Transport sepeta na bugojansku pijacu

Transport sepeta na bugojansku pijacu

U sjećanju iz djetinstva su mi ostale samarice sa sepetima punim trešanja. Naime, ljudi sa sela bi ubrali trešnje dopremali samaricama u  grad. Tada bi išli okolnim ulicama vičući: -  Ašlamke, ašlamke... Ljudi bi izlazili iz kuća i kupovali te svježe trešnje. Prodavac je obično imao manji lonac, “košaricu”  ili “času” koju bi napunio te davao kupcima uz određenu novčanu naknadu. Poslije mnogo vremena, mislim da je to bilo 1970. godine, bio sam u Travniku. Na pijaci seljak prodaje trešnje vičući: - Ašlamke bugojke!

Mnoge obitelji su imale po neku njivicu. Žita su se sijala tako da se oralo konjima. Kada žito sazrije kosi se ručno. Vilama i grabljama se pokupi žito i prevozi na “armen”. Vršidba se odvijala konjima koji su kasali u krug oko centralnog stuba. Na kraju se žito odvajalo od “plive” “viharama” koje su radile na ručni pogon. Ostale kulture su se sijale i okopavale ručno, motikama.

            U to vrijeme u selima su se ljudi bavili zemljoradnjom i stočarstvom. Snabdjevanje hranom bilo je bolje. Problem je bio izražen u lošim komunikacijama. Putevi su bili loši. Nije bilo prevoznih sredstava. Sjećam se da su tadašnje djevojke kad bi išle u grad obuvale opanke sa u rukama nosile cipele. Kad bi stigle blizu grada obuvale bi cipele a opanke sakrivale u grmove. Na povratku u selo bi ponovo obuvale sakrivene opanke.

            Poseban je problem bio u udaljenim selima. Oni nisu imali električnu struju. Sjećam se kada se vodila velika akcija na elektrifikaciji sela. To je bio veliki pomak u životu ljudi u udaljenim selima. Izgradnjom puteva selo postaje ravnopravnije sa gradom. Znate, u nedostatku komunikacija selo je bilo zaostalije od grada. Zbog toga se izraz “seljak” udomaćio kao pojam zaostalosti. Sjećam se ljudi koji su za uzvrat znali reći:

            - Bolje je biti seljak nego malograđanin.

            Vremenom se razlike smanjuju, pogotovo izgradnjom tvornica gdje su zajedno radili ljudi iz sela i iz grada. Čak šta više selo je u prednosti zbog rada u tvornici i bavljenju poljoprivredom. U to vrijeme u gradu je bilo zabranjeno držanje stoke, njiva više nije bilo. Jedino su ostali mali vrtovi iza kuća.

            Poslije drugog svjetskog rata mnogo djece je kasnilo sa upisom u osnovnu školu. Tada je donesena uredba da je osnovna škola obavezna. Početkom pedesetih godina  bilo je djece koja su kasnila po dvije, tri godine sa upisom u školu. Ja sam odrastao u Hendeku. Nas tri dječaka bili smo skupa svaki dan. Te godine u školu polazi generacija ispred moje. Jedan dječak je bio iz te generacije. Nas dvojica smo slijedeća generacija. Moj drug rođen u siječnju iste godine kad i ja primljen je u školu. Ja sam rođen u ožujku i ostavljaju me za slijedeću godinu. Žarko sam želio ići u školu sa svojim drugovima, pogotovo što je moj stariji brat bio odlikaš. Prvi dan škole ja idem sa svojim drugovima na nastavu. Tada u razred dolazi neki učitelj Asim, koji je obavljao funkciju direktora osnovne škole. Dolazi do mene. Grubo me poteže za rukav i još gublje izvlaći iz klupe. Potom me odvodi izvan zgrade. Kakva pedagogija prema dječaku od šest i po godina. Otišao sam kući veoma tužan. Zbog tog događaja moji su se pribojavali da ću zamrziti školu. Već kao dijete spoznao sam da je to ponašanje pojedinca, a ne škole kao ustanove. 

