Naše Bugojno, hronika prožeta odjekom autorove duše

Recenzija, Kico Ahmet, prof. dr
Naše Bugojno, hronika prožeta odjekom autorove duše
Pred čitaocima je 13. knjiga (hronika) o Bugojnu koju je iznjedrio bugojanski profesor i
hroničar Viktor Dundović. Ovo je ljetopis o Bugojnu i široj okolini, ljudima, običajima i
svekolikim vrijednostima Dundovićevog zavičaja. Kao i prethodne, ona nije pisana tačno po
godinama, s tim da su njene ključne odrednice univerzalne vrijednosti iz prošlog stoljeća, kao
i one koje se događaju u aktuelnom periodu. Dundović je knjigu “Naše Bugojno” strukturirao
hronološki u cjeline (priče) kao što su „Nova 2015. u Bugojnu“, „Luč“, „Iz moje misloteke“, „U
crkvi“, „9. učenička zbirka Gimnazije Bugojno“, „42 godine poslije“, „Bajkeri“, „Iz
donjovakufske književne sehare“, „Malodobni hodžica“, „Ekskurzijske dogodovštine“,
„Jusko“, „BICIKL“, „Nehajni odnos prema našem bogatstvu“, „Bosanska violina“, „Noina
voda“, „Vučipoljska pjesma“, „Kod Hamke“, „Bugojansko ljeto 1942.“, „8. bugojanska knjiga
2022.“, „Ekskurzijska reportaža iz Turske“, „Pionir bugojanskog snimateljstva“, „Leptir“,
„Bugojno dobilo hotel, opet“, „Bugojanske anegdotice o Titu“, “Najdugovječniji sastav
Bugojno”, Svečana manifestacija "Nagrađivanje najboljih učenika u Federaciji BiH“,
„Streljaštvo u Bugojnu“… Dundović kao pripovjedač ulazi u svijet o kojem piše i o njemu
govori iznutra. Istina, mi ga, pri tome, često ne primjećujemo, ali to nije zato što je on ‘sasvim
u pozadini’, nego zato što se on ne oglašava kao ‘samosvojno Ja’, već iščezava među
pojavama i ljudima i izbliza osluškuje njihove glasove. Određeni pisci i književni teoretičari to
smatraju odlikom pravog (modernog) pisca: „Treba govoriti iz središta stvari koje se opisuju;
ne sa površine, još manje sa gledišta pisca, nego iz srži onoga što ste izabrali za predmet i što
čitalac treba da vidi, shvati i osjeti“. Kao moderan pisac koji „govori iz središta stvari“,
Dundović se pojavljuje i u pričama „Jusko“, „Bugojansko ljeto 1942.“, te „Bugojanske
anegoditice o Titu“. Budući da je Dundović potvrđeni antifašista, u priči “Jusko”, na potpuno
uvjerljiv način govori o susretu predstavnika vlasti NOB-a i stanovnika Bugojna koji su do
1944. godine bili pod vlašću tzv. NDH. Dundović u ovoj priči čitaocima predstavlja dramatično,
ali ljudsko lice komšija Hrvata i Muslimana koji se i nakon oslobođenja grada Bugojna od
ustaške strahovlade, prepoznaju i poštuju kao ljudska bića sa vrlinama i slabostima. Na brižan
i odgovoran način Dundović čitaocima predočava i anegdote o Bugojancima i drugim ljudima
koji su boravili u Bugojnu prilikom posjeta Josipa Broza Tita ovom gradu. Posebno su
zanimljive anegdotice o starim partizanima koji su se zajedno s Titom borili za slobodu u
Drugom svjetskom ratu, kao i one koje se odnose na mještane/ke Bugojna koje je tadašnja
milicija „zbrinjavala“ na sigurnom tokom Titovih boravaka u Bugojnu. U vezi s navedenim,
Dundović ispisuje veoma toplu priču o Šerifi „za koju se pričalo kako je bila na školovanju
među najboljima i u neko doba “priučila”, pukla od silnog učenja i pameti“, s tim da je ona
(Šerifa) “Tita voljela ko svog najrođenijeg”.
