Najpostojaniji muzički sastav Bugojna


Prvobitno pod imenom “Plave zvijezde” je najdugovječniji bugojanski vokalno instrumentalni sastav.
Bugojna što je od davne 1968. pa sve do proljeća 1992. kontinuirano svirao u Bugojnu, Vakufima, Prozoru, Kupresu, Livnu, a ljeti na moru.
Sjećam se prvih početaka te davne 1968. kada sam bio prvi razred osnovne škole, pravili su svoje prve instrumente ručno, pogotovo se sjećam pravljenja bubnjeva a iste godine su imali prvi nastup u Domu kulture sa zadnje strane današnjeg Hrvatskog doma) i prvi honorar su im bile po porcija ćevapa i to desetka, tad nije bilo petice (kako mi ispriča Zvonko). A lider te grupe je bio moj najstariji brat Zvonko Mandić (1949. Imotski, R. Hrvatska), moj životni uzor u mnogim stvarima, pa sam to pratio iz prve ruke…1971 su nabavili odnosno kupili prve prave instrumente. E ovo je zanimljiva priča koju čuh od brata Zvonke i Drage Gligorevića (1950., Tišina kod Bosanskog Šamca) - bubnjara ove grupe, te godine poslom došao iz Bosanskog Šamca u Bugojno kao prodavac u salonu namještaja što tada bijaše u kući Naske i Ljilje Marinović (danas cvjećara “Veca” preko puta kafića “Mačak”). Došli budući svirači da unovče čekove kako bi mogli kešom kupiti potrebne instrumente. I Drago, pošto ih ne poznaje, prvo reče da on to ne može, ne smije… I oni kad vidješe da ništa od posla, zahvališe i okrenuše se prema izlazu. Ali tad ih Drago priupita (sudbina je uplela svoje prste) za šta im treba gotovina i kad oni rekoše da Relja Brančić, Darko Goreta, Zvonko Mandić, Ivan Perković, 1969. Drago Gligorević, Zvonko Mandić, Relja Brančić, Slobodan Matić, 1971.Glavni stub sastava Zvonko Mandić, ljeto 1972.
Ljubiša Tovirac (leđima okrenut), Zvonko Mandić, Nada Milinković, Slobodan Matić, 1974.namjeravaju kupiti instrumente da počnu svirati. To je već nešto drugo, i on svira bubnjeve, pa će im unovčiti čekove a mogao bi im se i pridružiti, ako ima mjesta… A Drago Gligorević je Božja blagodat cjelokupnom ljudskom rodu,uvijek nasmijan i spreman ispričati poneki vic i šalu, čestit, radoznao, pozitivan, spreman svakom ruku pružiti. Pravi veliki drug i prijatelj sa beskonačnim entuzijazmom, ostao takav i sa Zvonkom i sa mnom, već tada pokazivao izuzetnu sklonost za pravljenje reklama i dizajn. Pominjem i Draginu knjigu o porodici Gligorević unazad 200 godina, tu sam mu pružio maksimalnu moralnu a i stručnu pomoć. A ta knjiga je zahtijevala izuzetno strpljenje, upornost, rudarsku istrajnost u prikupljanju podataka, dokumenata, činjenica, živih svjedoka a za to su sposobni samo ljudi poput Drage Gligorevića koji mi posla nove detalje o ovoj temi pa to objavljujem u originalu:“U grupi koja je prethodila Poetama, svirao je Marko Klarić- Komita. Mentor im bio kapelnik Milan u Domu kulture.
Grupa Poete 71 (kasnije samo Poete, osnovana u proljeće 1971.) Cijeli grad bio je oblijepljen njihovim plakatima.Početni sastav: Zvonko, Relja, Slobodan (kasnije član donjevakufskegrupe DOG), Drago (nekadašnji član grupe Meteori koja jepromijenila ime u Albatros, iz Bosanskog Šamca), nakon dva- tri mjeseca pridružio se Nebojša Kisin. Toga ljeta dobili su angažman u odmaralištu Zenicatransa u Dućama kraj Omiša a nakon ljeta počeli su redovni nastupi (vikendom i praznicima) u “Kristalnoj dvorani” tadašnjeg Hotela “Bosna”, pa na motelu „Akvarijum“, Hotel „Kalin“ (restoran i diskoteka). Radili su u vlastitoj organizaciji: prodaja vlastitih ulaznica sa njihovim logom, vratari, garderober, a goste je služilo osoblje hotela. Tolika je potražnja za mjestima bila da su se ulaznice preprodavale (tapkarile). Maturske večeri, osmomartovske i novogodišnje proslave bile su nezamislive bez Poeta. Organiziran je i rulet-ples a voditelj je bio Ivica
Bandić čija je maksima bila: “nema zime dok ne padne inje, ni muzike bez Poeta”. To je potrajalo 3-4 godine, da bi se kasnije otisnuli u poluprofesionalne vode nastupima u većim ugostiteljskim objektima (moteli, hoteli) u Bugojnu, Vakufima, Kupresu, Prozoru, Livnu.