U kasnijim godinama dolazi do naglog razvoja privrede. Ekonomska situacija je bolja iz dana u dan. Novije generacije nisu odrastale u oskudici. Otvaraju se vrtići i škole. Nabavljaju se sredstva nastala novim tehnologijama. Kako koja generacija se pojavljivala imala je bolji standard i veće mogućnosti. Nagli rast je izražen u drugoj polovini šezdesetih godina prošlog stoljeća. Sedamdesete i prva polovina osamdesetih godina imaju primjerno visok standard gdje generacije odrastaju uz primjenu novih tehnologija.

Kad već spominjemo samarice navedimo još jedan primjer iz pedesetih godina prošlog stoljeća. Bilo je to vrijeme oskudice kada se vodilo računa o ekonomičnosti u potrošnji energije. U to vrijeme kuće su bile manje sa manjim sobama. Prozori su bili manji. Grijalo se na drva. Grijala se samo jedna prostorija. Kuhinja je bila ujedno i dnevna soba. Tako je bila manja potrošnja goriva (drva). Bila je oskudica u nabavci drva. Kupovale su se manje količine zbog nedostatka novca. Bilo je drva na “lageru” (skladištu) šumskog poduzeća. Ljudi sa sela se po okolnim gradskim ulicama dopremali drva samaricama. Nije to bilo legalno, pa su su prodavci brzo istovarali samarice i odlazili.

            Drva kupljena na “lageru” šumskog poduzeća ili samarica su se rezala ručnim pilama uz upotrebu nosaća “koza” kao pomagala.U to vrijeme dolazili su ljudi iz Kosovskih sela nudeći usluge za rezane (pilanje) drva. Ljudi su govorili da “šiptari” tako zarađuju novac za otkup mlade za ženidbu. Navodno, takve su prilike vladale u Kosovskim selima.

Pomenuo sam “lager” šumskog poduzeća u koji su se drva dopremala neprekidnim koritom kojeg su ljudi zvali “riža”. Iz šume je neprekidno korito bilo nagnuto prema “lageru”. Voda je tekla “rižom”. Drva se ubacivala u vodu i tako transportirala do “lagera”. Bila su to metraška drva koje su zvali “ciplje”. Na lageru bi ljudi kupovali obično dva ili tri metra drva. Rezanje tih drva se obavljalo “cekularima”. Tako izrezana drva su se cijepala sjekirama.

Tek kasnije na lageru su se nabavljali balvani. Tada je već postojao prevoz kamionima i traktorima. Tako isporučeni balvani su se rezali motornim pilama. To je bilo u novije vrijeme kada su ljudi kupovali drva u većim količima. Obično se kupovalo desetak metara drva za jednu sezonu. U to novije vrijeme drva su se nabavljala ranije, odmah rezala. Potom susjedi organiziraju akciju pa iscijepaju drva.

             Vremenom se sve više koristi ugalj i uvode centralna grijanja. Grade se veće kuće sa velikim prozorima. Uveliko počinje era grijanja svih prostorija.

U jesen bi se brao kukuruz koji se smještao u štalama gdje bi se organizirala akcija ručnog “komanja” kukuruza.  Tada se to zvalo “komaći”. U selima su “komaći” bili većih razmjera. Poslije završenog posla mladi bi orgnizirali zabavu. Domaćin bi pozvao hrmonikaša. U nekim manjim “komaćima” bi poneko svirao na usnoj harmonici, koje su ljudi u šali zvali “male muzike”. Za vrijeme komanja kukuruza svi bi radili zajedno u grupi. Momci i cure su se znali “gađati” zrnima kukuruza. Valjda je to bio prvi znak udvaranja.

U gradu su ljudi držali jednu, a poneko dvije krave. Tako se imalo mlijeko. Oni koji nisu držali krave ili ovce nabavljali su mlijeko tako da su im “mljekarice” svakodnevno donosile mlijeko. Na taj način se osiguravao jedan dio prehrane. Od tog mlijeka žene su pravile sir i puter za svoju obitelj. Puter se pravio u starinskim posudama zvanim “stapovi”.