Hronološke priče i zapisi o bugojanskom kraju, kao i širem prostoru Skopaljske doline, na
osebujan način svjedoče i o stilu i jeziku autora. Kao i u prethodnim knjigama, Dundovićev stil
i jezik su u osnovi kombinacija književnog i publicističkog stila. Odlikuju ga, dakle, logičnost,
tačnost i preciznost s jedne strane, ali i živopisnost (posebno pojedinih običaja, ljudskih
odnosa i vrijednosti, tradicije kakva je muzička u Bugojnu, obrazovnim i školskim
aktivnostima i dr.), s druge strane. Takav Dundovićev jezik i stil dodatno kod čitalaca
pobuđuje znatiželju da kroz čitanje njegove knjige putuju kroz ranije i aktuelno vrijeme, te da
upoznaju svekoliki društveni život, zanimanja ljudi, vjerski život, običaje ljudi i naroda Bosne.
Pored ostalih, takvi opisi koji su gotovo arhetipskog karaktera kazuju nam o Rajku Vučkoviću,
pioniru snimateljstva u Bugojnu. Dundović će za Rajka Vučkovića naglasiti „da je pravi
predstavnik Bugojanaca kao altruista, čovjek, umjetnik, nastavnik, režiser, redatelj, drug, jak i
nepokolebljiv intelektualac postojana duha, pronicljiva uma, veoma senzibilan kao najveći
romantičar…“ U vezi s navedenim, Dundović čitaocima saopštava izuzetno značajne
informacije o životu i radu Vučkovića, pa i činjenicu da je Bugojancima koji su ga posjetili u
naselju Malešići kod Ilijaša, ustupio osam (8) video kaseta sa materijalima važnim za historijat
Bugojna. Na sačuvanim video kasetama, snimljeni su kadrovi iz Poriča i iz grada, nastali
tokom 1992. godine, Bajramska baklava, 04.04.1992., mirovna šetnja, mirovni skup, Uskrs,
Hotel “Kalin”, 04.05.1991., skok sa Starog mosta (Nijaz Jusufspahić), Marvel Medikal, Tito u
BiH (Bugojno), Kemal Balihodžić, Rajko Vučković, Vruća voda, Babilon, Vrbasko i Talijansko
veče, Koraci za budućnost (samodoprinos). Jedna od jako važnih tema o kojoj Dundović piše i
u ovoj knjizi su svakako učenici i profesori Ginmazije u Bugojnu. Pored ostalih, takve priče u
knjizi “Naše Bugojno” su „9. učenička zbirka Gimnazije Bugojno“, „42. godine poslije“,
„Ekskurzijske dogodovštine“, te Svečana manifestacija "Nagrađivanje najboljih učenika u
Federaciji BiH“. U ovim pričama Dundović na autentičan način kazuje da se u Gimnaziji
Bugojno pojavila „generacija izrazito svestranih, kreativnih, slobodoumnih, darovitih,
inteligentnih, hrabrih, preduzimljivih, umjetnički nastrojenih učenika koji odlučiše da se uradi
nova učenička zbirka jer već ima obilje odličnih radova. Nas nekoliko profesora ih
podupiremo, koordiniramo, dijelimo zadatke, suočavamo ideje i koncepcije što daje novo
ruho ovoj zbirci kao spoju mladalačkog entuzijazma, energije, poleta sa iskustvom i
stručnošću“.
U izuzetno nadahnutoj priči pod naslovom „42. godine poslije“, Dundović predočava
atmosferu susreta maturanata Gimnazije i to iz različitih generacija. Za 42. godišnjicu
okupljanja maturanata Dundovićeve generacije, autor navodi da su tokom mjeseca juna
2022. godine „u Bugojnu mature proslavile 4 generacije i to: 40, 45 (ekonomska), 50 i evo 42
godine od svojih matura a u subotu 25.06.2022. ima zakazanu proslavu i 45 godina
(Gimnazija). Ovo je, mislim jedinstveno u Bugojnu da imamo ovako često i mnogobrojne
proslave matura kada se sjate ljudi iz bijela svijeta da bi se našli sa svojom generacijom u
svome Bugojnu. Naravno da ima još gradova sa proslavama matura ali tvrdim da je u našem
gradu to doista spektakularno, iz čiste ljubavi odakle svi ponesu samo najljepše iz svoga grada
s nestrpljenjem čekajući poziv za slijedeće okupljanje. Oh, kako sam ponosan i na ovo
jedinstveno bugojansko čudo druženja uz spektakularne i nezaboravne proslave odnosno
obilježavanja godišnjica matura“. Zaista sjajan omaž Dundovića o aktuelnim i ranijim
maturantima Gimnazije Bugojno.
