"NOVI RELEVANTNI PRILOZI O VESELOJ STRAŽI I OKOLNIM MJESTIMA U FUNKCIJI PISANJA OPĆE I KULTURNE HISTORIJE SKOPALJSKE DOLINE OD PRAHISTORIJSKOG DOBA DO DANAS"
"NOVI RELEVANTNI PRILOZI O VESELOJ STRAŽI I OKOLNIM MJESTIMA U FUNKCIJI PISANJA OPĆE I KULTURNE HISTORIJE SKOPALJSKE DOLINE OD PRAHISTORIJSKOG DOBA DO DANAS"
Pogovor/Recenzija za knjigu VESELA STRAŽA (Prilozi istoriji Vesele Straže, Maloga Sela, Sultanovića, Crnića, Vrpeći, Jaklića, Vrbanje, Bugojna, Golog Brda i Mračaja), autora Husejina Čepala
Piše: prof. dr. Ahmed Kico
Nakon što je u proteklih četrdeset godina recentno i odgovorno istraživao historiju Prusca, Donjeg i Gornjeg Vakufa, Bugojna, Kupresa, Susidgrada, a u okviru njih povijest stećaka, hanova, musafirhana, utvrda, crkava, džamija i drugih materijalnih i duhovnih spomenika Skopaljske doline, pred nama je nova veoma važna i značajna knjiga Husejina Čepala pod naslovom VESELA STRAŽA (Prilozi istoriji Vesele straže, Maloga sela, Sultanovića, Crnića, Vrpeći, Jaklića, Vrbanje, Bugojna, Golog Brda i Mračaja). Kako sam ističe, autor je svoja istraživanja intenzivirao u zadnjih nekoliko godina, pri čemu je prikupljao „historijsku, etnografsku, folklorističku i drugu građu o Veseloj Straži. Stari grad Vesela Sraža sa svojim suburbiumom bila je politčko, privredno, kulturno i duhovno sjedište uskopaljske doline u srednjem vijeku do osmanlijskog osvajanja. Vesela Straža je bila kraljevski grad kako se navodi u povelji ugarske kraljice Barbare 1414. godine“. Pored navedenog, Čepalo je kroz svoja istraživanja došao do vjerodostojnih činjenica prema kojima su „preko Vesele Straže išli su putevi za Dalmaciju i to preko Kupresa, Livna i Klisa, u dolinu Bosne, preko Poriča i Prusca za dolinu Vrbasa. Jednim krakom ovuda je prolazio put Salona – Argentarija. (Salona je bio glavni grad povincije Dalmacije u rimskom periodu)“.
U nedostatku institucionalnog valoriziranja prošlosti Skopaljske doline, Čepalo je nastavio sa daljim istraživanjima već postojeće i nove građe o Veseloj Straži, te kritičkog prezentiranja dosadašnjih istarživačkih poduhvata opće i kulturne povijesti Skopaljske doline od prahistorijskog doba do danas. Neposredni uvidi u tekst autorovih Priloga istoriji Vesele Straže, Maloga sela, Sultanovića, Crnića, Vrpeći, Jaklića, Vrbanje, Bugojna, Golog Brda i Mračaja, pokazuju da je u tom naumu uspio do prestižne mjere. Zadivljujući je i impozantan broj korištene i konsultovane literature, izvora, arhivske građe do elektronskih medija, da bi se izvuklo sve relevantno za historiju Vesele Straže i drugih naselja.
Čepalova knjiga VESELA STRAŽA (Prilozi istoriji Vesele straže, Maloga sela, Sultanovića, Crnića, Vrpeći, Jaklića, Vrbanje, Bugojna, Golog Brda i Mračaja), strukturirana je u više tematskih cjelina-poglavlja kao što su:
Vesela Straža u kojem su prezentirane osnovne činjenice o nastanku, razvoju, mjestu i funkciji u razvoju bosanske države, te prestanku njenog značaja u kasnijem periodu. Izuzetno su zanimljive i korisne činjenice koje Čepalo navodi prema kojima se „selo Vesela Straža sastojala od nekoliko mahala, od kojih je prva mahala Mehmeda Mustafa-bega, sina Skender-paše to je ustvari današnje selo Vesela, a ostale : mahala Crniče, mahala Jaklić drugim imenom Malo Selo i mahala Golo Brdo. Danas ove mahale su zasebna sela, ili gradske četvrti.“
Posebno je vrijedno da je autor u pisanju historije Vesele Straže, Maloga sela, Sultanovića, Crnića, Vrpeći, Jaklića, Vrbanje, Bugojna, Golog Brda i Mračaja, vjerodostojno i recentno koristio izvore i literaturu autora katoličke, pravoslavne i muslimanske provinijencije, pri čemu je uz ogroman napor uspio na svjetlost dana izvući većinu relevantnog za obrađivanu temu. Autor i kroz svoja terenska istraživanja na izvanredan i vjerodostojan način čitaoce vodi kroz povijest krajeva o kojima piše, pri čemu na čudesan način izranjaju konkretni objekti (nekropole stećaka, tvđave, kule, džamije, crkve, škole, groblja), pojedinci i porodice iz reda bosanskih kraljeva, porodice, objekti, obrazovne, vjerske i kulturne intitucije iz peridoda Osmanske i Austrougarske vladavine u Bosni, razdoblja između dva svjetska rada, perioda Drugog svjetskog rata, socijalističkog perioda BiH, te na koncu perioda odbrane od agresije na BiH i aktualnog demokratskog perioda izgradnje i razvoja Bosne i Hercegovine.
U Veseloj Straži u Uskoplju 1482. rodio se Mustaj-beg Skenderpašić. Bosanski sandžakbeg Skender-paša 28. jula 1478., javio se Dubrovčanima pismom bosančicom sa „grada Prusca“ što znači da su Osmanlije dio Uskoplja držali u svojim rukama.
Ilustrativan primjer takvog recentnog pristupa u istraživanju historije Vesele Straže su činjenice koje Čepalo podastire o Arheološkom lokalitetu u Pršljanima, u neposrednoj blizini Vesle straže. U vezi s navedenim, autor ističe da su „stručnjaci Zavičajnog muzeja Travnik arheološkim iskopavanjima 29.11.2014. godine na Crkvinama u Veseloj Straži potvrdili ovo značajno areheološko nalazište, o kome se do tada nesigurno tvrdilo“. Autor dalje naglašava da je ovo „značajan kultrološki događaj za Veselu i ovaj kraj. O ovoj crkvini nemamo do sada poznate izvorne historijske građe, ko je i kada sagradio samostan i crkvu, ali ima živo narodno sjećanje da je u Pršljanima bila crkva, a nakon otkopavanja arheološki nalazi i same zidine govore o monumentalnom sakralnom objektu“.
