Eksploatacija uglja u "Gračanici" započela je 1938. godine s podzemnom metodom otkopavanja koja je trajala do 1977. godine kada se prešlo na površinsko otkopavanje koje je i sada prisutno. Lokacija pogona i postrojenja Rudnika uglja "Gračanica" d.o.o. Gornji Vakuf – Uskoplje, se nalazi u jugoistočnom dijelu bugojanskog neogenog ugljonosnog bazena, na desnoj obali rijeke Vrbas, između Gornjeg Vakufa – Uskoplja i Bugojna, na padinama Radovan planine, na prostoru sela Rosulje.  

Ono što je zabrinjavajuće u posljednjih petnaestak godina, a događa se na lokalitetu Rudnika “Gračanica” su kontinuirani pokušaji krijumčarenja izuzetno vrijedne fosilne građe iz Bosne i Hercegovine, s lokaliteta rudnika uglja "Gračanica" u Gornjm Vakufu-Uskoplju. U kontekstu navedenog, tokom maja 2021. godine u posjeti Rudniku Gračanica boravila je potpredsjednica Federacije Bosne i Hercegovine Melika Mahmutbegović, ministar prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Srednjobosanskog kantona Amir Šećibović, te delegacija Zemaljskog muzeja BiH, predvođena direktorom Mirsadom Sijarićem. Pomenuti zvaničnici i rukovodstvo Rudnika Gračanica, nakon posjete preduzeli su niz aktivnosti na očuvanju i povratku paleontološke građe neprocjenjive muzejske vrijednosti u Bosnu i Hercegovinu. [1]Navodno je najviše paleontoloških iskopina (fosila) sa kopa Rudnika Gračanica prokrijumčareno u Sloveniju i druge zemje EU.

[1] Detaljnije o vome poglaedati u tekstu „Mahmutbegović u posjeti Rudniku uglja 'Gračanica' Gornji Vakuf-Uskoplje”, objavljen na portal https://source.ba/clanak/BiH/564411/Mahmutbegovic-u-posjeti-Rudniku-uglja-Gracanica-Gornji-Vakuf-Uskoplje (pristup 12. 01. 2022.)

Ležište uglja "Dimnjače" i direkcija Rudnika "Gračanica" sa svim pratećim postrojenjima i objektima za proizvodnju lignita nalazi se na granici područja opština Gornji Vakuf – Uskoplje i Bugojno, u jugoistočnom dijelu bazena, 9 km od Bugojna, odnosno 9 km sjeverozapadno od Gornjeg Vakufa – Uskoplja, na desnoj strani rijeke Vrbas. Ležište "Dimnjače" predstavlja jugozapadni dio ležišta "Rosulje" – Gračanica. Sjeverozapadna granica ležišta počinje od završetka eksploatisanog kopa "Odžak – Zanesovići" i pruža se na jugoistok prema upravnoj zgradi Rudnika uglja "Gračanica", što po dužini čini 2000 m, a po širini do 800 m. Produktivna površina ležišta iznosi oko 0,8 km kvadratnih.
Rudnik uglja "Gračanica" d.o.o. Gornji Vakuf – Uskoplje, je 100 % državno preduzeće koje posluje u sastavu JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo (www.elektroprivreda.ba). Uspješno se bavi proizvodnjom i distribucijom uglja na području Bosne i Hercegovine. Organizacija društva se sastoji od Uprave društva i 11 organizacionih jedinica (službi) i to:

• Proizvodnja
• Održavanje kopovske mehanizacije
• Održavanje vankopovske mahanizacije
• Vanjski transport
• Elektro služba
• Geološka služba
• Zaštita na radu
• Pravni, kadrovski i opći poslovi
• Unutrašnja zaštita
• Ekonomsko-finansijski poslovi
• Komercijala

Raspolaže vlastitom opremom za proizvodnju i pripremu uglja kapaciteta cca 750.000 t/godinu. Pripremljeni ugalj se klasira u pogonu klasirnice. Održavanje kompletne opreme i pogona u rudniku se vrši vlastitom radnom snagom i u vlastitim radionicama rudnika. Vanjski transport rudnika prevozi ugalj do TE Kakanj i Natron Hayat Maglaj.[1]

Prema istraživanjima Vele Faruka, novinara portala Radiosarajevo. ba uočljivo je Rudnik uglja Gračanica kod Gornjeg Vakufa-Uskoplja koji posluje u okviru Koncerna JP Elektroprivreda BiH d.d. uspješno posluje, budući da se kombiniraju znanje, rad, iskustvo i požrtvovanost na putu prosperiteta jednog kolektiva, ali i zajednice. O tome svjedoče i brojke, samo kroz donacije i sponzorske ugovore lokalna zajednica je od Rudnika Gračanica dobila milion maraka.”[2]

U vezi s navedeniom Vele je prikupio saznanja prema kojima je “neto plata radnika, rudara, 1.600 KM, a državni kapital, za razliku od tolikih firmi, raste iz godine u godinu… RU Gračanica koji je u proteklih deset godina, u prosjeku sa 200 radnika proizvodio oko 300.000 tona lignita godišnje, što predstavlja najproduktivniji rudnik među svim rudnicima uglja u Federaciji BiH (1.500t/radnik u 2020.). Zahvaljujući tome, ovaj Rudnik u kontinuitetu posluje pozitivno i ostvaruje neto dobit, a ona u posljednjih deset godina u prosjeku iznosi dva do tri miliona KM godišnje.”

