„Traganje za smislom kroz prazan svijet proboden mržnjom“, Prikaz zbirke pjesama
Ples s orlovima, autora Azema Gvozdena

„Traganje za smislom kroz prazan svijet proboden mržnjom“, Prikaz zbirke pjesama
Ples s orlovima, autora Azema Gvozdena

Piše: Prof. dr. sc. Ahmed Kico

Pred čitaocima je osma po redu zbirka pjesma Ples s orlovima, bugojanskog i
bosanskohercegovakog pjesnika Azema Gvozdena, u kojoj autor na osebujan način pjeva o
svom odnosu prema ljudskoj zbilji i svijetu uopće. Ovom zbirkom pjesama Govzden se
najširoj javnosti iznova predstavlja kao zreo i veoma recentan autor koji na snažan način
kazuje o osobenosti bosanske duše, te univerzalnim vrijednostim čovjeka i vremena.
Do sada je Gvozden objavio sljedeće zbirke pjesama: Ispod pitomih trava (2005.), Godine
iza...(2008.), Vrata apokalipse (2010.), Dugin luk najljepših boja (2012.), Istina ispod riječi
(2015.), Između oka i horizonta (2017.), Zarezi u životu (2020.). Dakle, naslovi knjiga jasno
pokazuju da se Gvozden na način recentnog pjesnika bavi egzistencijalnim temama čovjeka i
svijeta. U ovim zbirkama, kao i u zbirci pjesama Ples s orlovima, autor istražuje i na
pjesnički način kazuje o velikim ljudskim temama i kategorijama kao što su: prolaznost,
ljubav, izdaja, sjećanje, duhovno pročišćenje, društvena nepravda i čovjekova unutrašnja
borba.

U vezi s navedenim, treba naglasiti da je autor u nekoliko intervjua koje je dao portalima i
novinskim kućama, nakon što su predstavljene neke od njegovih knjiga, isticao, a i danas to
naglašava „da je čovjek moja glavna preokupacija, njegovo stanje u društvu, to koliko je
izgubio dostojanstva, koliko mu je dostojanstava ostalo da se bori za sebe i društvo u kojem
obitava i živi“.

U pjesmi pod naslovom Životno poglavlje, pjesnik na upečatljiv i sjetan način kazuje o
smislu čovjekova života, pri čemu naglašava sljedeće: „Zatvoreno životno poglavlje/Svi su tu
kad želje utihnu/Izblijedio trag mladalačke košulje/Put zatočen jutarnjom izmaflicom... „
Autor za sve čitaoce kazuje o onom bitnom u čovjekovom životu, o njegovoj mladosti,
zrelom dobu, te smiraju koji slijedi pred kraj života. Zato će pjesnik na jedinstven način
upitati sebe, a i sve nas „Je li zaista cilj nestao iz oka/Zgnječio smisao sljedećih svanuća/
Pljesak ruku za bolna uganuća/ Ne znamo gdje su otplovile lađe....“

Gvozdenove pjesme u ovoj zbirci na višeznačan način pokazuju da se pjesnik koristi
estetskim kvalitetima jezika, da dočara značenja pored ili umjesto prozaičnog tobožnjeg
značenja. Dakle, poezija je Gvozdenova poruka izrečena kroz stihove. Njegove pjesme sadrže
niz stilskih figura, uključujući rimu, metaforu, poređenje, gradaciju, hiperbolu, itd.
Jedna od takvih pjesama u ovoj zbirci je ona pod naslovom Ljubav u srcu. Autor u ovoj
pjesmi na izvanredno poetičan i metaforičan način kazuje svojoj dragoj da će „odvesti tamo
gdje kiše stanuju, gdje stanuje vjetar, gdje stanuje mjesec, gdje stanuju zvijezde, da im sestra
budeš“. Ova pjesma, metafore i stihovi inspirisani su pjesnikovom ljubavi i srećom „dok u
naručju držim svoju dragu“. Nevjerovatno iskrena emocija i ljepota koja u bitnom smislu
određuje Gvozdenov jezik i pjesnički stil!

Ples s orlovima, kao i prethodne knjige poezije Azema Gvozdena, predstavaju nam pjesnika
koji nam govori da je poezija „najnevinija od svih zanimanja”, ali se služi jezikom kao
sredstvom koje je „najopasnije od svih dobara”, jezikom koji „daje svjedočanstvo o onom što
on, čovjek, jeste”. Pored ostalih, takva pjesma u ovoj zbirci je i Moja vječita traženja. Dakle,
pjesnik u ovoj pjesmi svima predočava svoja iskonka osjećanja i razmišljanja o čovjeku i
svijetu, pri čemu ističe sljedeće: „Svijet je u mom oku/ Umivam ga suzom/ Ne dam mu iz
pogleda/U pogledu je radost i sreća/ i Svi ljudi svijeta....“. Pjesma se završava gorkim
osjećanjem, ali i pjesnikovim optimizomom kada kaže: „Da bi planeta zauvijek bila u mom
oku/ Dom sretnih bezbrižnih ljudi/ To je moje vječito traženje/ Kad je svijet raspamećen“.

Pjesnik ostavlja nadu za sve na Planeti Zemlji da mogu imati smisao u traženju iako smo kao
„svijet raspamećeni“. Gorka kritika stvarnosti u kojoj se svijet nalazi, jer mi zaista jesmo u
oskudnom i raspamećenom svijetu i vremenu, pri čemu pjesnik nudi i ono što je spasonosno,
a to je putovanje- traženje smisla.