Po odlasku Nebojše Kisina na studije, pridružila se Nada Milinković. Relja je 1973. otišao iz grupe da bi u grupu došao Ljubiša Tovirac (njegov sin Miroslav danas basist, član poznatog Vasil Hadžimanov benda a redovito nastupa i sa bendom Rambo Amadeus) vrhunski gitarist, također iz Bosanskog Šamca, koji je tada studirao u Sarajevu.
Godine1974. u ljeto imali su zapažen dvodnevni nastup u Draginom i Ljubišinom rodnom kraju u naselju Crkvina pred oko 1.000 posjetilaca koliko je moglo stati u veliku dvoranu zadružnog doma. Poslije odlaska Ljubiše, pridružio se gitarist i pjevač Oskar Rizvić iz N. Travnika. (Kad sam ga pitao otkud ime Oskar, rekao je: “čit´o stari romane”). Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih ja jedno vrijeme ne sviram, da bih kasnije nastupao sa grupom Kalin (braća Rade i Ljupko Topić te Relja Brančić), pa sa bugojanskim folklorom da bi 1984. krenula grupa “Spektar” do sredine aprila 1992. (zadnji nastup u hotelu Kalin). Aprila 1995. odselio sam u Zagreb.S nama su jednokratno nastupale i još neke estradne zvijezde:Nada Topčagić, Beba Selimović, Boba Stefanović, SuzanaBevanda, tada vrlo perspektivna tinejdžerica iz Mostara,devedesetih snimila nekoliko singlova za Croatia records.
Pa komičari: Ljuba Moljac, Rudi Alvađ, Rejhan Demirdžić,Zijah Sokolović, Mebrura Topolovac i Rinko Golubović – tv voditelji”.U vezi sa gostovanjima drugih pjevača i muzičara, valjda navikavši na svoju grupu, njihov repertoar, sposobnost da stvore štimung bugojanska publika je počesto znala skandirati kako žele i traže Poete da preuzmu mikrofon.
I naziv toga prvoga sastava je bio VIS (Vokalno instrumentalni sastav) “Plave zvijezde” a inspirisani tada svjetski poznatim “Bitlsima” i „Šedovsima“, potom prerastaju u novo ime “Nada i Akordi “, pa “Poete”, te četvrti i posljednji naziv “Spektar” Bugojno a prvu postavu čine: Zvonko Mandić (solo gitara i vokal), Relja Brančić
(ritam gitara i vokal), Darko Goreta (bas gitara), Ivica Perković - Perun (bubnjevi.)
Zvonko Mandić odlazi u JNA (Jugoslovenska narodna armija) i to u Titovu gardu pa sastav pauzira do 1971. Kasnije to postaje VIS “Akordi i Nada” pa “Poete” onda (p)ostaju “Spek tar”.
Da kažem i o Relji Brančiću nekoliko riječi, (1949., Malo Selo,Bugojno). Mislim da je to bila jesen 1968. Ja prvačić i trebam nacrtati kalodont (zubnu pastu), mučio sam se. To vidje Relja i upita: -Šta je, Vito, šta te muči? Ja mu rekoh a on odmah olovku i čas posla je nacrta da sam mislio da je to prava, živa pasta za zube. Poslije je dobacio čak do akademskog slikara a pričalo se kako niko kao on ne može nacrtati konja, kao najveći izazov svih slikara, ali ni ispričati živo i zanimljivo vic kao on...
Prvi nastup na moru mjestu Duće kod Omiša a angažovao ih tada Zenicatrans jer grad Zenica nije imala svoga sastava.Slobodan Matić, Relja Brančić, Zvonko Mandić, Drago Gligorević, u Reljinom dvorištu, Malo Selo, 1971.
Sjećam se iz tih davnih 1970-ih i stalnog vježbanja na kojem je brat stalno bio, ako nije na poslu ili nekom političkom sastanku, ali zato i jesu zvučali besprijekorno uvježbani i ugodni za slušati baš svakome.
Poslužili su kao inspiracija i uzor mnogim kasnijim sastavima u okolnim gradovima pošto tada bijahu samo “Veziri” u Travniku, te posebna sarajevska muzička scena. Repertoar im bio raznovrsan od domaćih evergrina sa aktualnim stranim, najbolje narodne, starogradske, ciganske pjesme za svačije uho i dušu.