Čepalo u svojoj knjizi prezentira veoma interesantne sljedeće činjenice o Arheološkom lokalitetu u Pršljanima: „temelji crkve su dimenzija 32 x21,70m, debljina zidova iznosi gotovo 1,60 m, dok njihova visina na pojedinim dijelovima iznosi 1,80 m....Najnovija arheološka ispitivanja pokazuju da je Vesela Straža kraljevski grad i da je u njemu živjelo visoko bosansko plemstvo, što dokazuju arheološki nalazi zlatnog plašta, zlatno prstenje, i drugi artifikati, unutar zidina crkve pronađeno je 12 grobova sa skeletnim ostacima“. U ovom dijelu svoje knjige autor prezentira relevantne naučne činjenice do koji su došli Ante Škegro, Ajla Sejfuli i Marko Ćorić u radu „Crkvine u Veseloj od Bugojna“, Hercegovina, Časopis za kulturno i povjesno nasljeđe,3 -2017., Mostar-Zagreb, 2017..
U kontekstu naznačenih arheoloških istraživanja i nalaza, Čepalo ističe da je „značajno napomenuti da franjevačku crkvu obnavlja Bošnjak-musliman (Husein Smajić- op. aut.), a to govori o milenijskoj toleranciji našeg “Dobrog Bošnjanina” u ovim krajevima, jer tolerancija je dio bosanske tradicije, a sve što nije valjalo dolazilo je sa strane. Zato trebamo čuvati bosansku tradiciju, imamo niz primjera da u mjestima gdje žive muslimani, katolici i pravoslavci, oni zajedno učestvuju u izgradnji vjerskih objekata, zajedno sa svojim prilozima.Nikad u Bosni nije bilo otpora prema drugome, nije bilo otpora prema drugim vjerama, nije smetao ezan ni crkveno zvono.To je bitno za ovo naše bosansko društvo koje je multikulturalno, mulitietničko i multireligiozno.Bitna je tolerancija,jer je to uslov bez koga ne može opstati bosansko društvo...“.
Zanimljivo je i u svakom smislu veoma važno da autor u svojoj knjizi (Prilozima) prezentira i istraživanja Suada Haznadarevića o Arheološkom lokalitetu u Pršljanima. S tim u vezi, Haznadarević ističe da je „Arijanska Crkva Bosanska kod Bugojna, od njenog pronalaska [prije ca. 10 g.] poznata kao Smajina crkva, pokazuje sve karakteristike Crkve Bosanske koja u arhitektonskom smislu nema elemente klasičnog kršćanstva. U njoj su obitovali mnogi banovi Bosne, a postoje zapisi da je i Bosanski kralj Stipan Dabiša boravio na ovom mjestu. Na fotografijama su uočljivi stećci unutar prostora koji joj daju bosansku provinijenciju, a orijentirana je u germanskom, gotskom smijeru Sjeveroistok - Jugozapad. Na jednom od zidova ulaznih vrata je u obliku šahovnice arijanski križ koji u svojoj cjelini jako podsjeća na grb ramske plemićke, banske porodice Kopčić. S pravom se može pretpostaviti da su Kopčići imali utjecaja u ovoj bazilici. Na žalost, stvara se mit o tome da je Bosanska kraljica Jelena Gruba, supruga Kralja Dabiše sahranjena u ovoj bazilici. Jako lijepo kulturno naslijeđe koje, na žalost, uz nerad i nemar naše akademske zajednice, žurbu vlasnika zemljišnog posjeda da tu napravi umjetna jezera, Katolička crkva, da li iz neznanja ili namjere otuđuje od njenih stvarnih, pravnih, nasljednika Dobrih Bošnjana“!
Pored navedenog, Čepalo u svojim Prilozima o Veseloj Straži predstavlja izuzetno važne i zanimljive činjenice o demografskoj strukturi ovog naselja, nekropolama stećaka kao što je ona u Pršljanima, zatim na lokalitetu vrela Rigavac, nekropola u Seonoj, na lokalitetu Kućerine, u Starom greblju u Veseloj, nekropola stećaka na Mračajskim Stranama, u Vasića Gaju i dr.. I ova izvanredna i na temelju činjenica zasnovana istraživanja o Veseloj Straži, te naseljima bliže i šire okoline, na osebujan način svjedoče i o stilu i jeziku autora, kao i metodama koje je u istraživanjima koristio. Kao i u nekim prethodnim knjigama, autorov stil i jezik su u osnovi kombinacija znanstvenog i publicističkog stila. Odlikuju ga, dakle, logičnost, tačnost i preciznost s jedne strane, ali i živopisnost, s druge strane. Inače, na pojedinim mjestima autorov jezik je pomalo i arhaičan, što dodatno kod čitalaca pobuđuje znatiželju da kroz čitanje Čepalove knjige putuju kroz neobično vrijeme, te da upoznaju ondašnji svekoliki društeni život, zanimanja ljudi, vjerski život, običaje ljudi i naroda Bosne. Pored ostalih, takavi opisi koji su gotovo arhetipskog karaktera kazuju nam o nestalim zanimanjima, društvenim igrama kao što su sridari, poljari, veseovske kupilice klasova, komači, i dr..
Stari Veseljak čita arebicu
Kao ilustraciju ovakvog stila, pored ostalih treba izdvojiti autorov opis fenomena i zanimanja koje je nestalo, a koji je sadržan u podnaslovu „Veseovska srida“. Dakle, Čepalo po kazivanju mještana Vesele rekonstruira i prezentira gotovo arhetipsku sliku na slijedeći način: „Do 60-tih godina prošlog stoljeća u Veseloj je postojala srida. Zadnji sridar bio je Memić Ramo,platu za čuvanje sride dobivao je u naturi ( po kravi 10 kg ječma) i nešto u novcu. Krave ujutro dogonile su se na Fatin Lug, a odatle su se gonile na pašu u Pršljane, Seonu i Duboku. Pred akšam sridar je vraćao krave na Fatin Lug, gdje su ih čekali vlasnici i gonli svojim kućama. U sridi je bio po 50 do 60 krava muzara. Volovi , junad i alaša nakon Jurjrrva dizala su se na pašu na Hotigošće, Stožer i druge pašnjake i ostala do Lučin dana 18.oktobra“.
