svijet. Htjela ih je oboje, vratiti u onaj svijet odraslih, svijet vezanih, svijet normi, svijet straha. Zašto? Dozivala je i njega k sebi, tamo u taj svijet odraslih, svijet dvoličnosti, da se vrati na neki lažni tron u patvorenom svijetu. Pružao je ruke k njoj, iz njihovog svijeta, kao utopljenik i dozivao je da se vrati.

Nije on shvaćao sto želi ona, a ni ona nije znala sigurno, kuda bi. Htjela je k njemu,, ali se plašila, htjela je tamo, u poznato, znači nigdje. Bojala se one slasti, ljepote leta, bojala se sebe u onom njihovom čarobnom svijetu. On je žarko želim ostati u njihovom svijetu i nije se dao lako odvesti iz njega. Ona je znala zašto!

Onaj drugi, ružniji, gori, njoj je poznat, a onaj njihov čarobni, prepun je iznenađenja i neizvjesnosti.

-Reci mi samo, zar jedno- Volim te- može potresti tako silno dva svijeta?

-Skoro se srušiše svijeta dva, od tih riječi, skoro su ostali ni u jednom, skoro su izazvali kozmičku katastrofu.

Kada se vratiš u onaj naš svijet, iscvijetaš moja nadanja, osvijetliš moje noći, postaviš putokaze na moja lutanja i odvedeš me u neku osamu gdje smo mi, samo mi, shvatit ćeš daje naš svijet stvoren samo za izuzetne i posebne, za tihe i neprimjetne duše, koje znaju pronaći jedna drugu, makar morale prelaziti iz svijet u svijet iz života u život. Još uvijek mi drhte, tebi ispružene ruke, čekajući tvoj dodir, tvoju ruku koja bi me držala, pa bilo to i u tvom svijetu, svijetu zamagljene stvarnosti, svijetu okova i normi, svijetu u koji si pobjegla, a zapravo nikad neću shvatiti zašto. Zašto?

autor: Stipo Lučić