Imali su ponude da pređu u profesionalce sa pravim kompozitorom za njih, pa da se snimi ploča, ali to nisu prihvatili najviše zahvaljujući Zvonki koji je stalno govorio da oni još nisu toliko uvježbani i spremni za toliki iskorak (po sopstvenom priznanju) a ja potvrđujem da je moj brat pretjerano pedantan do perfekcionizma a što istovremeno
pokazuje preveliku skromnost i to čini tu njegovu kočnicu prema ambiciji. Sjećam se kada sam mu prao auto i ja to stvarno čestito i sa apetitom odradim, ali on uvijek nađe neku mikroskopsku falinku i zamjeri mi zbog toga. Kad sam već kod njega da kažem da je jedno vrijeme bio i predsjednik Sindikata Bugojna te i u kandidaturi za gradonačelnika
Bugojna, ali opet se uključila njegova neambicioznost i spriječila ga u tome. Ispriča mi brat kao frontmen svih postava i noseći stub grupe od samog početka (uvijek korektan i pošten prema svim članovima benda po principusvima jednak iznos od ukupne svote love, forsiranje međuljudskih odnosa iznad svega, ima briljantan smisao za
odličnu organizaciju kao i koordinaciju Slijeva: Zvonko Mandić, Drago Gligorević, Jilmaz Šečić, Nedžad Mutevelić, Relja Brančić, 1984. među ljudima, uz svoj redovni posao i sviranje završio je još 2 fakulteta)...
Ispriča mi jednu pikanteriju sa svirke iz hotela Adria ski (Kupres) kada su jedno veče završili sa svirkom u 23,00 h i počeli pakovati instrumente, priđe mu jedan mlad momak i reče kako će on platiti koliko oni kažu te da nastave sa svirkom samo za njega. U prvi mah brat ne obrati pažnju na njega i samo mu uzgred bubnu cifru kako bi ga se riješio a to je bila lova koju oni zarade za mjesec dana. Momak iz prve reče nema problema, samo nastavite bar sat svirati za njegov gušt objašnjavajući kako je on zakasnio na jednu važnu svadbu, nije mu dozvolio posao, kako se uskoro i on ženi a ima fino društvo i ponovi kako će platiti i više nego što traže… Šta će, s nevjericom to slušaju svi, ponovo vrate opremu i nastave svirati. Međutim, kako su gosti već počeli izlaziti iz sale zbog fajrunta, tako se automatski počeše svi vraćati.
Zbunjeni i muzičari, prilazi im ponovo isti meraklija i reče kako je mislio da sviraju samo za njegovu dušu, ali šta će, ne mogu sada nikoga vratiti i istjerati pa nastavite svirati a ja ću platiti kako smo dogovorili. I hajde, svirka potraja još sat i pol te se muzičari sad zabrinuše kako će ih i da li će ih momak isplatiti jer to je cifra od nekih 5-6.000 maraka
(tadašnjih dinara). Prilazi đuvegija (iz Zlosela) i poziva brata da iziđe sa njim do auta napolje gdje su mu pare.
Nerado brat to čini, noć je, popilo se, ne pozna momka, ali nema sad kud. On otključa auto i reče da sjedne i brat… Još veći strah, ali mahinalno uđe, sjede na suvozačevo mjesto. Momak otvara pretinac a on pun svežnjeva novčanica, izbroja ih pred uplašenim muzičarem i vratiše se u hotel. Odmah signaliziraju Dragi kao iskusnom trgovcu da provjeri da nisu lažne pare. Ne, sve je u redu te oni za 1,5 sati svirke zaradiše svoj cjelokupni mjesec redovnih nastupa…
Priča kako im je na Adria ski jedne večeri prišla jedna prava dama da ih pohvali kako su korektno svirali i sa prelijepim repertoarom a to je bila poznata operska pjevačica iz Srbije Radmila Smiljanić, koja se tu trefila jer je bila na turneji pa je samo prenoćila i reče da joj je njihova svirka dodatno uljepšala inače veoma lijep i ugodan ambijent u kome se zadesila…
Već 1971/72. razmišljaju marketinški (propagandno) te prave spisak stalnih posjetiteljki te im dodjeljuju besplatne karte za svirku znajući da gdje ima cura (djevojaka) doći će i momci i eto pune sale .