Predstavljajući faktografske, fotografske i tekstualne slike o Bugojnu, te mjestima njegove
bliže i šire okoline kao što su Kupres i Donji Vakuf, Dundović nastoji da konkretne pojave,
ljude i objekte situira u aktualnu stvarnost, te da predoči kratke scenarije za naredne
dokumentarne i filmske projekte, kao i hronološka istraživanja i tekstove. Karakterističan
primjer takvog faktografskog, fotografskog i tekstualnog opisa je sjajna i autentična priča pod
naslovom “Najpostojaniji muzički sastav Bugojna“. U ovoj priči Dundović piše o
“Najpostojanijem sastavu Bugojna” za kojeg navodi sljedeće: “Prvobitno pod imenom “Plave
zvijezde” je najdugovječniji bugojanski vokalno-instrumentalni sastav Bugojna što je od davne
1968. pa sve do proljeća 1992. kontinuirano svirao u Bugojnu, Vakufima, Prozoru, Kupresu,
Livnu, a ljeti na moru“. U vezi s navedenim, Dundović prenosi sjećanja Drage Gligorevića,
jednog od osnivača koji između ostalog navodi sljedeće: “U grupi koja je prethodila Poetama,
svirao je Marko Klarić-Komita. Mentor im bio kapelnik Milan u Domu kulture. Grupa Poete 71
(kasnije samo Poete, osnovana u proljeće 1971.).....Početni sastav: Zvonko, Relja, Slobodan
(kasnije član donjevakufske grupe DOG), Drago (nekadašnji član grupe Meteori koja je
promijenila ime u Albatros, iz Bosanskog Šamca), nakon dva-tri mjeseca pridružio se Nebojša
Kisin... Počeli su redovni nastupi (vikendom i praznicima) u “Kristalnoj dvorani” tadašnjeg
Hotela “Bosna... Po odlasku Nebojše Kisina na studije, pridružila se Nada Milinković.“
Za VIS „Plave zvijezde“, a kasnije „Poete“, Dundović će istaći da su „poslužili kao inspiracija i
uzor mnogim kasnijim sastavima u okolnim gradovima pošto tada bijahu samo “Veziri” u
Travniku, te posebna sarajevska muzička scena....I naziv toga prvoga sastava je bio VIS
(Vokalno instrumentalni sastav) “Plave zvijezde” a inspirisani tada svjetski poznatim
“Bitlsima” i “Šedovsima”, potom prerastaju u novo ime “Nada i Akordi “, pa “Poete”, te
četvrti i posljednji naziv “Spektar” Bugojno a prvu postavu čine: Zvonko Mandić (solo gitara i
vokal), Relja Brančić (ritam gitara i vokal), Darko Goreta (bas gitara), Ivan Perković - Perun
(bubnjevi.)“. Završavajući svoju impresivnu priču, Dundović na veoma dokumentaran način
čitaocima predočava da su „mnogi vokalni pjevači prodefilovali kroz ovu grupu: pored
pomenutih Zvonke i Relje, Nada Milinković, Šefika Isić, Nebojša Kisin, Jasna Zaimović, Zerina
Cokoja, Zijada Korjenić, Oskar Rizvić, Ifeta Šečić…Takođe su i mnogi instrumentalisti bili jedno
vrijeme članovi ove grupe: Filip Radić (harmonika), Slobodan Matić (bas gitara) koji je imao
originalnu bitls frizuzu i odjeću te je takav bio prava atrakcija za ženski dio publike zbog čega
su ga počesto lokalne kabadahije htjele i tući (muška ljubomora), Miroslav Ilić-Miro
(klavijature), Vinko Landika (harmonika), Nedžad Mutevelić (violina i mandolina), Fuka
Senahid (klavijature, harmonika), Selmir Topčić-Topa (harmonika i klavijature), Darko Krajina
