Priča o Aliji Sirotanoviću, simbolu radničke klase u bivšoj državi


Povodom Praznika rada, u suradnji s Yugopapirom, Index donosi priču o Aliji Sirotanoviću, najpoznatijem rudaru bivše Jugoslavije i simbolu radničke klase.

Maj 1982.: Prometni znak upozorava da tu završava područje Breze. Lijevo je rijeka, desno planina. U sredini cesta i pruga nastavljaju usporedno. Nigdje žive duše. Iznenada, iza jedne okuke iskrsava rampa, pored rampe kućica, u kućici čovjek.

A tis to kod Alije pošla, jelde? Odmah sam poznao. Vazda njemu neki dolaze. Novinari, što li. Nego, kud ćeš ti, bona, sama uz planinu! Što nije Alija sišo po tebe, ima on Fiću?

Ne zna on da sam ja ovdje; inače bi sišo, sigurno. Ovako ću morati sama, ali ne znam kuda.

Kako bi ti objasnio… Pođi još malo cestom naniže, pa kad prođeš tunel i stigneš do iste ovakve rampe, pređi prugu i kreni onim desnim putem uzbrdo. Onda… čekaj malo, prva, druga, treća, četvrta krivina, e, kod četvrte krivine ćeš vidjet di se odvaja jedan manji, kozji put.

Četvrta krivina. Puteljak se skrio među drveće, jedva se nazire. Onda peta krivina, šesta, sedma… Nadima se planina, udaljava se rijeka, raste bezdan. Poslije jednog časa hoda u čovjeku se počinje javljati strepnja da je pogriješio planinu, da ovaj put ne vodi nikud. Više se ne vidi ni cesta, ni rijeka, ni vršak nekog udaljenog krova. Čini se kao da ovud nije kročila ljudska noga. I najzad, kad čovjeka već potpuno svlada umor, počinju da izranjaju prve kuće bosanskog sela Trtorići. A s tim prvim kućama javlja se i misao: težak je put do Alije Sirotanovića.

Alija – ko to bješe?

Malo je onih koji će postaviti ovakvo pitanje. Ime Alije Sirotanovića poznato je širom cijele Jugoslavije. Ipak, radi onih mlađih generacija, čije sjećanje ne seže do poratnog perioda obnove zemlje, treba objasniti: Alija Sirotanović nije ni glumac, ni pjevač, ni fudbaler. On nije zvijezda jednog vremena koja se pojavila, zablistala i utrnula. Običan čovjek, radnik, rudar, Alija je bio i uvijek će biti živa legenda o radu, pregalaštvu, legenda koja vrijedi za sve vremena.

Ali sve to, poznata priča o Alijinim radnim podvizima, njegovih trideset i sedam udarničkih značaka, pregršt ordenja, povelja, pohvalnica, sve je to samo mali dio onoga zbog čega se valja penjati uz strmu bosansku planinu. Treba vidjeti živa čovjeka, stisnuti mu ruku, čuti mu glas, uživati u njegovom jeziku.

Što svi vi vazda meni dolazite? – vajka se Alija, ali mu se brk izdajnički osmjehuje. – Pa sigurno je bilo i boljih od mene. Mi smo ovdje u Brezi samo zatalasali natjecanje. Imali smo dvije jame: Arevir i Grabovik. Ja sam bio u Graboviku. Isprva smo se počeli natjecati sa susjedima, a onda su prihvatili i drugi rudnici: Kakanj, Zenica, Aleksinac, Trepča, Podlabin u Sloveniji. Ma kako bi ti kazo, natjecali su se svi rudari čitave Jugoslavije.

Kada je to bilo?