            U svim domaćinstvima su se držale kokoši, koje su slobodno kljucale po dvorištima. Uveće bi se zatvarale u kokošinjac koji su nazivali “ćumez”. Krompir za zimu se stavljao u “trapove” koji su u većini slućajeva bili iskopani u kućama ili pomoćnim zgradama. Nisu upotrebljavane kemikalije za duže stajanje. Na tavanima od kuća se sušilo meso. Tek kasnije se masovnije pojavljuju pušnice. Rakija se pekla u jesen. Stavljana je u “pletare”. Oni koji su imali više rakije držali su ih u manjim buradima.

Većina ljudi u to vrijeme je držala i hranila svinje. Za hranu su se snalazili na različite način. Kuvao se krompir i repa, a u jesen se davao kukuruz zbog povečanja težine. Moj otac je držao narodnu kuhinju pa smo mi donosili kući ostatke hrane koje smo zvali “spirine”.

“Narodna kuhinja kod Ratka” se nalazila u ulici Ive-Lole Ribara gdje se nalazi gimnazija. Mi smo stanovali u Hendeku. Još kao djećak sam svakodnevno išao sa tačkama i “karlovom” po spirine.

            Spirine bi sipale u karlovu, a karlova smještala u tačke. Tako sam vozio spirine od radnje do glavne Titove ulice, pa niz Hendek. Tada ulice nisu bile asvaltirane. Cesta je bila neravna. Ponekad bi prepuna karlova pljusnkala spirine po tačkama. Neugodni miris spirina se dobro osjećao. I tako svaki dan.

            Jednog dana u radnji smo presipali spirine u karlovu. Za to vrijeme tačke su bile ispred narodne kuhinje. Stavili smo karlovu u tačke. Hvatam rukama rukohvate tačaka za odvoz spirina. Kad tamo rukohvati namazani tovatnom mašću. U blizini je stajalo nekoliko ljudi koji se počeše grohotom smijati. To su bili ljudi koji su skoro svakodnevno dolazili u narodnu kuhinju na doručak. Među njima je bio “šofer” koji je vozio automobil u Komitetu Saveza Komunista Bugojno. Odmah sam znao da je to njegovo maslo. Rekoh mu ljutito, da ću ja namazati “kolomazom” ručke od njegove limuzine. On sa smijehom odgovori: “Jest, pa da komitetlije uprljaju ruke”. Svi su se dalje smijali. Tada sam bio dijete, ali sam ipak razumio malu podvalu.

            Kad sam već spomenuo tog vozača, sjetio sam se jedne njegove anegdote koja se prepričavala u gradu. Jedne prilike pomenuti vozač je išao u Sarajevo da obavi neki posao. Pošto je išao sam poveze svog prijatelja koji je trebao obaviti neku kupovinu. Vozeći se preko Komara izduvala im guma na automobilu. Pošto su obavili pripreme za pumpanje gume vozač reće svom prijatelju:

    - Treba ručnom pumpum napumpati gumu. Hajde Ti napravi 200 “drukova” pa ću ja 200.

            Prjatelj poće pumpati, a naš vozač prostre deku na travu pored puta. Uživao je u lijepom vremenu i prirodi. Nakon nekog vremena prilazi mu prijatelj sav znojan i veli da je napravio 200 drukova. Naš šofer uze mehanički mjerač tlaka u gumama i “ustanovi da je njegov prijatelj pretjerao” te da treba ispustiti zrak iz gume da bi smanjio tlak na normalu.