Pokušali smo zajedno napraviti kalkulaciju koja bi to cifra novca bila koju je on ( ja sam ga oduvijek zvao Braco, ne znam zašto) zaradio za ovih četvrt stoljeća i dođosmo do cifre od oko 400.000 KM (u ondašnjim dinarima). Dakle, od prvog honorara velika porcija ćevapa pa do ove pogoleme svote blizu pola miliona maraka…
U neko doba su počeli dovoditi kao goste najveće zvijezde Jugoslavije: Miki Jevremović, Usnija Redžepova, Snježana Komar, Zerina Cokoja, Jasna Zaimović (iz Breze)… Spomenu Zvonko kako je s njima jedno vrijeme pjevao Nebojša Kisin a izvodio je pjesme tadašnje zvijezde BobeStefanovića u originalu da su svi mislili da to i jeste lično Boba Stefanović…Mnogi vokali su prodefilovali kroz ovu grupu: pored pomenutih Zvonke i Relje, Nada Milinković, Šefika Isić,Nebojša Kisin, Jasna Zaimović, Zerina Cokoja, Zijada Korjenić,Oskar Rizvić, Ifeta Šečić…
Takođe su i mnogi instrumentalisti bili jedno vrijeme članovi ove grupe: Filip Radić (harmonika), Slobodan Matić (bas gitara) koji je imao originalnu bitls frizuzu i odjeću te je takav bio prava atrakcija za ženski dio publike zbog čega su ga počesto lokalne kabadahije htjele i tući (muška ljubomora),Miroslav Ilić-Miro (klavijature), Vinko Landika (harmonika), Nedžad Mutevelić (violina i mandolina), Fuka Senahid (klavijature, harmonika), Selmir Topčić-Topa (harmonika i klavijature), Darko Krajina (bas gitara)… Ako smo nekoga zaboravili pomenuti pri nabrajanju, unaprijed se izvinjavamo
jer se nije moglo sjetiti svih, ali ako neko bude imao neku dopunu ili bitno ime vezano za sastav rado ćemo to dopisati u ovaj tekst. 1979. trebali su svirati za Tita i sa motela ih pokupili na vilu Gorica (rekoše da su imali ogromnu tremu, svirati za Predsjednika Tita to je neizmjerna čast bila). Na njihovu (ne)sreću Titu nije bilo dobro te se povukao u svoju sobu na nagovor svojih ljekara. Tada im je jedan bezbjednjak rekao da će žaliti čitav život što im se nije dalo da zasviraju pred Titom. I bio je u pravu, poslije nekoliko dana Tito otišao iz Bugojna i nikad se više nije vratio (bila je to krajem
novembra 1979.)
Nekoliko godina biva prateći sastav na Izboru za lice Bugojna kao i za Zlatni glas Bugojna od 1988.-1992. a posljednji nastup su imali u proljeće 1992. kada se vršila selekcija za Zlatni glas Bugojna u hotelu “Kalin” te se proba prekinula zbog tenkovsko-topovskih eksplozija što su dopirale sa područja Kupresa a čule su se jasno i u Bugojnu. Bio je ovo ujedno i nagovještaj i uvod u nadolazeći rat.
Da nije bilo rata tadašnje manifestacije kao Zlatni glas Bugojna (organizatori Omladina Bugojna i Omladinska zadruga Bugojno) bi zasigurno uskoro urodile nekom pločom (tada bih se ja potrudio da nagovorim brata Zvonku da to uradimo). Ali nije nam se dalo, rat nam je uskoro stigao.
Mandić Zvonko i Drago Gligorević su stalni članovi benda od 1971.-1992.Zadnju postavu “Spektra” činili su: Zvonko Mandić, Drago Gligorević, Jilmaz Šečić, Samir Šečić, Ifeta Šečić (vokal) svih troje Šečića sa završenom muzičkom akademijom i oni ostaju stalna postava od 1985. - proljeća 1992. Eto je meni pripala čast i zadovoljstvo da postanem živim svjedokom te iz prve ruke pratim meteorski uspon najdugovječnijeg i najboljeg benda Bugojna i šire regije, naravno, da su mi Zvonko i Drago bili dragocjeni kao dopuna i popuna ovog teksta o njihovom sastavu a o tome smo pričali već godinama i eto sad se to desi da ostane zapisano za sva vremena u historiji Bugojna. Trajahu skoro četvrt stoljeća.
A, da, naravno da su i za moju gimnazijsku maturu 1980.svirali baš ovi najbolji muzičari Bugojna na motelu “Akvarijum”.Ovi muzičari su obilježili mnogobrojnim generacijama najljepše godine života, ljubavi, mladosti, matura, svadbi, praznika, ljetovanja... a to je njihova muzička ostavština ostala za sva vremena utisnuta cijelom gradu u srce i dušu o čemu svjedoče mnogi njihovi fanovi koji im se rado javljaju i danas te rado popričaju sa ogromnom nostalgijom o tim nezaboravnim danima lijepih starih vremena...
Oni su muzički brend našega grada a Zvonko Mandić (sa pjesmom “Mnogo značiš za moj život draga“, Nada Milinković (sa pjesmom „Nek se o ljubavi pjeva“) su učestvovali u snimanju još jednog muzičkog podviga Bugojna a to je CD gdje Bugojanci (50-ak ih) izvode različite hitove a ovo je moglo pasti na um samo Saši Živanovu, (još jednom
od ponajboljih mnogih Bugojnoljubaca) neumornom muzičkom entuzijasti rokerski nastrojenom koji veličanstvenu promociju istoga upriliči 4.12.2005. u prekrcatim Potočanima. Reče Saša kako su mu te godine od neprocjenjivo važne pomoći bili Ćatić Edin-Bato i Emir Mešić- Ćiš. Udarni hit ovoga CD je svakako Bugojanska himna
„Bugojno moje“ (koautorstvo Saša Živanov i M. Hamzakadić).
Kako ono rekoše Dugmići „ima neka tajna veza“... Februar 2023.