Četresosme. Bio je tada Zemaljski odbor sindikata Jugoslavije. Tito nas je onda pozvo na Dedinje, po dvojicu iz svakog rudnika. Ministar za rudarstvo bio Tempo, onaj Vukmanović. Kazo nam je da se malo ukočimo, što ja znam, a mi se poredali kao vojska. Poslije smo obišli Titin dvor, pa smo jeli, razgovarali, malo smo bome i popili. Tamo nam je Tito reko: “Bit će pruge, ceste, svjetla …” Ja poslije sve to pričam po selu, a oni ne vjeruju. A bilo je…

Četresdevete smo opet bili na Dedinju, al tad smo se već bili zavadili s Rusima; ostali smo ko prst na kijametu. Tito veli: “Vi ste mi se, rudari, najbolje pokazali. Armija je prva, a vi ste drugi. Treba sada Stahanova pobijediti, možete li?” Rekli smo: “Nećemo ga pobijedit, mi ćemo njega srušit.” I uspjeli smo. Ja sam sa svojom brigadom samo za jedan dan 767 kolica natovario, a kolica ti, da bi znala, uzimaju po osamsto kila. Tada je to bio rekord.

Onda smo bili gladni, al smo radili. I to sve rukama; nije bilo mehanizacije ko danas. Huntiće su vukli konji. U Kaknju čak nisu ni izlazili iz jame, imali su štalu tamo. Na kraju su ih ubijali i pokopavali u jami. Nitko nije htio kupiti rudarskog konja.

Tri sestre za tri brata

Sjedi Alija na krevetu u kuhinji, podbočio se, razvezao priču bez početka i bez kraja. Te ovo, te ono, iskazuje sve što mu padne na pamet i što mu je na duši. Za to vrijeme njegova žena Mevla, starica zabrađena šarenom maramom, kleči na šiljtetu pokraj peći, dodaje drva na vatru, dolijeva kafu u fildžane. Ona ćuti, ali se ipak, tko zna po čemu, osjeća da upravo s njom počinje Alijina priča koja bi bez nje, Mevle, vjerojatno sasvim druga bila.

Nas je bilo šestero braće, a njih četiri sestre. Ja nisam rodom iz Trtorića, nego iz Oraova, sat hoda odavle. Kad sam se oženio, bješe to one godine kad je poginuo kralj Aleksandar, punac me zamoli da priđem ovamo, što da ti kažem, sve sama ženska djeca, nema kome zemlja ostati. Prvo sam došao ja, a onda sam njene sestre za moju braću ženio. Nas tri brata za tri sestre. Moro sam nekako da ih zbrinem.

A gdje ste se upoznali?

Na sijelu, gdje bi? Zbog nje sam i dolazio u Trtoriće.

Ma da me nije odvukao, ne bi ja bona ni pošla za njega – prvi put se oglasi Mevla.

Ali zašto?

Eh, zašto! Pa onda je bilo momaka koliko hoćeš, a ne ko danas da nema momka za curu. Koliko i je bilo bolji od njega!

Onda nije bilo ko sad – nadovezuje se Alija. – Valjali su samo oni koji su radili na zemlji bili u kući s djecom, sa stokom. Onaj ko je išo u jamu bio je špekulant, onaj koji nije za drugo. U ono vrijeme to ti je bilo, kako bi ti reko, ko da čovjek ni u što ne vjeruje, u boga na primjer. Kad sam ja bio dječak, samo su Manojle i Arif Sirotanović, moj otac, radili u rudniku. Danas nema ni jednoga koji ne radi. I Mevlin otac je bio rudar.

I znaš, bili su ti onda muktari – vazda se ponečeg prisjeti Alija. – To ti je kao sada predsjednici općine. Preko njih smo se zapošljavali, ko je htio raditi. Bio je neki Risto Đokić, davali smo mu masla i koječega. Prvo sam radio u Varešu, sedam mjeseci, a kad sam četresprve ovdje prišao, punac me zaposli u Brezi. Tu sam i penziju zaradio. S Varešom i Brezom imao sam 37 godina rada. Mi smo rudari, razumiješ, imali beneficirani staž.