            Sjećam se jednog detalja iz 1957. godine. Vozim spirine kući. Sižem do gradskog parka i skretanja iz Titove ulice u Hendek. Ne tom raskršću bila je trafo stanica. Na zidu trafo stanice je bio zvučnik. Koliko se sjećam, tada su bili zvučnici i na raskršćima kod gimnazije i kod pijace. Ljudi su te zvučnike nazivali “razglasne stanice”. Odjednom čujem razglas. Poćinje direktan radio prijenos dolaska posmrtnih ostataka Moše Pijade, tadašnjeg predsjednika vlade Jugoslavije u Beograd. Preminuo je prilikom posjete u Parizu

Sjednem na tačke i slušam prijenos. Ljudi zastaju i pridružuju se slušanju tog direktnog prijenosa. Nikome nije smetao neugodni miris spirina.  Vozio sam spirine u karlovi u sedmom i početkom osmog razreda osnovne škole. Nije mi bilo teško ali sam u tom uzrastu osjećao nekakav stid pogotovo kad bi pri prevozu sretao neke djevojčice ili školske drugove koji su bili u šetnji. Imao sam osjećaj da radim neki ponižavajući posao. Kao da sam osoba niže vrijednosti. U osmom razredu osnovne škole smo nabavili neku metalnu kantu koju sam vozio na biciklu. To je bio napredak u “transportnoj tehnologiji” spirina. No i tada nisam bio oduševljen tim poslom. Vremenom se “tehnologija prevoza” usavršavala. Nabavljena je metalna kanta sa poklopcem. Tako je neugodni miris bio jedina negativnost transporta spirina.

            U srednjoj školi nisam bio “prevoznik” spirina. Stasao je moj mlađi brat koji je preuzeo taj posao. On je u uzrastu viših razreda osnovne škole. Odlazim na fakultet. Za vrijeme praznika sam kod kuće. Naša mama govori mom mlađem bratu da ide dotjerati spirine. On nerado prihvata tu obavezu. Očito on ima onaj isti osjećaj stida iako on nema ni tačke ni karlovu. Kažem majci da ću ja ići dotjerati spirine jer ja nemam osjećaj stida. Spreman sam praviti viceve na tu temu. Ako sretnem kavu curu “pokazat ću joj kakve su spirine”.

            Ja sam već bio prerastao taj mladalaćki način razmišljanja. Ja sam točno znao kako se osjećao moj mlađi brat. To je nekakvav psihološki sklop koji se javlja u tom uzrastu. Da li ste ikada imali taj osjećaj stida u pubertetskom uzrastu? Ako jeste onda dobro razumijete o ćemu govorim. Mladima treba više objašnjavati da ni jedan posao nije ponižavajući. Te stvari su za psihologe i pedagoge.  Za mene je to ostalo kao jedno trajno sjećanje iz tog perioda.

            Po završetku studija dolazim kući. Roditelji mi kažu da moj mlađi brat ima slabe ocjene u gimnaziji. Nisam to prihvatao. Moj stariji brat je bio jedan od najboljih studenata u svojoj generaciji. Ja sam upravo diplomirao na fakultetu, a mlađi brat ima slabe ocjene u srednjoj školi. Pomišljao sam da možda ima nekih životnih ili ljubavnih problema. Razgovaram sa njim i tražim da mi kaže u ćemu je problem. On odluči da mi se povjeri pa reće: 

            -   Kad god počnem učiti ja imam “trnce”.

            Istog trenetka sam “eksplodirao”. Potpuno sam poludio. Počeo sam galamiti i psovati. Koji su to objektivni razlozi slabog uspjeha? Radilo se o tome da on nema radnih navika. Nema ni odgovornosti da to prevaziđe. Kao da i ostali nemaju “trnce”, pa ipak nastave učiti.

            Mnogo vremena nakon toga moj mlađi brat mi reće da mi se htio povjeriti, a da sam se ja “izderao” na njega. Veli, to Ti nikad neću zaboraviti. Vremenom nam je taj događaj postao poštapalica. Kad bi nekome bilo “mrsko” nešto raditi mi bi rekli da možda ima “trnce”. I dan danas znamo se našaliti spominjući tu “dramatičnu situaciju”.