Hotel „Kalin“, Diskoteka „Nokturno, 1989. (ja i brat Zvonko, moj uzor)
Viktor Dundović Vito


Prvobitno pod imenom “Plave zvijezde” je najdugovječniji bugojanski vokalno instrumentalni sastav.
Bugojna što je od davne 1968. pa sve do proljeća 1992. kontinuirano svirao u Bugojnu, Vakufima, Prozoru, Kupresu, Livnu, a ljeti na moru.
Sjećam se prvih početaka te davne 1968. kada sam bio prvi razred osnovne škole, pravili su svoje prve instrumente ručno, pogotovo se sjećam pravljenja bubnjeva a iste godine su imali prvi nastup u Domu kulture sa zadnje strane današnjeg Hrvatskog doma) i prvi honorar su im bile po porcija ćevapa i to desetka, tad nije bilo petice (kako mi ispriča Zvonko). A lider te grupe je bio moj najstariji brat Zvonko Mandić (1949. Imotski, R. Hrvatska), moj životni uzor u mnogim stvarima, pa sam to pratio iz prve ruke…1971 su nabavili odnosno kupili prve prave instrumente. E ovo je zanimljiva priča koju čuh od brata Zvonke i Drage Gligorevića (1950., Tišina kod Bosanskog Šamca) - bubnjara ove grupe, te godine poslom došao iz Bosanskog Šamca u Bugojno kao prodavac u salonu namještaja što tada bijaše u kući Naske i Ljilje Marinović (danas cvjećara “Veca” preko puta kafića “Mačak”). Došli budući svirači da unovče čekove kako bi mogli kešom kupiti potrebne instrumente. I Drago, pošto ih ne poznaje, prvo reče da on to ne može, ne smije… I oni kad vidješe da ništa od posla, zahvališe i okrenuše se prema izlazu. Ali tad ih Drago priupita (sudbina je uplela svoje prste) za šta im treba gotovina i kad oni rekoše da Relja Brančić, Darko Goreta, Zvonko Mandić, Ivan Perković, 1969. Drago Gligorević, Zvonko Mandić, Relja Brančić, Slobodan Matić, 1971.Glavni stub sastava Zvonko Mandić, ljeto 1972.
Ljubiša Tovirac (leđima okrenut), Zvonko Mandić, Nada Milinković, Slobodan Matić, 1974.namjeravaju kupiti instrumente da počnu svirati. To je već nešto drugo, i on svira bubnjeve, pa će im unovčiti čekove a mogao bi im se i pridružiti, ako ima mjesta… A Drago Gligorević je Božja blagodat cjelokupnom ljudskom rodu,uvijek nasmijan i spreman ispričati poneki vic i šalu, čestit, radoznao, pozitivan, spreman svakom ruku pružiti. Pravi veliki drug i prijatelj sa beskonačnim entuzijazmom, ostao takav i sa Zvonkom i sa mnom, već tada pokazivao izuzetnu sklonost za pravljenje reklama i dizajn. Pominjem i Draginu knjigu o porodici Gligorević unazad 200 godina, tu sam mu pružio maksimalnu moralnu a i stručnu pomoć. A ta knjiga je zahtijevala izuzetno strpljenje, upornost, rudarsku istrajnost u prikupljanju podataka, dokumenata, činjenica, živih svjedoka a za to su sposobni samo ljudi poput Drage Gligorevića koji mi posla nove detalje o ovoj temi pa to objavljujem u originalu:“U grupi koja je prethodila Poetama, svirao je Marko Klarić- Komita. Mentor im bio kapelnik Milan u Domu kulture.
Grupa Poete 71 (kasnije samo Poete, osnovana u proljeće 1971.) Cijeli grad bio je oblijepljen njihovim plakatima.Početni sastav: Zvonko, Relja, Slobodan (kasnije član donjevakufskegrupe DOG), Drago (nekadašnji član grupe Meteori koja jepromijenila ime u Albatros, iz Bosanskog Šamca), nakon dva- tri mjeseca pridružio se Nebojša Kisin. Toga ljeta dobili su angažman u odmaralištu Zenicatransa u Dućama kraj Omiša a nakon ljeta počeli su redovni nastupi (vikendom i praznicima) u “Kristalnoj dvorani” tadašnjeg Hotela “Bosna”, pa na motelu „Akvarijum“, Hotel „Kalin“ (restoran i diskoteka). Radili su u vlastitoj organizaciji: prodaja vlastitih ulaznica sa njihovim logom, vratari, garderober, a goste je služilo osoblje hotela. Tolika je potražnja za mjestima bila da su se ulaznice preprodavale (tapkarile). Maturske večeri, osmomartovske i novogodišnje proslave bile su nezamislive bez Poeta. Organiziran je i rulet-ples a voditelj je bio Ivica
Bandić čija je maksima bila: “nema zime dok ne padne inje, ni muzike bez Poeta”. To je potrajalo 3-4 godine, da bi se kasnije otisnuli u poluprofesionalne vode nastupima u većim ugostiteljskim objektima (moteli, hoteli) u Bugojnu, Vakufima, Kupresu, Prozoru, Livnu.