“Da mi je onda bila ova pamet”

Alija, koliko je vama sada godina?

Rođen sam devesto četrneste, i Mevla, pa ti sad računaj. Znaš, ona je prva u svoje matere, a ja u svog babe.

Kamo sreće da su nas u vodu bacili – ljutnu se Mevla. – Mnogo je zafrkano ko se rodi najprvi. E da je meni onda bila ova pamet!… Ne bi on meni ovdje, ondje, a ti Mevlo čekaj i rmbaj po kući.

A što vi, Mevlo, njega toliko karate? Pa zar nije on jedan od najvrednijih ljudi u čitavoj Jugoslaviji! Vidite kako stalno dolazimo da pišemo o njemu.

Samo vi pišite …

Pa kako, zar vam nimalo nije milo što svi znaju za njega?

Nek znaju, što mene briga. Ništa nije što on nije obišao, kako se neću ljutit! Veli idem na tri dana, a ja znam – to je bar mjesec. Kaži mi hoću toliko i toliko, bar se neću nadati.

Tajac. Alija ćuti, gleda u pod i samo povremeno baca čežnjiv pogled na neotvorenu bocu rakije što ju je dobio na poklon. Na nesreću, Mevla hvata taj pogled.

A tek što voli rakiju da pije, dušu bi za nju dao! Ode tako u Brezu, il što ja znam kud, pa jednu, drugu, treću… Crko dabogda!

Mevlo…!

Što Mevlo! Ma ne samo da crkneš, nego da se prije dobro napatiš… Ne znam više ni kako ću živjet, ne mere se. Sve sama moram radit… Ma neću više, neću… ostavit ću i kuću i sve i odo…

Smješka se Alija i sliježe ramenima: Ona to samo nako govori, lakše joj. Malo je slaba sa živcima i to ti je. Ipak voli što nam dolaze. Znam po tome što mnogo kudi. Zlo bi bilo da šuti.

Onda se kao ispravlja:

Nije čudo što se ljuti, mnogo mora da radi. I sve sama. Velka je zemlja, 35 hektara, pa stoka, kuća, djeca. Nema joj jadnoj tko pomoć. Danas se mnogo napustila zemlja, nitko od mlađih neće da se privati.

A imate li djece?

Šestero sam ja izrodila. Šest muških. I svi pomrli. Petero još kao mali. Jedino je Mustafa dočekao dvaes prvu, a onda se razbolio od leukemije. Od njega nam je unuka Zlata. Eno je tamo u avliji.

Pa od čega su vam poumirala tolika deca?

A što ti ja znam od čega… Od svačega. Od teška života, od bolesti. E dijete moje, nije ti nekad bilo ko danas. Danas ti se sve to pogospodilo. Neće žena u kući roditi, hoće u bolnicu. A ja… naramak trave na leđima, ili drva, naiđu bolovi, ja legnem u krevet, rodim, pa poslije tri dana ajd na poso. Kuća ne može da čeka, ni stoka, nema ko… Za jedno znam da ga je babca izlomila. Godinu se jadno vuklo po kući tako izlomljeno, pa onda umrlo. Oni drugi… ne znam više… Al opet, kuća je vazda bila puna djece. Jedanaestero tuđe sam ja odranila.

“Takva joj je valjda ideja”

Jeste li vi, Mevla, nekad sišli u jamu?

Jesam. Jedared. Bila sam mlada, šejtan, oću sve da vidim. Šestera sam vrata prošla. Idem sve za Alijom, on mi pokazuje te ovo, te ono, tek će najednom utrnut lampu. Ja stala ko ukopana. Kaki je to mrak bio! Vrag te odnio, velim, upal de tu lampu, ništa ne vidim. A on ti se bona samo smije, oće valjda me plaši, što ti ja znam.

A je li vas još kuda vodio?

Jes. Išla sam u Beograd, jednom, na grob kod Tite. Au što je tamo velika ravnica…! Sve vidiš ko na dlanu. A ti, jesi l ti u onome gustome gradu, il na Dedinju?

