KAD PAPAGAJ UTIHNE

Piše: Senad Jusić Čupo
KAD PAPAGAJ UTIHNE

Grad čine ljudi. Svako mjesto čine ljudi. Objekti ga samo oblikuju; zgrade, zgradurine,
kuće, kućetine, pa ceste, raskrsnice, parkinzi... Mjesta gdje se izlazi, kafići, restorani, kafane sa gostima u svojoj utrobi - jeste ono što čini grad i daje mu prepoznatljivi šmek. Svakačaršija imade svoja mjesta okupljanja, uglavnom to bjehu kafane, da su ocrtavali duh te čaršije i tog vremena bez obzira kakve prilike oko njih vladale. Njihovi gosti nisu se povodili za pomodarstvom, malograđanštinom, taštinom, nerealnim ambicijama; zadovoljstvo su tražili u veseloj atmosferi, dobroj zafrkanciji i naravno, dobroj kapljici.

Tako i Bugojno. Bijaše u njegovoj istoriji hanova, svratišta i svakih drugih preteča
modernog ugostiteljstva, nekad i hotela, čak i prije stotinu godina, njih sad nema. Na
zidovima visile slike od Franje Josipa, Karađorđevića, Pavelića pa do Titine i Alijine. Svako to vrijeme iznjedri gazde, lokale i konobare što zbog dogodovština, kerefeka i
nekonvencionalnog načina ponašanja ostadoše u sjećanju i spominjanju. Međutim i kafane odumiru, sve ih je manje; nekrolog je ovo jednom vremenu.
Ovdje je riječ o lokalu i njegovom kormilaru koji zadnjih dvadesetak godina ploviše
nesigurnim vodama bugojanskog ugostiteljstva. Nermo i kafana „Papagaj“.

... Ma ne valja ovo ništa, hoćeš biti pametan, zvučati krležijanski jer tvoj prijatelj to
zaslužuje, a ustvari za tim nema potrebe. A ne možeš da ništa ne kažeš. Prosipati patetiku?

Postoji anegdota o lokalu u koji ništa nije ulagano. Oko njega se kafići renoviraju,
mijenjaju se stolovi, stolice, postavljaju kožne sećije, ogledala... U njemu je najveća promjena bio tečni sapun. Ostali lokali uprkos ulaganjima dizali se i padali, zatvarali, pokušavali sa novim vlasnicima na sve načine privući gosta dok je stari lokal godinama nepromijenjen isto radio uz iste goste navučene na svoju dnevnu dozu, bitno je samo da se sipa do crte. Tu učmalost jedan dan poremetila je gospođa u bundi od nerca, čak je i duhanski dim prestao da se valja po prostoriji, pomalo zatečen.
- Dobar dan, izvolite – ljubazno će konobar.
- Fruktalov sok, molim vas.
- Fruktalovih sokova, nažalost, nemamo.
- Šteta. Onda jednu lozu.

Papagaj je godinama bio okupljalište svih slojeva. Uđi bi doktor i nadriljekar, inženjer i
besposličar. Raspravljaju profesor i vodoinstalater. Lažni invalid se žali propalom fudbaleru.
Vitalni penzioner grebe se za turu. Cirkulišu majstori i dunđeri svih profesija i konfesija. Sjede političar i sitni lopov. Urbana i ruralna raja. Šume, šume, najljepša vam hvala pjevaj bi pilandžije i radnici šumarije, olinjali roker ubaci marku u džuboks tražeći Morisona, a zaori bi se Mitar. Bilo je i onih koji uđu sa časnom i ozbiljnom namjerom. Da dignu konobaricu.

Odigralo se bezbroj partija karata, bacali se špilovi, svađalo se, pjevalo se. Prodefilovalo je kroz njega sijaset konobarica iz cijele zemlje i nama prijateljske Srbije. Neke su se zadržale par godina, neke par sati. Po jednu smo išli u Maglaj.

Čuvajte mi dite – veli majka na rastanku.
Dite nabere prvi dan, usput nas zapali za finu pozajmicu.