Pišući o hanovima u Veseloj straži i okolnim mjestima, autor na gotovo fotografski način reda slike o lokacijama gdje su se nalazili, prostorijama koje su činile uži i širi prostor hanova, strukturi ljudi koji su kao domaćini ili kao putnici namjernici boravili u njima, muhabetu (razgovoru) i temama komunikacije, razmjeni informacija, trgovačkim trendovima, zabavi i svim drugim oblicima socijalnog života na području Skopaljske doline. To je kontinuirana hronika koja samog autora i čitaoce ispirišu na nova i dalja istraživanja. Ilustrativni primjeri takvog fotografskog opisa hanova su svakako i dijelovi knjige koja se odnosi na hanove porodica Bevrnja, Sulejmanpašić, Bilobrci, Mutavelići, Šurtkovići, Bratići i druge. Dakle, Čepalo prezentira činjenice o hanovima kao što su Ragibov han, Sulejmanpašića han-Bilobrkov han, Đokin han u Seonoj čiji je zadnji vlasnik je bio Đoko Šurtković, Crnogorac, Hadžijin han na Hotigošću, Han na Šapčanici i drugi. Za hanove u Veseloj Straži, autor će reći da oni svjedoče da su „preko Vesele Straže često prolazile karavane bosanskih, dubrovačkih i dalmatinskih trgovaca. Vesela je bila trgovište, gdje se održavao sedmični pazar. Trgovište ili varošišće bilo je vjerovatno u Pršljanima“.
U podnaslovu knjige Vesela od 1992.-1995. godine, autor podastire veoma važne činjenice prema kojima je „Vesela dala veliki doprinos u odbrani Republike Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije. Trideset poginulih boraca-šehida Armije Republike Bosne i Hercegovine svjedoči o patriotizmu Veseljana. Veseljani su se među prvima na bugojanskoj teritoriji pripremili i dobro organizirali u odbrani domovine. Nakon Formiranja Patriotske lige u Bugojnu 5.12. 1991.godine, krajem januara 1992.godne u kući Keme Lipovca organizira se rukovodstvo Patriotska liga Vesele koju su sačinjavali: Jusić Mustafa, Lipovac Kemal, Nezirović Ramo, Šečić Sead, Talargić Husein, Smajić Smail, Abdibegović Abdulmalik, Memić Irfan, Jeleč Abdulah, Supur Kemal,Ugarak Sead. Ovi patrioti pripremaju politički narod za predstojeće događaje,vrše se organizaciono vojne pripreme. Fromira se Krizni štab Vesele kojeg sačinjavaju: Jusić Mustafa, Talargić Husein-Huska, Smajić Husein, Pandžo Salih, Šehić Ismet, Ibrahimović Mehmed, Memić Esad i Memić Irfan kao presjednik Kriznog štaba MZ Vesela“.;
U okviru poglavlja o Veseloj Straži, autor prezentira i jako zanimljive činjenice koje se odnose na naselje Mračaj. S tim u vezi, Čepalo navodi da se „Mračaj nalazi istočno od kupreškog sela Kuta, pod planinom Šapčenicom nagnuto je prema Veseloj, pa mu vode teku u Vrbas. Tako je je Mračaj iza 1945. godine pripadao Bugojnu. Dijeli se na Gornji i Donji Mračaj, među njima je jezerce,zvano Jurije, jer je po narodnoj predaji ublizini bila crkva sv. Jurja.Toponim Mračaj mogao bi biti antičkog porijekla i da podsjeća na rimskog boga Marsa(bog rata)“.... U Donjem Mračaju živjele su porodice Dešić, Škobić i Keranović. Za Keranoviće kažu da su se ranije zvali Živćevići. U Gornjem Mračaju živjeli su Galići, Lazići i Bencun. Na groblju u Donjem Mračaju, kako piše Branko Mičić u knjizi Srbi u Bugojnu vide se tri krsta, poredani jedan do drugog. U sredini se nalazi najveći, visok metar i 82 centrimetra iznad zemlje, i da bi mogao bit težak jednu tonu. Kažu da ga je radio Vuk Dešić za koga kažu da je bio kovač,jedan dan je klesao kamen,a drugi dan je oštrio i popravljao halat sa kojim je radio. Klešući sebi spomenik tako velik klesar Vuk je želio da produži svoje postojanje,što je želja svakog ljudskog bića“. Svoja istraživanja o Mračaju, Čepalo završava demografskom strukturom stanovništva, pri čemu ističe sljedeće: „Godine 1864. Mračaj je imao 30 srpskih kuća.Donji Mračaj je 1885.imao je 75 stanovnika,1895.god. 78 stanovnika, Gornji Mračaj je imao 1885. 80 stanovnika, 1895.god. 85 .stanovnika-Srba,1910. god. 91 stanovnik, Gornji i Donji Mračaj1921.god. 180 stanovnika,1948. god. 211 stanovnika, 1953.god. 274 stanovnika, 1961.god. 309 stanovnika, 1971. god. 270-Srba, 1 ostali, 1981.god. 102 Srba, 1991.god. 35.stanovnika-Srba.Godine 2013. Mračaj je je nenaseljeno mjesto. Mračaj je do 1992. godine imao četverorazrednu osnovnu školu,koja je pripadala „Drugoj osnovnoj školi“ u Bugojnu, tokom rata škola je devastirana i nije obnovljena“.;
Prema istraživanjima Čepala, naselje „Sultanovići se nalazi na sjeveroistočnoj strani Vesele.Ovo je staro naselje,o čemu svjedoće arheološki nalazi iz prahistorijskog,antičkog i srednjovjekovnog perioda. U Sultnovićima na Glavici (Gorica) 1949.godine registrirani su tragovi prahistorijske gradine s manjim naseljem. Od pokretnog arheološkog materijala ovdje je pronađena prahistorijska gradinska keramika, kod koje se primjećuje uticaj tkz. panonske kulture. Dvije brončane grivine potječu iz starijeg ili mlađeg željeznog doba.Ovo prahistorijsko gradinsko naselje poremetilo je srednjovjekovno greblje. Pretpostavlja se da je stanovništvo sa Glavice u Sultanovićima podiglo srednjovjekovni grad Veselu Stražu“. Od materijalnih spmenika iz novijeg perioda, Čepalo na prostoru Sultanovića markira Vilu Gorica. Ona se nalazi na „lokalitetu Gorica koji dominira ovim krajem, izgrađena je 1974. godine.... Vila Gorica je raskošna vila dugogodišnjeg predsjednika bivše Jugoslavije J.B. Tita u kojoj se odmarao nakon lova na divljač u šumama ovog kraja,te primao brojne zvaničnike, umjetnike i sportiste. Vila Gorica je zapaljena u toku agresije na BiH 1993. godine,Titove stvari i mnogobrojne vrijednosti uništene su i opljačkane“. Pored navedenog, Čepalo navodi da je „u nedelju 22. septembra 2019. godine svečano je otvorena džamija u naselju Sultanovići“.;