Pjesnik Azem Gvozden svoju osmu zbirku pjesama na čudesan način objašnjava pjesmom
pod naslovom Ples s orlovima. Mnoštvo metafora i nevjerovatnih inverzija ovu pjesmu, ipak,
čine obećavajućom i ohrabrujućom za „svijet zaluđen nečijom omaškom“. U vezi s
navedenim, autor na zadivljujuće precizan, ali i autentičan način svim ljudima kaže sljedeće:
„Odbacimo floskule/ Budimo prvi/Koji stavljaju/ Zareze u životu/To je bitno/ Bitno je da
napravimo pozu/ Za radoznale/ Naš je tren oprštanja/ Zatim ćemo plesati s orlovima...“.
Pjesnik svoju pjesmu završava sa gotovo kategoričkim imperativom kada kaže da „budemo
prvi koji će svijet isklesati u statuu ljubavi“. Na ovom tragu su i sljedeći zaključni stihovi:
„...Podarimo mu naša odricanja/ Za dobrobit progresa/ Odlutalih uzdaha/ Za naše sveto
uzdignuće/Povijenih glava“.

Uočljivo ja da Gvozden u ovoj pjesmi, kao i u cijeloj zbirci
prezentira osobnu ispovijest čovjeka koji je mnogo doživio i spoznao, pri čemu ljude u
"raspamećenom svijetu“ poziva da zastanu, preispitaju sebe i svijet oko sebe.
Neke od pjesama u zbirci Ples s orlovima pripadaju i ciklusu koji je posvećen ljudskom tijelu.
Na taj način Govzden se pokazuje kao egzistencijalista, koji svijet nastoji razumjeti i objasniti
iz kategorije ljudskog tijela koje je uslov i mogućnos spoznaje sebe i svijeta. Pored ostalih
takve pjesme su Prazno tijelo, Zaviri u moje srce, Kad zatrepere strune i druge.
U pjesmi Prazno tijelo, pjesnik Azem Govzden na veoma upečatljiv i gorak način kazuje o
današnjem svijetu, te perspektivama čovjeka uopće. Između ostalog Gvozden u ovoj pjesmi
sa tugom kazuje sumornu sliku svijeta, pri čemu ističe sljedeće: „Šta vidim kroz rupu
vlastitog tijela/Prazan svijet proboden mržnjom u rupama/ Obojen ranama/ Krvare vječno
kroz vrijeme/ Prazno tijelo čovječanstva( Prazno čovječanstvi...“ Pjesnik ovu pjesmu
završava upozoravajućim tonom o ljudima u svijetu, budući da „ni zemlja ne želi naše
grijehe“. Zaista su moćni i čak katarzični stihovi kojima se završava ova pjesma: „...Da, mi,
ljudi koji smo vlastite vrijednosti/ Saprali prljavim kišama/ Ne bojimo se, bez vjere, bez
straha/ Bez gospodara, jer smo prazno tijelo/ Koje tumara u maglovitom prostoru/ Koprena
nam sljepoću podari/ Da pogani vide našu nemoć/Užasan je smijeh zvijeri za osvetu...“.

Valja reći da je Gvozdenova zbirka pjesama Ples s orlovima, u osnovi, posebno sa estetskog
stanovišta književna ( pjesnička) umjetnost koja je postigla ključnu ljepotu i vrijednost
umjetnosti tj. nekog umjetničkog djela. Primjenjujući metode i kriterije estetike, kao i
knjževne kritike, Gvozdenov pjesnički izričaj kod čitaoca izaziva umijeće zapažanja, te
pronalaženje svega onog što je smisleno, ono što izaziva različite osjećaje zbog ljepote.

Po mnogim književnim kritičarima estetika je i sama bit književnog djela, bez koje je ono
nedorečeno ili čak trivijalno. Upravo zbog navedenog, može se s pravom reći da je
Gvozdenovo pjesništvo i u ovoj zbirci pjesama izbjeglo banalnost svakodnevnice,
nedorečenost, pa čak i trijavijalnost u „oskudnom vremenu“.

U kontekstu navedenog, Gvozdenovo pjesništvo može se dovoditi u vezu sa razmišljanjima i
stavovima bosanskohercegovačkog pisca Faruka Šehića. Dakle, Šehić, pored ostalog ističe
sljedeće: „Da književnost ostane književnost, ni više ni manje. Ljudi su, ipak, ostrva unatoč
famoznom citatu, i bivaće sve osamljenija, pisci su također ostrva, ali to im je posao: da budu
usamljena ostrva. Da bi pisac bio ostrvo, da bi književnost bila nezavisna, slobodoumna. A da
bi ljudi čitajući pisce znali da nisu toliko usamljeni, i da postoji “nepoznat Netko” koji
razumije svijet poput njih, i zna da ga takvog opiše“. I zaista, za Gvozdenovo pjesništvo
može se reći da je ono „književno ostrvo koje je na cijeni, kao utočišta mašte, kao glas koji
neće utihnuti pred nikakvom narančastom olujom (olujom smeđih košulja), kao glas koji će
biti stvaran“.

Na kraju ovog Prikaza, treba naglasiti da su Gvozdenove pjesme uvrštene u preko dvadeset
regionalnih i internacionalnih zbornika poezije. To su zbornici u kojima su zastupljeni
književnici iz cijelog svijeta. Dvije Gvozdenove pjesme prevedene su na španski i engleski
jezik, te uvrštene u Svjetsku antologiju knjževnika Latinske Amerike. Nema sumnje da će
neke od pjesama iz zbirke Ples s orlovima, također, biti uvrštene u bosanskohercegovačke,
regionalne, pa i svjetske antologije pjesnika (književnika). One to po svom autentičnom
pjesničkom izričaju zavrijeđuju, osobito i zbog toga što su značenjski bogate smislom i
univerzalnošću.

U Sarajevu, decembra/prosinca 2025. godine