Bilo je tu ljubavi i zaljubljivanja, šuplje i prizivanja starih dobrih vremena kad je sve
bilo ovako isto, hedonizma, trehanja, lošeg pjevanja, probavljeno je nekoliko torova grla

sitne stoke, peradi i naravno, svakojake tekućine. Bilo je svega onog što se u kafani može desiti za dvadeset godina.
Rano je Nermo, shvativši da kafana dođe i kao mjesto oslobođenja frustracija, bračnih
problema, impotencije i čega sve ne i da svaki čovjek ima problem, rano je shvatio da dobro neće nikada zavladati svijetom i zato je bio pomalo sjetan. Sjeta je kćerka melanholije,bezrazložne tuge. Živio je sa svojim gostima i proživljavao njihove slabosti.
Papagaj će ipak ostati najprepoznatljiviji po navijanju i nečemu što postaje nepoznat
ili podsmješljiv pojam kod dosta građana ove zemlje – bodrenju i poštivanju svoje države, ma kakva ona bila. To je jedini lokal gdje na zidu visi ogromna karta Bosne i Hercegovine. Tu se organizovano gledalo sve utakmice reprezentacije, navijalo se, slavilo, tugovalo.
- Hajmo Bosno, Bosno, Bosno... hajmo Hercegovino – orilo se na dan tekme.

Atmosfera u Papagaju kad igra BiH

Navijački kolorit, razglas, navijačke pjesme, bakljade, podgrijavanje atmosfere od
ranog jutra. Euforije nakon pobjeda. Odatle se kretalo na gostovanja širom Evrope. Išlo se u Beograd, Pariz, Tiranu, Brisel, Žilinu... Tu je bila baza i starijih navijača Iskre, bodrila se bugojanska dika, na Jakliću i širom zemlje. Jučer su na Jakliću Vandali skandirali Nermino ime.

Navijalo se i učestvovalo na Šutkovom turniru da bi ga skupa s Poričnicom osvojili
2008. godine. Prijavljivali se svake godine sve dok novopečeni bugojanski gazda ne potkupi našeg glavnog igrača da ne dođe na četvrtfinalnu utakmicu protiv njegove ekipe. Od tada se nikada nismo prijavili niti otišli na turnir.

Nermo i raja iz Bugojna u Slovačkoj

Svega navedenog ne bi bilo bez čovjeka koji je cijelo to vrijeme, skoro dvadeset
godina, vodio lokal i bio prijatelj sa svojim gostima. Nije volio laskati, podilaziti parajlijama,kabadahijama, titrati... radi većeg pazara. Ne. Preferirao je običnu, normalnu raju. Ta raja je i održala lokal tolike godine. Nažalost, kafana uzima svoj danak. Dosta stalnih gostiju prešlo je na nebeske pašnjake. Otišao je za njima.

Bevrnja Nermin - Nermo, čovjek koji je, htio-ne htio, ipak ostavio određeni trag u
ovom gradu.
Sjećanja. Hodali smo. Svukud. Uputimo se jednog dana, pješice, bez cilja, kao
Bukowski, cilj je da nemaš cilja. Ranci na leđima. Preko Bristova, pa uz Rovnu, pa niz Rovnu, Pirići, Drvetine, ispod Koša, Kopčić, pa preko polja u Udurlije, prugom u Karadže i u akšam dođemo na početne položaje. Polako i bez srkleta: sjedi, odmori, potegni, popričaj s ljudima.
Prešli smo 25 kilometara i razdužili dva litra. Pravi benzinci, potrošnja 8 litara na 100
kilometara.

Uvijek uz običnu raju

Zvučalo patetično ili ne, s ponosom mogu reći, čast mi je što sam te imao za prijatelja.
Pravog. Ako prijateljstvo među ljudima postoji, a uvjeren sam da postoji, iako „većina ljudi
uživa u inferiornosti svojih prijatelja“ (P.Chesterfield). Jedini si me ozbiljno slušao kada pijan govorim Disove stihove; bez opaske pij u guzicu a ne u glavu. Prešućivao bockanje ko ne zna ništa raditi otvori kafanu. Šutio kada se derem jer ne možeš da upamtiš veliku desetku. Išao za mojom pameti i kad treba i kad ne treba. Jedini si mi poklonio knjigu poezije makar je našao i na buvljaku. Hej, poezije. Jedini si... ma nije važno. Ostaje samo oproštaj. Neka i on bude uz Disove stihove:

Nemam snage da se borim sa vremenom,
Da odbranim, da sačuvam, ne dam svoje,
Nego gledam čega imam, šta je bilo:
I sve više, ništa više nije moje.

Zbogom prijatelju