U gustom, u gustom…

Ma mogli smo mi svukud da idemo, i na more… I sve džabno – priča Alija – Lijepo su nas ljudi zvali, ja sam išo, al ona neće iz kuće pa da je ubiješ. Išli smo jedared u Strožac, 15 dana, a ona ti pobježe kući ranije. Ne mogu, veli, više. Bogati, ljudi, žene, išli bi preko bijela svijeta, a ona… Ona je vrlo vako, kako bi ti kazo, kako bi ti kazo, što god kažeš – ne mogu. Taka joj je valjda ideja.

Pa i kuću smo zbog nje izgubili – nastavlja Alija. – Pedesete nam napravili novu, lijepu kuću u Brezi. Mevla ni da čuje. Neće s planine. Veli, ne mogu ja taj zrak podnijet. Nagovaraj, nagovaraj – ne vrijedi. Kuća stoji prazna. Počeli su me čak nagovarati da se š njom rastanem. Ne bi, vele, bio prvi, ima ih i koji su se rastali. Nisam htio. Vodio sam je i u komitet, ne bi li je oni privoljeli. Radila tamo neka sekretarica Kaja, sjećam se kao da je jučer bilo. Reknu oni Mevli: “Ako ti nećeš u Brezu, dat ćemo Kaju Aliji”, a ona njima odbrusi: “Nek idu i Alija i Kaja u…” i zalupi vratima.

“To ja kažem svuda”

Čudi li vas, Alija, to što se i poslije toliko desetljeća o vama neprestano piše, govori, što vas pozivaju na svakojake priredbe, proslave…? Pomišljate li možda da to znači da od perioda obnove nikad više nije bilo takvih radnika kakvi ste vi nekad bili, da su ljudi posustali, nemaju više volje…?

Da, da, razumio sam te ja, al ne mislim baš tako. Sirotanovića ima i sada, samo se o tome ne govori, ne zna se u javnosti. Rad se nekad više priznavao nego danas. Ja mislim, ako neko dobro radi, onda treba to i da se zna, da piše na zidnim novinama, da se vidi na televiziji… Čovjek danas može da radi koliko oće, ali slaba fajda od toga, prolazi isto ko i onaj što ne radi. Još je onome bolje.

Ja da ti kažem, slušaj i piši – upada iznenada Mevla. – Radniku što ide u onu crnu zemlju krivi su oni koji sjede, piju kavu, rakiju, pa onda opet, ponovo, a ti, radniče, idi pa rmbaj. Sve bi ja njih u jamu poslala. Ne mere tako, to vi bolje znate nego ja. Treba malo guscu pomaknut.

Šuti, ženo, kud će školovan čovjek u jamu. Nego, ima ona pomalo i pravo.

To ja kažem svuda, i na partijskim sastancima, a oni kolače oči na mene kogod da sam, božem oprosti… Ja mislim da imam pravo da ih kritiziram kao da i oni kritiziraju mene. Tito je nama ostavio u amanet da i dalje čuvamo ono što smo ostvarili. Eno vidi, zašto se dešava ono na Kosovu? Mi hoćemo sa svakim lijepo, i sa susjedima, hoćemo demokraciju. A što nam uradi Enver Hodža! Mislio je valjda, sada nema Tite, pa ću ja Kosovo ugrabiti. Eve mu ga!

I tako, riječ po riječ, došlo vrijeme da se oprostimo. Mevla i Alija izlaze na kapiju. Oko njih se najednom okuplja gomila čeljadi. Poneko je valjda i od onih jedanaest Mevlinih. Eh, da mi je sada Fićo ovdje, pa da te neko spusti dole – izvinjava se Alija. – Baš su sada našli da idu u grad! Zlato, isprati gošću bar dio puta.

Radmila Tamindžić (Praktična žena, 1982.)