            Pedesetih i u prvoj polovini šezdesetih godina prošlog stoljeća Bugojno je bila mala sredina. U tadašnjem žargonu zvali smo se po ulicama i kvartovima. Tako smo imali Hendečane, Donjičane, Terzičane, Mahaljane, Gajane, Poljane (predio od parka prema Donjem Vakufu), Staničane (kod željezničke stanice), Čipuljane, Maloseljane, Jaklićane… Po toj podjeli djeca su sastavljali nogometne timove i igrali utakmice na poljanama oko Bugojna.

U drugoj polovini pedesetih i dalje šezdesetih godina počinje nagli razvoj i širenje Bugojna. Gradile su se kuće u polju prema Donjem Vakufu. Bilo je kritika na urbanizam jer su plodno polje pretvarali u građevinsko zemljište. Gradilo se i prema Gornjem Vakufu, Veseloj i Čipuljiću. Prelazi se na desnu obalu Vrbasa prema Vučipolju i Bristovima. Vlasnici zemlje su se bezuspješno protivili oduzimanju zemljišta jer je nadoknada bila simbolična. Mogli su zadržati jedan ili dva placa. Nisu mogli odlagati gradnje dok im odrastu djeca. Provodila se urbanizacija jer je kupovna moć ljudi uz kredite bila dobra, a općinske vlasti su ostvarivale pozamašan prihod.

Izgradnja kuća u Bugojnu nastavila se u narednim desetljećima. Ljudi su koristili radne akcije gdje je to bilo moguće. Tako su naši susjedi počeli pripreme za izgradnju nove kuće. Iako još jako mlad učestvovao sam u vađenju kamena iz Vrbasa i kopanja šljunka i pijeska.

            Tako je na red došlo kopanje temelja i podruma. Bila je organizirana radna akcija. Nije bilo mehanizacije, kopalo se krampovima i lopatama. Zemlja se izvlačila velikim “tačkama” (kolica sa ručkama) preko postavljenih dasaka (platica). Taj posao pripao je meni i jednom mom vršnjaku. Kopajući podrum spušali smo se sve niže. Izvlačenje je postajalo sve teže i teže. Jedna grupa je lopatama tovarila naša kolica. Moj kolega upita jednog utovarača:

            - Vjeruješ li Ti u boga? - Ne vjerujem, odgovori ovaj. Slijedeći put moj kolega opet postavi isto pitanje. -  Rekao sam Ti da ne vjerujem, ja sam ateista. Na to će moj kolega: - Vidim da ne vjeruješ kad nam ovako pretovarate “tačke”. Polomismo se vozeći ih uz strme daske.

            Sjećam se bilo je ljeto 1961. ili 1962. godine. Bio sam na raspustu poslije prvog ili drugog razreda gimnazije. Tih dana smo gotovo svakodnevno odlazili na tada popularno kupalište “Strujički” na Vrbasu gdje smo se družili, kupali i igrali nogomet.

Jednog lijepog sunčanog dana trebali smo se naći na “Strujičkom”. Oko šest ujutro dolazi susjeda pravo u moju sobu. Budi me. Veli da joj je došao majstor-zidar, a nema irgeta. Ja trebam postati irget na njenoj kući, naravno bez plaćanja. Ja bih rado odbio taj poziv, ali time bih uvrijedio svoje roditelje. Iako nerado, odlazim irgetovati od “zvizde do zvizde”.

            Treba majstora snabdijevati malterom i ciglom za normalno zidanje. Prvo je trebalo ručno miješati malter.  To je veoma težak fizički posao. Potom se malter lopatom ubacuje u kantu, nosi na mjesto zidanja te istresa u pripremljeni “škaf”. Treba pribaviti dovoljno cigle kod majstora. Za normalno odvijanje procesa trebalo je imati dva takva irgeta-amatera. Ja sam to radio sam. Zidar je bio snažan čovjek srednjih dvadesetih godina. Ja sam bio premlad i nenaviknut na teške fizičke poslove. Sunce upeklo. Već sam umoran, jedva stižem pripremiti materijal za zidara. Sklonim se u hlad da malo odmorim. Zidar viče:

- Malta! Ja izbezumljen “lanem”:

- Jebala Te malta! Zidar se smije i veli da odavno nije imao zabavnijeg irgeta.