Malo selo, nalazi se na sjeveroistočnoj strani Vesele. Ovo bivše samostalno naselje s područja današnje općine Bugojno, za vrijeme socijalističke Bosne i Hercegovine 60-tih godina 20. stoljeća je pripojeno gradskom naselju Bugojno. Čepalo prezentira izuzetno važne činjenice o starosjedilačkim porodicama koje su obitavale na području Malog Sela kao što su Mutavelići (Mutevelića kula bila je uzgor sve do iza Drugog svjetskog rata.Dimenzije kule su 6x6,25 metara, su bili debljine 65 cm,vrata 1x2 metra,a prozori 65x75 cm. Građena je od kamena oblutka iz Vrbasa....), Robovići, Bevrnje, te kasnijim katoličkim porodicama kao što su Glavaši, Šarići, Erkapići i druge koje su na prostore Skopaljske doline doseljavani „u doba Ausro-Ugarske monarhije od 1878. do 1918. Veliki broj katolika naselio se u Malom Selu, Veseloj, Jakliću, Crniču, Vrpeći u doba Kraljevine Jugosavije. Naseljavanje katolika iz Dalmacije i Hercegovine bilo je 30-tihgodina 20.stoljeća“.;
Bez obzira što u naslovu knjige nije eksplicite navedeno, Čepalo predstavlja i veoma interesantne i važne činjenice o lokalitetu Čipuljić za kojeg navodi da je „danas prigradsko naselje,. nekad se zvalo Čipuljići, nalazi se jugozapadno od Bugojna i graniči sa Poričem, Veselom,Karadžama i Kotezima. Kroz Čipuljić vodi put iz Bugojna za Kupres i dalje za Livno. Prahistorijsko i antičko naselje na Gradni i Rudinama (Grudinama) uticale su na kasniji razvoj ovog naselja. Poričnica je jedini riječni tok koji prolazi kroz Čipuljić, ona izvire ispod Stožera i duga je blizu 20 kilometara. Ovo selo je imalo dosta elemenata gradskog života...“ Također, autor ističe da „u Čipuljiću postoji pravoslavna crkva sagrađena 1853 .godine“, te je „malo mjesta u Bosni kao Čipuljić da imaju ostatke iz svih razdoblja historije. Tu su pronađeni ostaci iz prahistorije, antike, ranog krišćanstva, srednjega vijeka, a na arheološkom lokalitetu Pod nađen je najstariji zapis na umbroetrurskom jeziku iz cca 600 godina prije naše ere. To je sada čuvena Bugojanska vaza, kako je u štampi nazvana..“;
Crniče se prema istraživanjima Čepala „spominje kao jedna od mahala Vesele Straže. Selo je vrlo staro, a tome svjedoče lokaliteti Zidine i Zgon.... Selo Crniče, navedeno je u vakufnami Mustaj-bega Skenderpašića iz 1517. godine kao vakufsko dobro.... Prije Drugog svijetskog rata u Crniču je bilo svega 8 bošnjačkih porodica: Čatići, Gurbete, Turčinovići, Velići, Huskići i Talići.... U Crniču su do 1992. godine živjele ove hrvatske porodice: Barnjak, Batinić, Bošnjak, Božić, Crnov, Dusper, Filipović, Fofić, Gabela, Galić, Ivandić, Ivić, Jurčević, Klarić, Kovačević, Križanac, Markulj, Maleta, Mihaljević, Miličević, Mioč, Mišura, Okadar, Pavković, Pilipović, Raspudić, Šapina, Šarić, Šimić, Šistov, Šoljić ,Visković, Vukadinović...“. U svojim istraživanjima Čepalo na veoma zanimljiv način prezentira činjenice koje se odnose na zanimanja, običaje i druge svekolike oblike zivljenja stanovništva na području Crnića. Pored ostalog, Čepalo navodi da se stanovnštvo Crniča bavilo zemljoradnjom i stočarstvom. Nakon II svjetskog rata počinje industrijski razvoj i najveći dio stanovništva do 1992. radio je u fabrikama. Sve do 70-tih godina prošlog stoljeća bila je crnička srida.Stoka se gonila svaki dan na ispašu na Crničke podove i Smrikovo brdo. Poznati sridar bio je Ahmo Huskić koji je dobijao po govečetu 10 ili 12 kilograma ječma ili zobi. Čobani su na Smrikovom brdu igrali „šike“. Crničani su u periodu između dva svijetska rata i nakon 1945 god. u kajkama (saonicama) vozili drva za ogrjev u Bugojno i prodavli. Porodica Gurbeta bavila se pčelarstvom. U jesen nakon branja kukuruza bili su „komači“, održavani su trdicionalno pirovi, obično petkom i orgaizirale pješačke trke. Na trkama kao nagada dobivao se peškir ili košulja.Poznati trkači bil su Tahir Gurbeta,a čuveni trkač bio je Salih Čizmo ,umro 1934.god. i Salih Ćatić umro 1991. Vatrogasno društvo iz Bugojna u Crniču organiziralo je konjske trke i narodni teferič, poslije su trke i narodni teferič održavani u Mlaćinu Gaju sve do 1992. godine“.;
Vrbanja je naselje koje prema istraživanjima autora, danas obuhvata veći dio Crnića i ona je „dobila naziv po vrbama. Vrbanja se zvao lokalitet oko Čizminih kuća. Prigradsko naselje Vrbanja, danas je organizirano kao mjesna zajednica, nalazi se jugoistočno od Bugojna, uz magistralni put Bugojno- Gornji Vakuf, čine je Vrbanja I, Vrbanja II, Gornjevakufska i Zeleni put.... U toku sukoba HVO i Armije Republike Bosne i Hercegovine došlo je do velikih ljudskih i materijalnih žrtava.... U naselju Vrbanja ekstremisti HVO počinili su zločin ubivši 45 civila bošnjačke nacionalnosti u periodu od 18.19.i 20. jula 1993.godine. Žrtvama zločina u Vrbanji podignut je spomenik jula 1995.“.U vezi naselja Vrbanja, Čepalo prezentira i interesantne činjenice koje se odnose na Nekropolu stećaka Suho greblje, Nekropolu stećaka Mračna dolina, Gurbetin han, „Zdravušu“ koja je bila tradiconalni teferič Bošnjaka kod Čizminih i Talića kuća svake godine prve subote po Jurjevu, Stari mekteb u Vrbanji, Džamiju „Šehdija“ koja je svečano otvorena 21. 9. 2013. sa jedinstvenom porukom „Svjedočimo da smo Bošnjaci, vjera nam je Islam i govorimo bosanskim jezikom.“;
