Neposredno poslije drugog svjetskog rata ljudi su nosili veoma skromnu obuću. Nije bilo tvornica obuće. Cipele su pravili majstori koje su nazivali “šusteri”, obućari ili postolari. No pravljenje nove obuće je bilo skupo u to vrijeme, pa su ljudi popravljali cipele.

 U to vrijeme poduzeće “Borovo” je proizvodilo nekoliko vrsta  gumenih opanaka. Ovi opanci su bili jeftini i praktični za kišu i snijeg. Da bi bilo toplije nogama gumenini opanci su se obuvali preko vunenih čarapa. Bilo je raznih modela gumenih opanaka koji su bili posebno popularni u selima. Zato se znalo za nekoga tko se “pogospodio” ironično reči da je “jučer izašao iz opanaka”.

 Pedesetih i šezdesetih godina nosile su se platnene “zepe” sa gumenim đonom.

Vremenom su još masovnije i popularnije bile gumene čizme koje su se nosile zimi opet preko vunenih čarapa. Tadašnje gumene čizme bile su jednostavne. Nisu imale toplih uložaka niti su bile ukrašavane kao današnje dječije čizme.

U gradu su se pretežno nosile cipele koje su se popravljale. Ako bi se “poderao” đon ljudi bi rekli “Moram pođoniti cipele”. Đonovi su bili od kože pa su se dodavale metalne pločice za zaštitu vrhova i krajeva peta cipela. To je produžalalo vijek trajanja cipela.

Ako bi se pocijepale cipele sa gornje strane tada bi ih obućar ušivao ili po potrebi dodavao komad kože i pravio “zakrpu” koju bi neki zvali “fleka”. Tako popravljene cipele bi se namazale “kremom”  i uglacale pa bi služile kao nove. Na duboke zimske cipele koje su se zvale “bakandže” zakivani su “čavli” po đonovima koje su zvale “cveke”. To se pravilo po ugledu na vojničke cipele, a naziv “cveke” je nastao prema zvukovima kod vojničkog marširanja po tvrdoj podlozi. Vremenom su postolari đonove popravljali tako da su lijepili gumu postolarskim ljepilom.

Pedesetih godina prošlog stoljeća i dalje u Bugojnu je bilo više obućarskih radnji. To su bile male prostorije da niskim stolićem na kome je bio priručni alat za opravke cipela. Svi ti obućari su imali dovoljno posla popravljajući cipele građanima. 

Kasnih pedesetih godina prošlog vijeka radio je jedan obućar u ulici Ive-Lole Ribara to jest u ulici u kojoj se nalazi gimnazija. Moj otac je u susjedstvu držao narodnu kuhinju. Ja sam kao dječak često dolazio kod oca te često viđao starog obućara.

 Pomenuti obućar je imao malog psa koji je uvijek bio sa njim u obućari. Ponekad bi stari obućar zapjevušio, a pas bi zavijao imitirajući njegovo pjevanje. Ljudi su svraćali u obućaru da ćuju kako pas pjeva.

 Jedne prilike ljudi su ćuli starog obućara kako uznemireno tjera neku pticu povicima:

 Hiš ‘tičurina, hiš ‘tičurina! To se sa smijehom prepričavalo po gradu pa uskoro svi počeše obućara zvati  “tičurina”. Ljudi su prolazeći znali svratiti na vrata obućare i viknuti “hiš tičurina” čime bi provocirali starog obućara. On je bio star čovjek sa slabim živcima te je ljutito vikao psujući provokatore. Ponekad bi netko znao uzeti neku pticu te je ubaciti u obućaru i pobjeći. Reakcija obučara bi bila veoma intenzivna.

 Ljudi su pravili smijuriju na njegov račun što svakako nije fer. Vremenom je to uzimalao sve više maha. Jednom broju ljudi je to bila zabava provocirati starog nervoznog čovjeka. Danas u svijetu ljudi to nazivaju “buling” koji se osuđuje kao nemila pojava.

Ja sam imao priliku više puta sresti tog obućara. Bio je to zaista dobar čovjek u poznim godinama koji je popravljajući ljudima cipele uzdržavao svoju obitelj. Bio je niskog rasta i sporo se kretao, ali kad bi ga isprovocirali reagirao bi veoma nervozno. Tada sam bio dječak u petom ili šestom razredu osnovne škole. Gledao sam česta izazivanja i bilo mi je žao tog čovjeka.

 Vremenom je naš obućar prestao sa radom. Nije nikome nanio zlo, a ipak je postao stalna meta ismijavanja. Znam, tada je Bugojno bila mala sredina i svi su poznavali međusobno, ali to nije razlog za takve postupke. Ja se i danas živo sjećam našeg obućara koga su znale sve tadašnje generacije Bugojanaca.

Obućarska radnja se nalazila u ulici Ive–Lole Ribara. Na kraju te ulice nalazi se zgrada u kojoj se godinama nalazila jedina bugojanska knjižara. U svakodnevnom govoru ljudi su tu zgradu jednostavno zvali “Knjižara”.