Bugojanski pekari neposredno prije Drugog svjetskog rata


Donosimo ulomak iz još neobjavljene knjige  „BUGOJANSKI ZAPISI IZ ZABORAVLJENOG VREMENA.“ Ratka Menjka.

Koja bi svjetlo dana trebala ugledati u maju ove godine


Odmah poslije Drugog svjetskog rata a i dalje kroz pedesete godine bio je period kada se teško živjelo. Bila je velika oskudica. Ljudi su uglavnom vodili računa da imaju krov nad glavom i da prehrane obitelji. Kuće su bile male sa malim prostorijama. Sjetim se starijih ljudi koji su govorili da je za zimu bilo potrebno osigurati ovcu ili svinju, koju vreću brašna, vreću soli, vrećicu šečera i kamaru drva. Za sve ostalo ako se pribavi time je situacija bila bolja. U trapove su se stavljali krompiri, luk, jabuke… Kiselio se kupus u kacama da ima za cijelu zimu.

U takvim uvjetima su odrastale generacije. Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća Bugojno je bio mali gradić. Iza svake kuće su bili vrtovi za uzgoj povrća. Ljudi su obično imali po neku kravu ili ovcu.  Djeca su odrastala idući u školu, a u slobodnom vremenu čuvali krave ili ovce po obližnjim njivama. Jedno vrijeme su se gajile koze koje su kasnije zabranjene. U obližnjim naseljima gdje je bilo više goveda organizirale su se takozvane “sride”. Jedan ili više čobana čuvali su stoku iz cijelog naselja uz naknadu. Imala se poneka njivica u kojoj se sijalo žito ili kukuruz. Pored toga bi se kosila trava i u sepetima donosila u štalu. Tako pripravljeno sijeno ili trava se “polagala” kravama u jasle.

U sjećanju iz djetinstva su mi ostale samarice sa sepetima punim trešanja. Naime, ljudi sa sela bi ubrali trešnje dopremali samaricama u  grad. Tada bi išli okolnim ulicama vičući: -  Ašlamke, ašlamke... Ljudi bi izlazili iz kuća i kupovali te svježe trešnje. Prodavac je obično imao manji lonac, “košaricu”  ili “času” koju bi napunio te davao kupcima uz određenu novčanu naknadu. Poslije mnogo vremena, mislim da je to bilo 1970. godine, bio sam u Travniku. Na pijaci seljak prodaje trešnje vičući: - Ašlamke bugojke!

Mnoge obitelji su imale po neku njivicu. Žita su se sijala tako da se oralo konjima. Kada žito sazrije kosi se ručno. Vilama i grabljama se pokupi žito i prevozi na “armen”. Vršidba se odvijala konjima koji su kasali u krug oko centralnog stuba. Na kraju se žito odvajalo od “plive” “viharama” koje su radile na ručni pogon. Ostale kulture su se sijale i okopavale ručno, motikama.

 U to vrijeme u selima su se ljudi bavili zemljoradnjom i stočarstvom. Snabdjevanje hranom bilo je bolje. Problem je bio izražen u lošim komunikacijama. Putevi su bili loši. Nije bilo prevoznih sredstava. Sjećam se da su tadašnje djevojke kad bi išle u grad obuvale opanke sa u rukama nosile cipele. Kad bi stigle blizu grada obuvale bi cipele a opanke sakrivale u grmove. Na povratku u selo bi ponovo obuvale sakrivene opanke.

 Poseban je problem bio u udaljenim selima. Oni nisu imali električnu struju. Sjećam se kada se vodila velika akcija na elektrifikaciji sela. To je bio veliki pomak u životu ljudi u udaljenim selima. Izgradnjom puteva selo postaje ravnopravnije sa gradom. Znate, u nedostatku komunikacija selo je bilo zaostalije od grada. Zbog toga se izraz “seljak” udomaćio kao pojam zaostalosti. Sjećam se ljudi koji su za uzvrat znali reći:

 Bolje je biti seljak nego malograđanin.

 Vremenom se razlike smanjuju, pogotovo izgradnjom tvornica gdje su zajedno radili ljudi iz sela i iz grada. Čak šta više selo je u prednosti zbog rada u tvornici i bavljenju poljoprivredom. U to vrijeme u gradu je bilo zabranjeno držanje stoke, njiva više nije bilo. Jedino su ostali mali vrtovi iza kuća.

 Poslije drugog svjetskog rata mnogo djece je kasnilo sa upisom u osnovnu školu. Tada je donesena uredba da je osnovna škola obavezna. Početkom pedesetih godina  bilo je djece koja su kasnila po dvije, tri godine sa upisom u školu. Ja sam odrastao u Hendeku. Nas tri dječaka bili smo skupa svaki dan. Te godine u školu polazi generacija ispred moje. Jedan dječak je bio iz te generacije. Nas dvojica smo slijedeća generacija. Moj drug rođen u siječnju iste godine kad i ja primljen je u školu. Ja sam rođen u ožujku i ostavljaju me za slijedeću godinu. Žarko sam želio ići u školu sa svojim drugovima, pogotovo što je moj stariji brat bio odlikaš. Prvi dan škole ja idem sa svojim drugovima na nastavu. Tada u razred dolazi neki učitelj Asim, koji je obavljao funkciju direktora osnovne škole. Dolazi do mene. Grubo me poteže za rukav i još gublje izvlaći iz klupe. Potom me odvodi izvan zgrade. Kakva pedagogija prema dječaku od šest i po godina. Otišao sam kući veoma tužan. Zbog tog događaja moji su se pribojavali da ću zamrziti školu. Već kao dijete spoznao sam da je to ponašanje pojedinca, a ne škole kao ustanove. 