Istraživanja koja je Čepalo uradio, pokazuju da je naselje „Vrpeć 1. januara 1979. imalo 53. kuće i 289 stanovnika, udaljeno je 3 kilometra i nalazi se na jugozapadnoj strani Bugojna. Vrpeć je dobilo naziv prema geografskom položaju, izgleda kao pričvršćena na jednoj strani,pa otuda i sam naziv sela“. U kontekstu društvenih, historijskih i drugih vrijednosti, autor ističe da je „Novi mekteb u Vrpeći sagrađen 1998. god. na lokalitetu “Gusto Trnje“. Nalazi se izvan naselja uz livade i oranice.Velčina mekteba je16x10 m. Sastoji se iz četiri prostorije:hodnika, abdeshane, mektebske učionice i prostora za obavljanje namaza.Vrpeć je danas sastavni dio džemata Vrbanja,i imam iz Vrbanje jednom heftično radi u Vrpeći i poučava djecu u mektebu“. Također, Čepalo navodi izvor i riječicu Okašnicu, za koju navodi da „izvire u Vrpeći iz Okna, velikog izvora, vele da rijeka ponire u Kupresu izvire u Oknu. Nadmorska visina mu je 578 metara. Rijeka je duga 1,2 kilometra.... U Vrpeći postoji Spomenik poginulim borcima ARBiH i civilnim žrtvama rata u julu 1993. ...Od Crniće do Vrpeći ima trasa „Turskog puta“ koji je dalje išala do Vesele. U Vrpeći ima jedno Karagića greblje. ...U Vrpeći se nalaze lokaliteti Gromila i Zgon“.;
Jaklić je naselje za kojeg Čepalo navodi da je „danas gradska mahala Bugojna. U vakufnami Mustaj-bega Skenderpašića 1517.godine Jaklić je upisan kao vakufsko imanje. U defteru iz 1574.god. Jaklić je popisan kao zaselak Vesele Straže. Zanimlljivo da je uz naziv Jaklić navodi i „drugim imenom Kućice“, što je stariji naziv za selo. U selu su popisana 4 mlina i 11 domaćinstava.... U doba Austro-ugarske uprave 1879. godine Jaklić je pripadao seoskoj općini Crniče koje je imalo 32 kuće, 213 st. Od toga 74 muslimana i i 133 katolika.... Godine 1932. bilo je prema Shematismus Vrhbosniensies bilo je 222 stanovnika od toga 109 katolika, 7 pravoslavnih, 106 muslimana“. Od materijalnih, sakralnih i drugih spomenika u Jakliću, Čepalo navodi da je postojao Mekteb u Jakliću do Drugog svjestkog rata, koji se nalazio na parceli Mala Ječmena.Također, Čepalo u svojim istraživanjima podastire i druge zanimljive činjenice koje se odnose na naselje Jaklić, a koje se tiču vrela Jaklić, Mlaćinog vrela, Duvnjakovog vrela, te vrela Studenac. U vezi s navedenim, Čepalo istiće da je „većina stanovnika u Bugojnu koristila vodu iz bunara, a Studenac je bilo najpoznatije vrelo u Bugojnu, tu su se nalazili i Rustempašića hanovi a po predaji tu je logorovala i osamnlijska vojska kada je polazila za Dalmaciju. Za vrijeme Drugog svjetskog rata tu je bio i Gafića han“. Izuzetno interesantne činjenice Čepalo prezentira i kada je u pitanju Greblje u Jakliću. Prema njegovim istraživanjima „zemlju za Jakličko greblje uvakufila je Bega Mlaćo koja se udala za Muhameda Mutevelića 1847. godine. Bega je po pričanju uvakufila ovo greblje pod uslovom da se u njega ukopavaju Mlaće i Mutevelići“. U zaključnom dijelu istraživanja o naselju Jaklić, predstavljene su činjenice koje se odnose na Čelebiju Mahmutbegović. Čepalo navodi da je „Čelebija bila „narodni ljekar“, te da je „bila vješta u pravljenju lomova ruku, nogu, kičmenih stubova. Dolazili su kod nje bolesnici iz bivše Jugoslavije i drugih zemalja Europe. I bugojanski hirurzi bolesnike koji su imali teške lomove prosjedili su Čelebiji uvjereni da će bolje od njih obaviti liječenje, polomljenih kostiju. Čelebija je umrla 2013. godine, porijeklom je iz Kopčića kod Prozora, nakon potapanja zbog izgradnje ramskog jezera njena porodica 60 –tih godina prošlog stoljeća naselila se u Jaklić“.;
Čepalova istraživanja koja se odnose na Golo Brdo, ukazuju da se ovo naselje „u vakufnami Mustajbega Skenderpašića iz 1517. godine spominje, kao mahala Vesele Straže. Golo Brdo je odavnina bilo naseljeno što svjedoče prahistorijske humke, nekropole stećaka i greblja sa starim nišanima. Jedan zanimljiv spomenik naše bosanske arhitekture bilo je Hodžića kuća koja je poticala još iz turskog perioda“. Od materijalnih spomenika, osobito sakralnih, Čepalo u svojim istraživanjima navodi činjenice koje se odnose na džamiju u Golom Brdu. „U Golom Brdu krajem XIX stoljeća sagrađen je mejtaf koji je služio dugo vremena muslimanima ovog kraja za vjerske potrebe. Na parceli koju je uvakufila Aziza Parić pred početak Drugog svjetskog rata sagrađen je novi mejtaf koji se sastojao od dvije prostorije hodnika i prostora za obavljanje namaza i vjersku poduku,gdje su vjerski obrazovane generacjie muslimana ovog kraja. Mejtef je srušen 1997. godine,a na njegovom mjestu je napravljena sadašnja džamija“. Pored navedenog, Čepalo predstavlja i važne činjenice koje su vezane za Župu Golo Brdo- Kandija. S tim u vezi ističe da je „Samostalna kapelanija Presvetog Trojstva