(bas gitara)… Zadnju postavu “Spektra”(koja je proizišla iz VIS „Poete“ -op.a) činili su: Zvonko
Mandić, Drago Gligorević, Jilmaz Šečić, Samir Šečić, Ifeta Šečić (vokal) svih troje sa završenom
muzičkom akademijom i oni ostaju stalna postava od 1985. - proljeća 1992“. Kako
inspirativna priča Viktora Dundovića o jednom segmentu muzičke scene u Bugojnu?! Zato se s
pravom može reći da ova priča, može i treba biti predložak da se od strane i drugih autora
istraži i uradi knjiga (studija) o „Nastanku i razvoju pop i rock scene u Bugojnu (Skopaljskoj
dolini)“. U vezi s navedenim, bilo bi dragocjeno da novi autori istraže i sagledaju mogućnost
da se objavi studija i pod naslovom „Historija muzike na području Bugojna (Skopaljske
doline)“. Bilo bi višestruko važno i značajno da se u novoj studiji pojavi i tekst o rock grupama
„Maj“ i „Dog“ iz Donjeg Vakufa, te „Grupi 76“ iz Bugojna. „Grupu 76“ činili su Nebojša
Stefanovski, solo gitara, Vedad Mandžuka, vokal i ritam sekcija, te Marin Ivić, basista. Isto
tako, bilo bi lijepo napisati i šire detalje o bugojanskoj nastavnici likovne kulture i pjevačici
prekrasnog glasa Nadi Milinković. Njeni singlovi „Sama“ i „Nek se o ljubavi pjeva“ na
veličanstven način svjedoče o atmosferi i ljepoti bugojanske i bosanskohercegovačke pop
scene iz sedamdesetih godina prošlog vijeka. Naravno, u takvoj novoj studiji trebali bi naći
mjesta i ostali muzičari, vokalni solisti, te organizatori kulturnih aktivnosti kakve su bile Zlatni
glas Bugojna, Izbor za lice Bugojna i dr. Posebnu pažnju u toj novoj mogućoj studiji treba
posvetiti koncertnim nastupima grupa „Drugi način“ iz Zagreba, „Cod“ sa Selverom
Brdarićem, „Čisti zrak“ sa Narcisom Vučinom, „Formula 4“ sa Ljubišom Racićem iz Sarajeva, a
koje su sedamdesetih godina prošlog vijeka nastupale u sada već kultnoj „Kristalnoj sali“.
Također, od izuzetne važnosti bi bilo da se čitaocima predstavi atmosfera, organizatori i
učesnici disko večeri, plesa i koncerata koji su sedamdesetih i osamdesetih godina
Dvadesetog vijeka održavani u Gimnaziji i Srednjoj tehničkoj školi. Naravno, takvu novu
studiju treba zaključiti uticajem, značajem i važnošću muzičkih autora i pedagoga kao što su
Saša Živanov sa svojom muzičkom radionicom Rock cool tour Bugojno, sjajni vokal i
kompozitor Muharem Haro Hamzakadić, Emir Hodžić zv. Zoha sa svojom školom i muzičkim
radionicama u Bugojnu i Gornjem Vakufu – Uskoplju, bendovima koji su nastupili na Prvom
Festivalu demo bendova u Bugojnu i drugi. Dundović na kraju svoje knjige, u priči „Streljaštvo
u Bugojnu“, slično kao i u priči o “Najpostojanijem sastavu Bugojna”, daje svojevrstan uvod i
strukturu budećeg istraživanja o razvoju i značaju streljaštva kao sportske discipline u
Bugojnu. S tim u vezi, Dundović na pregledan način podastire činjenice prema kojim je “1974.
godine Sportski savez Općine Bugojno (Sofka) formira Sportski savez streljaštva, a predsjednik
tog saveza je bio Abdulah Jeleč, a potpredsjednik Perica Ivić, vojni referent u Elektro Bugojno.