U kontekstu istraživanja koje je proveo Vele, vidljivo je da je “domaćinski odnos svih zaposlenih u Rudniku Gračanica u pristupu prema državnom kapitalu polučio fantastične rezultate pa vrijednost državnog kapitala koja je 2011. bila 33.000.000,00 KM danas iznosi 56.000.000,00 KM, što je približno udvostručena vrijednost državnog kapitala. Rudnik Gračanica na računu ima akumuliranih više desetina miliona maraka, koji će omogućiti da vlastitim finansijskim sredstvima otvore novi površinski kop, lakše premoste prestrukturiranje Rudnika Gračanica, te izvrše planirano razvijanje nekih novih proizvodnih projekata (kamenolomi, asfaltna baza, solarne elektrane, itd).[1]

U vezi s navedenim, posebno je važno da zaposleni i rukovodstvo Rudnika Gračanica vode računa o pitanjima ekologije, u smislu rekultivacije tla. Potvrda navedenog je površina zemljišta od 65 hektara potpuno rekultivisana i spremna da se uključi u društveno korisnu namjenu.

U kontekstu ukupnih privrednih aktivnosti na području Gračanice, svakako treba pomenuti i Rudnik (Kamenolom) jezerske krede – muljike[1] koji se od početka šezdesetih do sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća nalazio na lokalitetu Čitarica, ispod Badnja, a u podnožju platoa Gračanički podovi. Prema kazivanju mještana Gračanice, kao i Mule Hadžića, hroničara Donjeg Vakufa, kamenolom krede (krečnjaka, vapnenca) u Gračanici pripadao je Tvornici gipsa “Komar” iz Donjeg Vakufa. Eksploatacija krede tzv. muljike vršena je u periodu od 1963. do 1972. godine, kada je Kamenolom (Majdan) zatvoren. Tih godina kreda se najprije vadila, zatim mljela, a potom kamionima transportovala u krug Tvornice gipsa “Komar” u Donjem Vakufu. U krugu ove Tvornice, samljevena kreda se dorađivala u proizvode koji su se potom prodavali na tržištu bivše SFRJ. S obzirom da je u naznačenom periodu, prodaja proizvoda od gipsa iz Tvornice “Komar”, bila veoma loša,

rukovodioci ove Tvornice su samljevenu kredu dalje prodavali u Srbiju (Fabrika „Zorka” iz Šabca i druge), gdje se muljika koristila za proizvodnju mineralnih gnojiva. 

Pored navedenog, muljika se koristila i za gradnju stambenih i drugih gospodarskih objekata, kako na području Gračanice, tako i na prostorima Gornjeg Vakufa, Bugojna i Donjeg Vakufa. Prema istraživanjima Šaravanje, “ i u Gračanici, između Bugojna i Gornjeg Vakufa-Uskoplja, postoji tradicija uporabe sedrastih vapnenaca, koje narod i u ovom kraju zove "muljika".[1] Još uvijek postoji određen broj kuća i objekata na području Gračanice, Kordića, Zlavasti i Humca koje su izgrađene od krede – muljike. Te objekte su gradili vrsni majstori kakvi su bili Frano Miloš zv. Šibonja, Salih Čusto i njegovi sinovi Sakib i Abid, Hanun Kovačić, Pavo Lučić, Uberko i Frano Šimić, svi iz Gračanice, te Suljo Jusufspahić i njegov sin Islam iz Zlavasti. Mještani Gračanice, a i drugih naselja iz Skopaljske doline su muljiku vadili, ili kupovali u Majdanu, zatim su je transportovali do mjesta gradnje. Na samom mjestu muljika se rezala ručnim (metalnim) testerama, a zatim su je pomenuti i drugi vrsni majstori (zidari) ugrađivali u objekte.[2]

Sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća, na području Skopaljske doline, pa tako i Gračanice prestalo se graditi muljikom, a u opticaj su ušli pečeni blokovi  i cigla. Stanovništvo Gračanice snabdijevalo se građevinskim materijalom iz GRO “Gorica” iz Bugojana, preduzeće koje je nakon 2000-ih godina nestalo iz privrednih subjekata. U krugu GRO “Gorica” izgrađen je novi Trgovački centar. Dakle, slaba ekonomska isplativost, prestanak gradnje muljikom, izražena opasnost po stanovništvo Gračanice (enormna zagađenost životne sredine usljed mljevenja muljike, te opasnost od posljedica korištenja industrijskog eksploziva u Majdanu gdje se muljika vadila i kopala), rezultirali su činjenicom da Kamenolom prestane sa radom i zatvori se 1972. godine.

Koliko je muljika kvalitetan građevinski materijal, svjedoče i istraživanja Šaravanje, prema kojima se „primjena kamena zvanog „muljika“ posebno ogledala u ukrasnim elementima mnogih srednjovjekovnih objekata na području općina Tomislavgrad, Livno, Bugojno i Travnik, pri čemu se na pojedinim lokalitetima razlikuje meka, svjetlija od tvrđe, tamnije „muljike“. Niz je primjera, od ulaznih trijema livanjskih džamija, na Dvorskom kompleksu Bobovca monumentalnih glavnih pročelja crkve na Goricu kod Livna i u Gučoj Gori kod Travnika polovinom XIX. st.” Šaravanja, K. (2017). „Gradnja kamenom u BiH s posebnim osvrtom na arhitektonsko-konstruktivne vrijednosti kamena tenelija i miljevina/muljika“, Mostrar: Zborniku radova br. 13, str 36.

AHMED KICO

 GRAČANICA U SKOPALJSKOJ DOLINI