u Golom Brdu osnovana 1875.godine, a župom je postala 1879.g.... Po Šematizmu Bosne Srebrene iz 1864.godine župi Golo Brdo-Kandiji pripadali su Bojska sa 10 kuća i 90.katolika, Glavice 36 kuća i 217. katolika, Golo Brdo, 29 kuća i 168 katolika, Goruša ,10 kuća i 62 katolika, Lužani, 6 kuća i 58.katolika, Odžak 9 kuća i 47 katolika, Pavice2.kuće i 14. katolika, Zanesovići 28 kuća i 160 katolika .U ovim popisima se ne spominje Kandija,kao i naselje koje je nastalo od Donjih Štrpca, Vrlike, i Pleča-Ograda“. Konsultujući relevantnu literaturu, Čepalo navodi da se „Kandija nalazi usred polja,udaljena od Bugojna 5 kilometara i imala je 1. januara 1971. godine 520 stanovnika. U vrijeme osnivanja župe, selo Kandija nije ni postojalo pa se župa prozvala Golo Brdo. Kandiju zapravo sačinjavaju Donji Štrpci, Vrlike i Pleća. Pred Drugi svjetski rat župa Golo Brdo nazvana je Kandija. Po čemu je nazvana Kandija savim nije poznato. Vjerovatno to ime su donijeli Dalmatici koji su ovaj kraj naselili krajem 19. početkom 20. stoljeća“.;
Zanimljivo je da Čepalo u ovoj knjizi (Prilozima) koja se prije svega odnosi na Veselu Stražu i okolna naselja (Malo Selo, Sultanovići, Crniće, Vrpeć, Jaklić, Vrbanja, Bugojno, Golo Brdo i Mračaj) prezentirao i veoma recentne činjenice o nastanku i razvoju Bugojna. Pored ostalog, autor ističe da se „u deftru iz 1574.godine prvi put spominje naselje Bugojno. Nahija Skoplje i Vesela Straža pripadalo je prusačkom kadiluku koji se nalazio u sastavu Kliškog sandžaka.... U defteru iz1604. godine popisane su dvije baštine i 7 čifluka od kojih je jedan u posjedu zaima Osman-bega,sina Malkoč-bega... U Joklama defteru za 1869.godinu Bugojno se spominje kao selo u kazi Prusac. U jednom turskom dokumentu Bugojno se spominje1830. godine kao mahala Prusca..“ Također, Čepalo svoja istraživanja o naznačenom periodu zaključuje spoznajom „da se Bugojno od prvobitnog trgovišta i prusačke mahale 1830. godine razvilo upravo u urbano naselje. Bugojno je nastalo na sredokraći između sela Donjići, Jaklića i Malog Sela“.
Prema istraživanjma Milana Bešlića iz 1908. godine, a koje preuzima autor, navodi se sljedeće: „Narod zove Bugojno i drugim imenom Skoplje. Ime Skoplje popularije je, neg ime Bugojno. Današnje Bugojno bijaše prije 100 godina sasvim neznatno seoce sa par kuća, Bugojno je oduvjek bilo poznato mjesto gdje se trgovalo žitom. A Gornje Skoplje, koje je 19 km južno od Bugojna udaljeno i Donje Skoplje 12 km sjeverno od Bugojna, bijahu čuvenije i veće kasabe. Pa i dan danas pomenute dvije kasabe nijesu iza Bugojna u pogledu žiteljstva ništa zaostale, samo te kasabe više ne nose ime Skoplje, već Donji i Gornji Vakuf“.
U kontekstu predstavljanja pisanih dokumenta i drugih materijalnih spomenika o nastanku i razvoju Bugojna, Čepalo na veoma interesantan način piše o ključnim značajkama iz perioda Osmanske uprave nad Bosnom, razdoblju Austro- Ugarske vladavine u Bosni, periodu Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije, perioda NDH, socijalističkog razvoja, razdoblja odbrane od agresije Bosne i Hercegovine (1992.- 1995.), kao i aktulanom periodu od 1995. godine do danas. Pored ostalog, autor prezentira svoja istraživanja o Sultan Ahmedovoj džamiji u Bugojnu (podignuta 1693. godine), mektebu koji je podignut 1739. godine, o bugojanskoj parohiji u Ćipuljiću i crkvi koja je podignuta 1833. godine, Katoličkoj crkvi sv. Ante Padovanskog u Bugojnu čiji su temelji udareni 1879. godine, te da je ista bila do tada najveća katolička crkva u Bosni, te o bugojanskim Jevrejima kojih je u doba Austro – Ugarke u Bugojnu bilo oko 40. Jevreji „u Bugojnu nisu imali svoju sinagogu, imali su svoga rabina koji je sa svojim sljedbenicima u privatnim kućama činio molitve. Imaju svoje greblje u Donjićima. Greblje je bilo zapušteno. Prije dvadesetak godina kada je bio presjednik MIZ Bugojno Haris Mujić ovo jevrejsko greblje lijepo je ograđeno“.
U svojoj knjizi (Prilozima) Čepalo podastire veoma važne i značajne činjenice o nastanku, razvoju i statusu obrazovnih, kulturnih i sportskih institucija i udruženja u Bugojnu, od Osmanskog perioda pa do danas. Između ostalog, autor piše o mektebima u Bugojnu i regiji, a koji su kasnije reformirani i pretvoreni u mektebi ibtidaije ( u Bugojnu, Pruscu i Kupresu), Medresi Halilbega Kosterovića u Bugojnu (1892.). Također, autor iznosi veoma interesantne podatke o „Srpskoj – pravoslavnnoj školi koja je postojala još za vrijeme Osmanlija u Bugojnu, budući da je osnovana 1808. godine. Franjevci su 1868. u župi otvorili Narodnu školu za mladiće u Malome Selu. Narodna škola sestara milosrdnica u Bugojnu,zalaganjem bugojanskog župnika fra Mije Batinića, Družba svetog Vinka sestara milosrdnica iz Zagreba 1894. otvara narodnu školu u Bugojnu za školovanje časnih sestara. Godine 1908. ova škola sestara milosrdnica ostala je ženskom osnovnom školom. Narodna osnovna škola je otvorena 1880. godine. Prvih sedam godina bila je u privatnoj zgradi,a od1887. podignuta je zgrada osnovne škole koja danas postoji i u kojoj je smještena sada Muzička škola.U školskoj god. 1906./7. u narodnu školu je bilo upisano 161. učenik, od toga 35. muslimana,127. rimokatolika i pravoslavaca i 8. Jevreja“.
