Sedamdesetih godina u Bugojnu

U početku bila je “atrakcija” imati bicikl koji je dugo bio popularno prevozno sredstvo U to vrijeme Bugojno je bio mali gradić. Nije bilo visokih zgrada pa nije bilo liftova. Možda će mlađim generacijama biti smiješno da sam se prvi put vozio liftom u svojoj sedamnaestoj godini. Vremenom se u Bugojnu grade više zgrade u kojima su postojali liftovi. Slična je situacija sa semaforima. Nije bilo mnogo automobila pa nije bilo ni potrebe.

Vremenom je bilo sve više automobila, ali semafori se nisu postavljali. Kako je vrijeme prolazilo pojavljuje se sve više automobila. U šezdestim godinama ekonomski razvoj je evidentan. Kupovna moć ljudi je povećana. Istina, automobili se kupuju na kredit. Najrasprostranjeniji je bio popularni “fićo” koji se proizvodio u Kragujevačkoj “Crvenoj Zastavi”. Oni sa nešto boljim imovnim stanjem voze “Fiat 1300” (“tristač”), također montiran u “Zastavi”. U to vrijeme bila je to “limuzina” u odnosu na “fiću”. Nekako u isto vrijeme pojavljuje se veći broj automobila “Škoda 1000 MB”. Imala je reletivno pristupačnu cijenu i prodavala se na kredit. Ljudi su u šali govorili da oznaka 1000 MB znači “1000 malih briga”.

Sedamdesetih godina pojavljuje se “Zastava 101”. Uz “fiću” postaje najmasovnije vozilo. Mada je rađen po ugledu na “Fiat 128” postaje prvo “Zastavino”, tada prvo domaće vozilo. Bilo je to vozilo sa prednjom vućom što je u to vrijeme bio trend u proizvodnji vozila u svijetu. U to vrijeme uvozi se dosta vozila VW – popularna “buba”. Uskoro u TAS-u Sarajevo počinje montaža VW vozila “Golf”. “Golfovi” su bili skuplji ali ujedno veoma popularni. Uostalom ta popularnost se zadržala do današnjih dana. U prodaji je NSU “Princ 1000” i “Princ 1200”. Ima uvoza ostalih vozila, ali je to bilo u manjim količinama. Već u to vrijeme Bugojno postaje grad sa većim brojem automobila poredeći sa ostalim gradovima u regionu.

Ranih sedamdesetih godina vozio sam NSU Princ 1000. U to doba bilo je malo takvih automobila, pa je nabavka rezervnih djelova bila problematčna. Remen je bio malo napuknut pa sam ga zamijenio za svaki slučaj. Nedugo poslije toga, neki turisti iz Beograda su se vraćali sa mora istim takvim automobilom. U Kupresu im je pukao remen. Napravili su primitivni remen od ženske svilene čarape da stignu do Bugojna. Uz pomoć nekih Bugojanaca su me pronašli. Pitali su za remen. Dao sam im onaj “malo napuknuti”. Bili su presretni. Vozač reće da je njegov remen takav bio prije godinu dana. Pitao me koliko treba platiti. Rekao sam: - Ništa, valjda bi i ti meni pomogao da sam prolazio kroz Beograd. Na to mi on odgovori: - Do sada ne bih, ali od sada sigurno bi’. Odlazeći neprekidno mi se zahvaljivao. “Zastava” počinje proizvodnju automobila “Yugo”. Vremenom to vozilo postaje sve zastupljenije na bugojanskim ulicama. Osamdesetih godina “Yugo” se izvozi u USA. Izvezeno je 141.511 vozila, a u 2021 godini ih je bilo 408 registriranih. Napravljeni su prototipovi “Yugo kabrioleta” koji je predstavljan na svjetskim sajmovima automobila. Bila su velika očekivanja u proizvodnji ovog jeftinog kabrioleta na inostranom tržištu. Dolaze ratne devedesete godine. Svi planovi padaju u vodu. “Yugo kabriolet” nikada nije ušao u serijsku proizvodnju.

Dodajmo ovome da je Autoprevozno poduzeće “Špedicija” imao ogroman broj kamiona i šlepera. “Špedicija” je u to vrijeme bila najveći autoprevoznik u Bosni i Hercegovini. Uz veliki priliv novih putničkih automobila Bugojno se svrstao u sam jugoslovenski vrh po broju vozila prema broju stanovnika.

Poslije drugog svjetskog rata pa sve do sedamdesetih godina prošlog vijeka pisma su bila glavni oblik komunikacija. Sjetio sam se jedne anegdote koja prikazuje tadašnju stvarnost. Bilo je to krajem pedesetih godina prošlog stoljeća. Imao sam 12 godina, ali se živo sjećam tog događaja. Moji roditelji su imali jednu njivu posađenu kukuruzima. Za okopavanje su se angažirali “kopači” koji su radili na dnevnice. Obično su to bili ljudi sa sela koji su zarađivali na taj način. Ovog puta kod nas su bile dvije žene i dva muškarca. Po završenom poslu bili su kod nas na večeri. Mlađa žena, djevojka traži da napišemo pismo njenom momku iz Kaknja. Ona je nepismena pa će mi diktirati. Uzmem arak papir i olovku, pišem. Ona ga pita kako je i kad će opet doći i “jesi li me se poželio”. Nastavlja da je ona dobro i da ga se “mnogo poželila”. Nastavak pisma je bio u sličnom tonu. Na kraju je bio pozdrav kojeg se doslovno sjećam: - Primi pozdrav od sto kila nek’ se cijeli Kakanj lila..

Ratko Menjak

BUGOJANSKI ZAPISI IZ ZABORAVLJENOG VREMENA