Prvi televizor u Bugojnu


Radio aparati su priča za sebe. Ranih pedesetih godina prošlog vijeka u našoj ulici je bio samo jedan radio aparat. Kada bi bili radio prijenosi nogometnih utakmica, vlasnik tog radio aparata bi stavio radio na stol pored prozora i ovorio jedno krilo da se čuje vani. Odrasli i djeca su sjedila ispod prozora i slušali radio prenos. Ako bi bilo galame ispred prozora vlasnik bi jednostavno zatvorio prozor i sam slušao radio prijenos.

 Negdje 1956-te godine moj otac je kupio radio aparat marke “Tesla” upravo kakav je prikazan na fotografiji (prvi s lijeva). Sjećam se da sam bio nešto bolestan. Kad sam ugledao radio apparat naprasno sam od dragosti ozdravio. Poslije su svi redom kupovali radio aparate. Novi aparati bili su modernijeg dizajna i većih mogućnosti. Šezdesetih godina pojedinci su kupovali tranzistorske aparate koje su nosali te slušali glazbu. Tada su oni bili “glavni frajeri”. Vremenom su tranzistori bili svima dostupni. Potom se pojavljuju vokmeni.

 Slično se dešavalo sa gramofonima. U sedmom i osmom razredu osmogodišnje škole smo organizirali igranke pomoću gramofona. Tako smo se učili plesati. Uskoro su se kupovali radio aparati sa ugrađenim gramofonima.


Šezdesetih godina prošlog stoljeća su već počeli TV programi. U nekim većim gradovima već se gledala televizija.

U Bugojnu nije bilo signala. Prvi televizor je bio postavljen u izlogu elektro opreme u ulici Bratstva i Jedinstva (preko puta “Zdravljaka”). Ekran je bio pun “snijega”. Slabo su se razaznavale figure. Ljudi su zastajali pred izlogom i gledali. Izgradnjom repetitora u okolini mogli su se gledati programi.

 U početku je to bila crno-bijela televizija. Sve više su se kupovali televizori. Izgradnjom releja u Bugojnu televizija je postala svakodnevnica. Vremenom je počela TV u boji. Početkom sedamdesetih godina masovno se kupuju televizori. Postalo je normalno da u svakoj kući ima televizor.   

Pedesetih godina prošlog stoljeća sve se više kupuju bicikli. U početku nisu svi mogli sebi priuštiti takav “luksus”. Vremenom bicikl postaje glavno prevozno sredstvo. To je naročito evidentno u šezdesetim i sedamdasetim godinama. Imao sam dvanaest godina kad smo kupili bicikl marke “Partizan”. Jedva sam dočekao tu kupovinu. Odmah smo se učili voziti. U narednom periodu nas nekoliko drugara iz susjedstva smo se znali u grupi voziti po susjednim ulicama.

U to vrijeme Bugojno je bio mali gradić. Nije bilo visokih zgrada pa nije bilo liftova. Možda će mlađim generacijama biti smiješno da sam se prvi put vozio liftom u svojoj sedamnaestoj godini. Vremenom se u Bugojnu grade više zgrade u kojima su postojali liftovi.

Slična je situacija sa semaforima. Nije bilo mnogo automobila pa nije bilo ni potrebe. Vremenom je bilo sve više automobila, ali semafori se nisu postavljali.

 Kako je vrijeme prolazilo pojavljuje se sve više automobila. U šezdestim godinama ekonomski razvoj je evidentan. Kupovna moć ljudi je povećana. Istina, automobili se kupuju na kredit.

 Najrasprostranjeniji je bio popularni “fićo” koji se proizvodio u Kragujevačkoj “Crvenoj Zastavi”. Oni sa nešto boljim imovnim stanjem voze “Fiat 1300” (“tristač”), također montiran u “Zastavi”. U to vrijeme bila je to “limuzina” u odnosu na “fiću”. Nekako u isto vrijeme pojavljuje se veći broj automobila “Škoda 1000 MB”. Imala je reletivno pristupačnu cijenu i prodavala se na kredit. Ljudi su u šali govorili da oznaka 1000 MB znači “1000 malih briga”.

Ratko Menjak

BUGOJANSKI ZAPISI IZ ZABORAVLJENOG VREMENA