Građanska škola u Bugojnu, prema istraživanjima autora „ otvorena je 1924./25. godine, škola je radila između dva svjetska rata,bila je trgovinskog smjera, koju je pohađalo 140 učenka iz Bugojna, Prusca Donjeg i Gornjeg Vakufa i Jajca, nastava se izvodila u današnjoj zgradi Gimnazije. Završena četverorazredna osnovna škola, imali su četiri razreda i bili su u rangu niže gimnazije ili nižih razreda današnje osnovne škole. Ova škola davala je znanje iz bankarstva, trgovine i uprave. Državna niža realna gimnazijiau Bugojnu je osnovana 17. 11. 1945. godine i čiji je prvi direktor bio Fehim Efendić“.
Kao stručan i odgovoran historičar, Čepalo u knjizi prezentira i veoma važane i značajne činjenice o Kulturno- prosvjetnim i sportskim društvima u Bugojnu i to od razdoblja Austro – Ugarske vladavine u Bosni, pa do danas. U vezi s navedenim, autor navodi da je „u periodu Austro-Ugarske uprave u Bugojnu osnovano više društava koja su djelovala i između dva svjeska rata a neka i danas djeluju. Prema sačuvanim podacima prvo organizirano okupljanje građana zabilježeno je 1893. pod nazivom „Beahte kasino“- „ Činovnička kasina“,koja je okupljalala činovnike stranog porijekla. Godine 1890. osnovano je „Pjevačko društvo“, a 1895. osnovano je „Verschunerungs -Verein“- Ukrašavajuće društvo. Svrha društva bila je uljepšavanje Bugojna“.
Dalje Čepalo prezntira i interesantne činjenice prema kojima je „Hrvatska narodna čitaonica osnovana je 1900. s ciljem širenja prosvjete. Turska kiraethana- Turska čitaonica osnovana je 1904. Napredak kulturno-prosvjetno društo Hrvata osnovano je u Bugojnu 1905. za presjednika izabran je Stjepan Subašić. Pododbor Gajreta kulturno prosvjetnog društva Bošnjaka, osnovan je 1910.godine. Njegov prvi podpresjednik bio je Huseinbeg Bušatlija.... U Bugojnu je 1908. godine osnovan Pododbor srpskog kulturnog i prosvjetnog društva „ Prosvjeta“. Zahvaljujući djelovanju „Prosvjete“ u Bugojnu je osnovana Srpska zemljoradnička zadruga. Takođe je osnovano Srpsko sokolarsko društvo 1909.godine. Srpsko pjevačko društvo „Javor“ u Bugojnu je osnovano 1906. godine“.
Treba reći da Čepalova istraživanja o obrazovnim, prosvjetnim i kulturnim društvima u Bugoju, osobito iz doba Austro-Ugarske vladavine u Bosni, pa do aktualnog perioda u mnogim elementima korespondiraju sa istraživanjima Saime Ajanović Sarić, Matka Kovačevića i Mirsada Bušatlije. Takav slučaj je i kada autor piše o hotelima u Bugojnu iz doba Austrije, pa do njihovog rušenja iz razdoblja Socijalističke Jugoslavije. Prvi hoteli u Bugojnu izgrađen je „početkom 20. stoljeća. Franc Freškura na željezničkoj stanici u Bugojnu sagradio je hotel „Vrbas“ sa 10 soba, kasnije je imao i restoran. Ovaj hotel kasnije je nazvan „Bosna“. Nalazio se na mjestu muzičke škole gdje je danas smještena zgrada „Merhameta“.
Prema daljim istraživanjima Čepala, „Ludvig Grof je početkom 20. st. u Bugojnu sagradio hotel koji je dobio naziv „Zum schxalzen adler“-„Kod cnog orla“,nakon toga dobio je naziv „Grand hotel Grof“,nalazio se na mjestu robne kuće „Borac“. ...Hotel „Bahnhof“, što na njemačkom znaći „“Željeznička stanica“ nalazio se preko puta željezničke stanice na mjestu današnjeg hotela „Kalin“. Ovaj hotel držao je Feškura..... Nakon 1945. u ovome hotelu smještena je Skupština općine Bugojno. Zgrada ovog hotela srušena je 1977. god.“. Svoja istraživanja o hotelima u Bugojnu Čepalo završava relevantnim činjenicama prema kojima se Hotel „Nova Bosna“ počeo graditi 1950. Ovaj hotel bio je jedno vrijeme zatvorenog tipa i služio za smještaj radnika „ Slavko Rodić“. Bio je savremeno opremljen i imao je svoju kino dvoranu,koja je preuređen u Kristalnu salu za razne svečanosti. Sada je u bivšoj zgradi hotela smještena Skupština općine Bugojno“.
Poglavlje o Bugojnu autor završava interesantnim i važnim činjenicama koje se odnose na dolazak fudbala kao igre u Bugojno, te o formiranju Nogometnog kluba „Iskra“. Čepalo ističe da je „poslije Prvog svjetskog rata Tadija Domačinović, inače bankovni činovnik, koji je volio sport i planinarstvo donio iz Varaždina i Zagreba fudbalsku loptu u Bugojno. Bugojnu je u međuratnom perodu djelovalo nekoliko klubova, pa su se formirali kao što su: Vrbas, Ahil, Građanski, Sloga, Zrinski. Nakon Drugogo svjetskog rata prvi formirani fudbalski kub zvao se Jedinstvo, zatim Iskra. Iskra je imala dva stadiona: stadion Hendek i stadion Jaklić“. Zaista je lijep i nadahnut autorov prilog o Međunarodnom velemajstorskom šahovskom turniru „Bugojno 78“ za koji navodi sljedeće: „Najveća šahovska predstava u svijetu od 25. februara do 18. marta 1978. U Bugojnu gradu za šahovskim pločama našli su se Antolij Karpov,Boris Spaski, Mihalj Talj, Ljubomir Ljubojevć, Jan Timan, Bent Larsen, Lajoš Portiš,Vlastimir Hort“.