Pred sumrak završavamo posao. Odlazim kući umoran. Boli me svaki mišić i svaka košćica. Ali najviše me boli što nisam  proveo dan sa svojim prijateljima na Vrbasu. Cijeli dan sam mislio kako bi bilo lijepo da sam sada na “Strujičkom”. Ovaj scenario odlaska na irgetovanje mi se ponovio nekoliko puta. Moji roditelji su uvijek govorili da treba biti dobar i pomagati susjedima. Drugarima sam objasnio zašto nisam dolazio na kupalište. Na to mi jedan reće: - Dobar i lud su na istoj “deređi”.

Mnogo godina poslije, ispričao sam ovaj događaj mlađoj generaciji. Oni se ne mogu načuditi da nisam mogao odbiti “jer bih uvrijedio svoje roditelje”. Takav je bio naš odgoj i moral koji se morao poštovati.

Od glavne ulice Maršala Tita kod gradskog parka nizbrdo, odvaja se ulica prema rijeci Vrbas koja se žargonski zvala Hendek. Ulica se zvala po piscu Augustu Šenoi. Potom je dobila naziv ulica Stjepana Radića. Duga 500 metara na kraju se razdvajala prema “Donjičima” i “Terzičima”. Na igralištu “Hendek” Nogometni klub “Iskra” je igrao svoje utakmice uz prisustvo mnoštvo Bugojanaca. Pored nogometa na “Hendeku” su se održavali sletovi. Vatrogasci su se pripremali za natjecanja u brzini pripreme vatrogasne opreme. Ribari se pripremali za natjecanja u precisnosti “zabacivanja udica”. Rekreativci su igrali nogomet. Preko puta igrališta, bilo je muslimansko groblje u kojemu se dugo nisu vršile sahrane.

Pedesetih i šezdesetih godina postojale su gusto poredane kuće samo sa donje (istočne) strane igrališta. Sa zapadne strane igrališta bile su svega 3 kuće. Na vrhu ulice bila zgrada koja je pripadala ulici Maršala Tita. U njoj se nalazila ljekarna. Pedesetih godina u podrumu “Apoteke” nalazila se sodara u kojoj se proizvodila soda i napitak “šebesa”. Stroj za pravljenje napitaka se pokretao ručno preko velikog točka. Mi djeca, dolazili smo okretati točak pa nam je vlasnik sodare Cujac davao “šebesu”.

U produžetku Hendeka, na tada dubljem i većem Vrbasu, bilo je kupalište “Hendečki” gdje smo se učili plivati. Na Vrbasu su tada bila i kupališta: Strujićki, Čobanski i Čolića livade… Tvornica kože je ispuštala otpadne vode u Vesočicu. Vrbas je nizvodno bio zagađen i nije bio za kupanje i ribarenje. Znao je biti crvenkast sa bijelom pjenom. Ljudi bi tada rekli: - “kožara”. Od tada je preostalo samo kupalište Strujićki.

            U drugom svjetskom ratu Njemačka avijacija je bombardirala Bugojno. U Hendeku su bili krateri na muslimanskom groblju, stadionu “Hendek”, na njivama gdje je pomoćno igralište “Hendek”… Kao djeca igrali smo se u tim zatravnjenim kraterima. Na kupalištu “Hendečki” bila je neeksplodirana avionska bomba. Virila je u plićaku pa su djeca preko nje ulazila u Vrbas. Bomba je sedamdesetih godina izvađena i uništena. U ratnim sukobima devedeseti godina “Gornji Hendek” je spaljen. Od gareži je bio crn pa su ga nazvali “garavi sokak”. Danas gotovo više i nema “pravih” Hendečana. Tamo sada žive neki drugi ljudi.