Nekoliko sekcija funkcioniše na nivou grada, odnosno u školama. Neke od tih sekcija i njihovi
rukovodioci su slijedeći: Ahmed Karadža, profesor, uposlenik “Gimnazije Bugojno”, Rasim
Čusto, uposlenik Osnovne škole “Gračanica”, Vlado Bilanović, uposlenik Osnovne škole “Stipo
Đerek”, danas Druga osnovna, Rešad Kišija, uposlenik Osnovne škole “Vojin Paleksić”, danas
Prva osnovna i Kemal Lipovac, sekcija pri područnoj školi “Vesela”.
Prema uvidima Dundovića, “dvadeset godina nakon završetka agresije na BiH grupa
entuzijasta i penzionisanih vojnih starješina razmišlja da se formira novi klub sa serijskom
vazdušnom puškom. Tako dolazi do osnivanja streljačkog kluba „ US Kalin Bugojno“. Klub se
zvanično formira 24.12.2015.g. kada je održana i skupština. Udruženje je počelo sa radom u
februaru 2016. godine, kada je i zvanično registrovan klub u SBK. Za predsjednika skupštine
imenovan je Abdulah Jeleč, predsjednik UO Edin Ramić, a ujedno sekretar i trener Kemal
Lipovac. Članovi UO su bili: Edin Ramić, Zaim Ždralović, Hasan Ajkunić, Faruk Aganović i Edin
Novalić”. Pored izvanrednih sportskih rezultata, u Klubu se “događaju i lijepe stvari,
upoznajemo našu državu BiH, njene gradove, sklapamo nova prijateljstva”.
Iz ukupne strukture i sadržaja knjige, uočljivo je da je Viktor Dundović napisao tople i
prijemčive priče o svome zavičaju. Središte ove hronologije je Bugojno, Viktorovo rodno
mjesto. Knjiga Viktora Dundovića “Naše Bugojno”, nema suhoparni publicistički stil, ona je
sva prožeta odjekom autorove duše pa se čita ne samo kao enciklopedijska i funkcionalna
literatura, nego i kao autorska književnost. I to je čudesna prednost ove knjige jer je čitatelj
neprestance u dijalogu s autorom. Autor je u svoje pisanje utkao svoju osobu, svoj identitet,
svoju dušu, svoje domoljublje, sudbinski osjećaj života, te nadu i perspektivu budućnosti
građana i naroda u zajedničkoj domovini Bosni i Hercegovini.
Zato se s pravom može reći da su osnovne odlike Dundovićeve knjige “Naše Bugojno” jasan
stil, jasna, čista, čvrsta, vlastita, pa ipak topla i funkcionalna rečenica, uvijek razabrana, data s
mjerom i prirodno upotrijebljen dijalog. Takvom rečenicom i takvim dijalogom Dundović
gradi pripovijest, radnju, likove i odnose, odgovarajući svemu dohvaćenom dovoljno, s
mjerom, ali i odolijevajući svakom literarnom ponosu, stranputici, zavođenju, i tako postižući
razabrane, ali i dramatične tokove pripovijedanja. Niti ide preduboko da se ne izgubi, niti ide
plitko i površno da se ne iskaže. Dundovićev odgovoran i u suštini dobronamjeran pristup
pisanju knjige “Naše Bugojno” je iz perspektive prosvjetiteljstva i moderne, što znači da on
dekanonizira, demitologizira i raskrinkava mitove, lažne nade i optimizam pojedinih
ostrašćenih autora, uz istovremeno dokumentarističko i umjetničko nastojanje da se Bugojno
(Skopaljska dolina), nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, ponovno vrati u tok kojim je
većinu svoje historije konstruktivno živjela. U aktuelnoj općoj pseudoumjetničkoj i
pseudoznanstvenoj pomami natjecateljskih konstrukcija etničkih i religioznih identiteta u
Bosni i Hercegovini Dundovićeva knjiga “Naše Bugojno” traga za argumentovanom istinom jer
se samo tim putem može urediti skladan društveni život.