Svoje istraživanje VESELA STRAŽA (Prilozi istoriji Vesele straže, Maloga Sela, Sultanovića, Crnića, Vrpeći, Jaklića, Vrbanje, Bugojna, Golog Brda i Mračaja) Čepalo zaključuje jasnim i preglednim poglavljem o izvorima i literaturi. U ovom poglavlju autor prezentira vrijednu izvornu građu koju je pronalazio i koristio u Arhivu KVMP Bugojno, Popisu stanovništva, domaćinstava-kućanstva i stanova Bosne i Hercegovine 2013, Statistički bilten 195., Defteru iz 1574., Schematismusu iz 1864., Schematismusu Vrbosniensis 1933. i dr.. Posebno je vrijedno i značajno da autor u izvorima i literaturi, navodi više desetaka osoba s kojima je razgovarao i koje su u temelju njegovih metoda intervjua i kvestionara. Ljudi srednjih i starijih godina Čepalu su ustupili dragocjene podatke i činjenice o utvrdama, starim gradovima, crkvama, džamijama, hanovima, običajima, zanimanjima i drugim materijalnim i duhovnim spomenicima Vesele Straže i okolnih mjesta, budući da su sjećanja, činjenice i saznanja o njima bila na tragu da se u bliskoj budućnsti „izgube“, s obzirom da ljudi prostora o kojima piše autor, bili u poziciji da se pridržavaju imperativa „Ne piši, već pamti“. Ovim radom autor svjedoči koliko je bilo teško i uz koja odricanja, bilo ipak moguće pamćenje i usmenu (govornu) tradiciju Bošnjaka prenijeti kao pouzdane informacije o bosanskoj zemlji i njenom narodu kroz režime koji nisu bili naklonjeni Bosni i Hercegovini i njenim „nesamjerljivim porodicama, pojedincima i grupama“.
Kao i u svojim ranijim istraživanjima, a posebno u knjigama o Pruscu, Susidgradu i drugima, Čepalo i ovom knjigom o Veseloj Straži potvrđuje vlastitu tezu da „Bošnjaci nisu imali priliku da u historijske udžbenike unesu svoje viđenje ovih događaja, jer im je institucionalno bilo zabranjeno pamćenje. Veliki udio u ovoj prevejanoj igri s Bosnom imali su i sami Bošnjani, Bošnjaci i Bosanci, koji su pristali da im je centar svugdje, samo ne u matičnoj zemlji Bosni. Pristali su na njeno retroaktivno nacionaliziranje i razvlačenje prema Istoku i Zapadu, ka Srbiji, Hrvatskoj, Turskoj i Austro-Ugarskoj, da im se izvan Bosne određuje svijest, povijest i kultura. Vrijeme je da se Bosanci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci okrenu svojoj zemlji, da vrate otetu joj kulturu, uzmu u vlastite ruke svoju sudbinu i sudbinu svoje djece i da kulturno bogastvo zajedničkog življenja i vjekovnu toleranciju suprotstave onima koji hoće da nas uče kako se zajednički živi i da se suprotstave onima koji snivaju kako da podijele i razore, jer ne podnose da u Bosni, kao dijelu Evrope postoji suživot i prožimanje kultura i civilizacijskih vrijednosti...“.
U vezi s navedenim, autor svojim istraživanjima, osobito nakon viševjekovnih stradanja svih ljudi i naroda na prostorima Bosne, a posebno Skopaljske doline podcrtava ranije i aktuelne naučne spoznaje prema kojima “Bošnjaci, Srbi i Hrvati treba da shvate da imaju samo zemlju Bosnu i da druge neće imati. Susjedne zemlje će ih uvijek smatrati Bosancima koji ne cijene svoju zemlju i svoj narod. Cijeniti svoju zemlju, narod i državu, vlastitu nacionalnu kulturu, povijest, jezik, pismo i književnost trebalo bi da je osnovni zadatak svih Bošnjana-Bosanaca. To znači ne pristajati dalje da djeca Bosne budu žrtve tuđih igara, zemalja i sila koje su u Bosni našle pogodno tlo za svoje stare planove podjele svijeta. Ne dopustiti bilo kakvu podjelu - bit je opstanka Bosne”.
Čepalova knjiga VESELA STRAŽA (Prilozi istoriji Vesele straže, Maloga Sela, Sultanovića, Crnića, Vrpeći, Jaklića, Vrbanje, Bugojna, Golog Brda i Mračaja),svojim sadržajem pokazuje da će po monogo čemu biti nezaobilazno štivo u daljem valoriziranju bosanske baštine. Ona će to biti i zbog toga što autor pokazuje da ima vlastitu duhovnu supstancu kada piše i svjedoči o bosanskoj (bošnjačkoj, hrvatskoj, srpskoj) tradiciji i kroz nastanak, razvoj i svekoliku kulturu življenja ljudi i porodica u okviru konkretnih objekata (hanova, crkava, džamija i dr.), običaja i zanimanja u Skopaljskoj dolini. Na taj način autor pokazuje da se samo dugotrajnim, stručnim i upornim radom može adekvatno valorizirati bosanska tradicija, uz dekomponiranje, po mnogo čemu, nametnutih „vrijednosti“ o BiH i njenoj baštini koje su dolazile „sa strane“ i od autora koji nisu imali dovoljno duhovne supstance da o Bosni i Hercegovini i njenim svekolikim vrijednostima objektivno i kritički validno promišljaju i pišu.
Istažujući i pišući o Veseloj Sraži i okolnim mjestima, autor je pokazao da je ovoj zahtjevnoj materiji pristupio iz perspektive prosvjetiteljstva i moderne, vršeći dekomponiranje po mnogo čemu, nametnutih „vrijednosti“, uz istovremeno izbjegavanje potvrđivanja „starih“ ili pak formiranja „novih“ mitova o njihovom mjestu i ulozi u razvoju i perspektivama Skopaljske doline, pa i naše domovine Bosne i Hercegovine. Zbog toga se s pravom može reći da je i ova Čepalova knjiga o VESELOJ STRAŽI i okolnim mjestima jedna od uspješnih brana od imperijalnih i nacionalističkih nasrtaja i sa Istoka i sa Zapada na našu domovinu Bosnu i Hercegovinu.
U Sarajevu, maja/svibnja 2023. prof. dr. Ahmed Kico