Po odlasku Nebojše Kisina na studije, pridružila se Nada Milinković. Relja je 1973. otišao iz grupe da bi u grupu došao Ljubiša Tovirac (njegov sin Miroslav danas basist, član poznatog Vasil Hadžimanov benda a redovito nastupa i sa bendom Rambo Amadeus) vrhunski gitarist, također iz Bosanskog Šamca, koji je tada studirao u Sarajevu.
Godine1974. u ljeto imali su zapažen dvodnevni nastup u Draginom i Ljubišinom rodnom kraju u naselju Crkvina pred oko 1.000 posjetilaca koliko je moglo stati u veliku dvoranu zadružnog doma. Poslije odlaska Ljubiše, pridružio se gitarist i pjevač Oskar Rizvić iz N. Travnika. (Kad sam ga pitao otkud ime Oskar, rekao je: “čit´o stari romane”). Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih ja jedno vrijeme ne sviram, da bih kasnije nastupao sa grupom Kalin (braća Rade i Ljupko Topić te Relja Brančić), pa sa bugojanskim folklorom da bi 1984. krenula grupa “Spektar” do sredine aprila 1992. (zadnji nastup u hotelu Kalin). Aprila 1995. odselio sam u Zagreb.S nama su jednokratno nastupale i još neke estradne zvijezde:Nada Topčagić, Beba Selimović, Boba Stefanović, SuzanaBevanda, tada vrlo perspektivna tinejdžerica iz Mostara,devedesetih snimila nekoliko singlova za Croatia records.
Pa komičari: Ljuba Moljac, Rudi Alvađ, Rejhan Demirdžić,Zijah Sokolović, Mebrura Topolovac i Rinko Golubović – tv voditelji”.U vezi sa gostovanjima drugih pjevača i muzičara, valjda navikavši na svoju grupu, njihov repertoar, sposobnost da stvore štimung bugojanska publika je počesto znala skandirati kako žele i traže Poete da preuzmu mikrofon.
I naziv toga prvoga sastava je bio VIS (Vokalno instrumentalni sastav) “Plave zvijezde” a inspirisani tada svjetski poznatim “Bitlsima” i „Šedovsima“, potom prerastaju u novo ime “Nada i Akordi “, pa “Poete”, te četvrti i posljednji naziv “Spektar” Bugojno a prvu postavu čine: Zvonko Mandić (solo gitara i vokal), Relja Brančić
(ritam gitara i vokal), Darko Goreta (bas gitara), Ivica Perković - Perun (bubnjevi.)
Zvonko Mandić odlazi u JNA (Jugoslovenska narodna armija) i to u Titovu gardu pa sastav pauzira do 1971. Kasnije to postaje VIS “Akordi i Nada” pa “Poete” onda (p)ostaju “Spek tar”.
Da kažem i o Relji Brančiću nekoliko riječi, (1949., Malo Selo,Bugojno). Mislim da je to bila jesen 1968. Ja prvačić i trebam nacrtati kalodont (zubnu pastu), mučio sam se. To vidje Relja i upita: -Šta je, Vito, šta te muči? Ja mu rekoh a on odmah olovku i čas posla je nacrta da sam mislio da je to prava, živa pasta za zube. Poslije je dobacio čak do akademskog slikara a pričalo se kako niko kao on ne može nacrtati konja, kao najveći izazov svih slikara, ali ni ispričati živo i zanimljivo vic kao on...
Prvi nastup na moru mjestu Duće kod Omiša a angažovao ih tada Zenicatrans jer grad Zenica nije imala svoga sastava.Slobodan Matić, Relja Brančić, Zvonko Mandić, Drago Gligorević, u Reljinom dvorištu, Malo Selo, 1971.
Sjećam se iz tih davnih 1970-ih i stalnog vježbanja na kojem je brat stalno bio, ako nije na poslu ili nekom političkom sastanku, ali zato i jesu zvučali besprijekorno uvježbani i ugodni za slušati baš svakome.
Poslužili su kao inspiracija i uzor mnogim kasnijim sastavima u okolnim gradovima pošto tada bijahu samo “Veziri” u Travniku, te posebna sarajevska muzička scena. Repertoar im bio raznovrsan od domaćih evergrina sa aktualnim stranim, najbolje narodne, starogradske, ciganske pjesme za svačije uho i dušu.