Priče u Dundovićevoj knjizi pokazuju da Skopaljska dolina, odnosno Bosna i Hercegovina ima
sve pretpostavke da bude funkcionalna država ako iskoristi svoje kapacitete iskustva
pozitivnog zajedničkog života i upućenosti jednih na druge. To je temeljna intencija ove knjige
kojom se Bugojno sa Skopaljskom dolinom reflektira na čitavu Bosnu i Hercegovinu. Zbog
toga ova knjiga nije samo zanimljiva žiteljima Bugojna i Skopaljske doline, nego itekako svim
ljudima Bosne i Hercegovine.
Bugojno, mart/ožujak 2023., prof. dr. Ahmed Kico
Recenzija Minela Ugarak, prof.
Nedavno me profesor Viktor upitao, da li bih imala vremena da napišem recenziju za
njegovu novu knjigu i moram priznati da mi je bila iznimna čast što je za takav zadatak
odabrao mene ali sam se također pitala da li ću opravdati njegovo povjerenje.
Kada se spomene Bugojno, profesor Viktor je skoro pa sinonim grada i ne postoji osoba koja
ga ne poznaje.
Naš profesor Viktor, vječiti optimista, nasmijan i vedra duha, uvijek spreman da ispriča neku
anegdotu, svojim pisanjem želi od zaborava spasiti i svaki najsitniji zanimljivi detalj. Nisam
lično poznavala Evliju Čelebiju ali mislim da je bio osoba kao naš profesor Viktor.
Način na koji piše je jednostavan i njegova vrijednost leži u tome da su njegove priče
razumljive, kao i činjenica da svojim pisanjem privlači ljude da čitaju, da se bave književnošću,
a svi znamo da je to danas teško postići, pogotovo kod mladih ljudi. Međutim profesoru to
uspijeva.
Dok sam čitala knjigu, imala sam osjećaj da čitam neke novine sa vijestima iz različitih oblasti,
kao što su politika, kultura, historija, muzika, zanimljivosti iz svijeta...
Pa tako na početku knjige nam priča o vječitoj igri mačke i miša u kojoj su državni inspektori
mačka a šverceri miš, a umjesto sira kao mamca, postavljen je luč.
Zatim pričom „Bajkeri“ ruši predrasude i pokazuje kako to ipak nisu tako strašne i hladne
osobe kako ih se uglavnom predstavlja, nego dobrodušni i duhoviti ljudi uvijek spremni
pomoći.
Sa osmijehom ćete čitati i priču o profesorovom penjanju na balkon, jer nije mogao otključati
ulazna vrata, o „Malodobnom hodžici“ koji uči ezan gdje god stigne, o „Ekskurzijskim
dogodovštinama“, o „Biciklu“.
O historiji i tadašnjim dogodovštinama nas izvještava u pričama „Jusko“, „Bugojansko ljeto
1942“. U priči „Bugojanske anegdotice o Titu“ profesor nam uspješno oživljava sjećanja na
vrijeme kada je Tito često boravio u Bugojnu i Titovim vilama „Koprivnica“ i „Gorica“.
Pričom „Streljaštvo u Bugojnu“ pokazuje kako je entuzijazam pojedinaca dovoljan da se
napravi jedna lijepa i uspješna priča.
Profesor Viktor je uvijek spreman dati podršku mladim ljudima, njihovim talentima, dobrim
idejama i na taj način ih dodatno usmjeriti ka njihovim ciljevima i njihovom samopouzdanju, a
to potvrđuju priče „9. učeničke zbirke Gimnazije Bugojno“, te „Svečana manifestacija
nagrađivanja najboljih učenika u FBiH“.
Ove novine sadržavaju uglavnom one fine pozitivne priče, i pravi je užitak čitati ih, a široki
spektar tema nudi za svakoga ponešto. I dok sam sama čitala, usput sam se smiješila, pa me
je moja kćerka Asja upitala, a šta se ti tako smiješ, tako da i u njoj zasigurno imate Vašeg
budućeg čitaoca.
Bugojno, mart 2023., Minela Ugarak, prof.