U kasnijim godinama dolazi do naglog razvoja privrede. Ekonomska situacija je bolja iz dana u dan. Novije generacije nisu odrastale u oskudici. Otvaraju se vrtići i škole. Nabavljaju se sredstva nastala novim tehnologijama. Kako koja generacija se pojavljivala imala je bolji standard i veće mogućnosti. Nagli rast je izražen u drugoj polovini šezdesetih godina prošlog stoljeća. Sedamdesete i prva polovina osamdesetih godina imaju primjerno visok standard gdje generacije odrastaju uz primjenu novih tehnologija.

Kad već spominjemo samarice navedimo još jedan primjer iz pedesetih godina prošlog stoljeća. Bilo je to vrijeme oskudice kada se vodilo računa o ekonomičnosti u potrošnji energije. U to vrijeme kuće su bile manje sa manjim sobama. Prozori su bili manji. Grijalo se na drva. Grijala se samo jedna prostorija. Kuhinja je bila ujedno i dnevna soba. Tako je bila manja potrošnja goriva (drva). Bila je oskudica u nabavci drva. Kupovale su se manje količine zbog nedostatka novca. Bilo je drva na “lageru” (skladištu) šumskog poduzeća. Ljudi sa sela se po okolnim gradskim ulicama dopremali drva samaricama. Nije to bilo legalno, pa su su prodavci brzo istovarali samarice i odlazili.

 Drva kupljena na “lageru” šumskog poduzeća ili samarica su se rezala ručnim pilama uz upotrebu nosaća “koza” kao pomagala.U to vrijeme dolazili su ljudi iz Kosovskih sela nudeći usluge za rezane (pilanje) drva. Ljudi su govorili da “šiptari” tako zarađuju novac za otkup mlade za ženidbu. Navodno, takve su prilike vladale u Kosovskim selima.

Pomenuo sam “lager” šumskog poduzeća u koji su se drva dopremala neprekidnim koritom kojeg su ljudi zvali “riža”. Iz šume je neprekidno korito bilo nagnuto prema “lageru”. Voda je tekla “rižom”. Drva se ubacivala u vodu i tako transportirala do “lagera”. Bila su to metraška drva koje su zvali “ciplje”. Na lageru bi ljudi kupovali obično dva ili tri metra drva. Rezanje tih drva se obavljalo “cekularima”. Tako izrezana drva su se cijepala sjekirama.

Tek kasnije na lageru su se nabavljali balvani. Tada je već postojao prevoz kamionima i traktorima. Tako isporučeni balvani su se rezali motornim pilama. To je bilo u novije vrijeme kada su ljudi kupovali drva u većim količima. Obično se kupovalo desetak metara drva za jednu sezonu. U to novije vrijeme drva su se nabavljala ranije, odmah rezala. Potom susjedi organiziraju akciju pa iscijepaju drva.

 Vremenom se sve više koristi ugalj i uvode centralna grijanja. Grade se veće kuće sa velikim prozorima. Uveliko počinje era grijanja svih prostorija.

U jesen bi se brao kukuruz koji se smještao u štalama gdje bi se organizirala akcija ručnog “komanja” kukuruza.  Tada se to zvalo “komaći”. U selima su “komaći” bili većih razmjera. Poslije završenog posla mladi bi orgnizirali zabavu. Domaćin bi pozvao hrmonikaša. U nekim manjim “komaćima” bi poneko svirao na usnoj harmonici, koje su ljudi u šali zvali “male muzike”. Za vrijeme komanja kukuruza svi bi radili zajedno u grupi. Momci i cure su se znali “gađati” zrnima kukuruza. Valjda je to bio prvi znak udvaranja.

U gradu su ljudi držali jednu, a poneko dvije krave. Tako se imalo mlijeko. Oni koji nisu držali krave ili ovce nabavljali su mlijeko tako da su im “mljekarice” svakodnevno donosile mlijeko. Na taj način se osiguravao jedan dio prehrane. Od tog mlijeka žene su pravile sir i puter za svoju obitelj. Puter se pravio u starinskim posudama zvanim “stapovi”.

 U svim domaćinstvima su se držale kokoši, koje su slobodno kljucale po dvorištima. Uveće bi se zatvarale u kokošinjac koji su nazivali “ćumez”. Krompir za zimu se stavljao u “trapove” koji su u većini slućajeva bili iskopani u kućama ili pomoćnim zgradama. Nisu upotrebljavane kemikalije za duže stajanje. Na tavanima od kuća se sušilo meso. Tek kasnije se masovnije pojavljuju pušnice. Rakija se pekla u jesen. Stavljana je u “pletare”. Oni koji su imali više rakije držali su ih u manjim buradima.....

Uskoro iz štampe izlazi knjiga „BUGOJANSKI ZAPISI IZ ZABORAVLJENOG VREMENA.“ Ratka Menjka.

U knjizi između ostalog pročitajte i nastavak ove lijepe priče....