Imali su ponude da pređu u profesionalce sa pravim kompozitorom za njih, pa da se snimi ploča, ali to nisu prihvatili najviše zahvaljujući Zvonki koji je stalno govorio da oni još nisu toliko uvježbani i spremni za toliki iskorak (po sopstvenom priznanju) a ja potvrđujem da je moj brat pretjerano pedantan do perfekcionizma a što istovremeno
pokazuje preveliku skromnost i to čini tu njegovu kočnicu prema ambiciji. Sjećam se kada sam mu prao auto i ja to stvarno čestito i sa apetitom odradim, ali on uvijek nađe neku mikroskopsku falinku i zamjeri mi zbog toga. Kad sam već kod njega da kažem da je jedno vrijeme bio i predsjednik Sindikata Bugojna te i u kandidaturi za gradonačelnika
Bugojna, ali opet se uključila njegova neambicioznost i spriječila ga u tome. Ispriča mi brat kao frontmen svih postava i noseći stub grupe od samog početka (uvijek korektan i pošten prema svim članovima benda po principusvima jednak iznos od ukupne svote love, forsiranje međuljudskih odnosa iznad svega, ima briljantan smisao za
odličnu organizaciju kao i koordinaciju Slijeva: Zvonko Mandić, Drago Gligorević, Jilmaz Šečić, Nedžad Mutevelić, Relja Brančić, 1984. među ljudima, uz svoj redovni posao i sviranje završio je još 2 fakulteta)...
Ispriča mi jednu pikanteriju sa svirke iz hotela Adria ski (Kupres) kada su jedno veče završili sa svirkom u 23,00 h i počeli pakovati instrumente, priđe mu jedan mlad momak i reče kako će on platiti koliko oni kažu te da nastave sa svirkom samo za njega. U prvi mah brat ne obrati pažnju na njega i samo mu uzgred bubnu cifru kako bi ga se riješio a to je bila lova koju oni zarade za mjesec dana. Momak iz prve reče nema problema, samo nastavite bar sat svirati za njegov gušt objašnjavajući kako je on zakasnio na jednu važnu svadbu, nije mu dozvolio posao, kako se uskoro i on ženi a ima fino društvo i ponovi kako će platiti i više nego što traže… Šta će, s nevjericom to slušaju svi, ponovo vrate opremu i nastave svirati. Međutim, kako su gosti već počeli izlaziti iz sale zbog fajrunta, tako se automatski počeše svi vraćati.
Zbunjeni i muzičari, prilazi im ponovo isti meraklija i reče kako je mislio da sviraju samo za njegovu dušu, ali šta će, ne mogu sada nikoga vratiti i istjerati pa nastavite svirati a ja ću platiti kako smo dogovorili. I hajde, svirka potraja još sat i pol te se muzičari sad zabrinuše kako će ih i da li će ih momak isplatiti jer to je cifra od nekih 5-6.000 maraka
(tadašnjih dinara). Prilazi đuvegija (iz Zlosela) i poziva brata da iziđe sa njim do auta napolje gdje su mu pare.
Nerado brat to čini, noć je, popilo se, ne pozna momka, ali nema sad kud. On otključa auto i reče da sjedne i brat… Još veći strah, ali mahinalno uđe, sjede na suvozačevo mjesto. Momak otvara pretinac a on pun svežnjeva novčanica, izbroja ih pred uplašenim muzičarem i vratiše se u hotel. Odmah signaliziraju Dragi kao iskusnom trgovcu da provjeri da nisu lažne pare. Ne, sve je u redu te oni za 1,5 sati svirke zaradiše svoj cjelokupni mjesec redovnih nastupa…
Priča kako im je na Adria ski jedne večeri prišla jedna prava dama da ih pohvali kako su korektno svirali i sa prelijepim repertoarom a to je bila poznata operska pjevačica iz Srbije Radmila Smiljanić, koja se tu trefila jer je bila na turneji pa je samo prenoćila i reče da joj je njihova svirka dodatno uljepšala inače veoma lijep i ugodan ambijent u kome se zadesila…
Već 1971/72. razmišljaju marketinški (propagandno) te prave spisak stalnih posjetiteljki te im dodjeljuju besplatne karte za svirku znajući da gdje ima cura (djevojaka) doći će i momci i eto pune sale .
Pokušali smo zajedno napraviti kalkulaciju koja bi to cifra novca bila koju je on ( ja sam ga oduvijek zvao Braco, ne znam zašto) zaradio za ovih četvrt stoljeća i dođosmo do cifre od oko 400.000 KM (u ondašnjim dinarima). Dakle, od prvog honorara velika porcija ćevapa pa do ove pogoleme svote blizu pola miliona maraka…
U neko doba su počeli dovoditi kao goste najveće zvijezde Jugoslavije: Miki Jevremović, Usnija Redžepova, Snježana Komar, Zerina Cokoja, Jasna Zaimović (iz Breze)… Spomenu Zvonko kako je s njima jedno vrijeme pjevao Nebojša Kisin a izvodio je pjesme tadašnje zvijezde BobeStefanovića u originalu da su svi mislili da to i jeste lično Boba Stefanović…Mnogi vokali su prodefilovali kroz ovu grupu: pored pomenutih Zvonke i Relje, Nada Milinković, Šefika Isić,Nebojša Kisin, Jasna Zaimović, Zerina Cokoja, Zijada Korjenić,Oskar Rizvić, Ifeta Šečić…
Takođe su i mnogi instrumentalisti bili jedno vrijeme članovi ove grupe: Filip Radić (harmonika), Slobodan Matić (bas gitara) koji je imao originalnu bitls frizuzu i odjeću te je takav bio prava atrakcija za ženski dio publike zbog čega su ga počesto lokalne kabadahije htjele i tući (muška ljubomora),Miroslav Ilić-Miro (klavijature), Vinko Landika (harmonika), Nedžad Mutevelić (violina i mandolina), Fuka Senahid (klavijature, harmonika), Selmir Topčić-Topa (harmonika i klavijature), Darko Krajina (bas gitara)… Ako smo nekoga zaboravili pomenuti pri nabrajanju, unaprijed se izvinjavamo
jer se nije moglo sjetiti svih, ali ako neko bude imao neku dopunu ili bitno ime vezano za sastav rado ćemo to dopisati u ovaj tekst. 1979. trebali su svirati za Tita i sa motela ih pokupili na vilu Gorica (rekoše da su imali ogromnu tremu, svirati za Predsjednika Tita to je neizmjerna čast bila). Na njihovu (ne)sreću Titu nije bilo dobro te se povukao u svoju sobu na nagovor svojih ljekara. Tada im je jedan bezbjednjak rekao da će žaliti čitav život što im se nije dalo da zasviraju pred Titom. I bio je u pravu, poslije nekoliko dana Tito otišao iz Bugojna i nikad se više nije vratio (bila je to krajem
novembra 1979.)
Nekoliko godina biva prateći sastav na Izboru za lice Bugojna kao i za Zlatni glas Bugojna od 1988.-1992. a posljednji nastup su imali u proljeće 1992. kada se vršila selekcija za Zlatni glas Bugojna u hotelu “Kalin” te se proba prekinula zbog tenkovsko-topovskih eksplozija što su dopirale sa područja Kupresa a čule su se jasno i u Bugojnu. Bio je ovo ujedno i nagovještaj i uvod u nadolazeći rat.
Da nije bilo rata tadašnje manifestacije kao Zlatni glas Bugojna (organizatori Omladina Bugojna i Omladinska zadruga Bugojno) bi zasigurno uskoro urodile nekom pločom (tada bih se ja potrudio da nagovorim brata Zvonku da to uradimo). Ali nije nam se dalo, rat nam je uskoro stigao.
Mandić Zvonko i Drago Gligorević su stalni članovi benda od 1971.-1992.Zadnju postavu “Spektra” činili su: Zvonko Mandić, Drago Gligorević, Jilmaz Šečić, Samir Šečić, Ifeta Šečić (vokal) svih troje Šečića sa završenom muzičkom akademijom i oni ostaju stalna postava od 1985. - proljeća 1992. Eto je meni pripala čast i zadovoljstvo da postanem živim svjedokom te iz prve ruke pratim meteorski uspon najdugovječnijeg i najboljeg benda Bugojna i šire regije, naravno, da su mi Zvonko i Drago bili dragocjeni kao dopuna i popuna ovog teksta o njihovom sastavu a o tome smo pričali već godinama i eto sad se to desi da ostane zapisano za sva vremena u historiji Bugojna. Trajahu skoro četvrt stoljeća.
A, da, naravno da su i za moju gimnazijsku maturu 1980.svirali baš ovi najbolji muzičari Bugojna na motelu “Akvarijum”.Ovi muzičari su obilježili mnogobrojnim generacijama najljepše godine života, ljubavi, mladosti, matura, svadbi, praznika, ljetovanja... a to je njihova muzička ostavština ostala za sva vremena utisnuta cijelom gradu u srce i dušu o čemu svjedoče mnogi njihovi fanovi koji im se rado javljaju i danas te rado popričaju sa ogromnom nostalgijom o tim nezaboravnim danima lijepih starih vremena...
Oni su muzički brend našega grada a Zvonko Mandić (sa pjesmom “Mnogo značiš za moj život draga“, Nada Milinković (sa pjesmom „Nek se o ljubavi pjeva“) su učestvovali u snimanju još jednog muzičkog podviga Bugojna a to je CD gdje Bugojanci (50-ak ih) izvode različite hitove a ovo je moglo pasti na um samo Saši Živanovu, (još jednom
od ponajboljih mnogih Bugojnoljubaca) neumornom muzičkom entuzijasti rokerski nastrojenom koji veličanstvenu promociju istoga upriliči 4.12.2005. u prekrcatim Potočanima. Reče Saša kako su mu te godine od neprocjenjivo važne pomoći bili Ćatić Edin-Bato i Emir Mešić- Ćiš. Udarni hit ovoga CD je svakako Bugojanska himna
„Bugojno moje“ (koautorstvo Saša Živanov i M. Hamzakadić).
Kako ono rekoše Dugmići „ima neka tajna veza“... Februar 2023.
Hotel „Kalin“, Diskoteka „Nokturno, 1989. (ja i brat Zvonko, moj uzor)
Viktor Dundović Vito
