Ramazanske priče, dosjetke i anegdote 

Tamo gdje je bilo potrebe uz priču smo naveli prikladan komentar, odnosno hadis o tretiranoj temi.

Još samo 29 dana do Bajrama

Nakon što je kod nekog Mehe sazrijela svijest o Bogu i pobožnost se počela uvlačiti u njegovo srce, odluči on sa svojom familijom postiti mjesec ramazan. Malu nezgodu predstavljala je činjenica da je te godine ramazan padao ljeti kada su dani najduži i kada je post najteži. Prvog dana ramazana ustane Meho sa porodicom na sehur, dobro ručaju i zanijjete post. Međutim, iza ikindije istog dana, kada se vratio iz čaršije, okupe se oko njega djeca i zavikaše: „Vjere nam, babo, mi smo izgladnjeli, ne možemo više postiti.“ Na to će im Meho utješno: „Neka, neka, djeco, eto, nema više nego samo 29 dana do Bajrama.“

Komentar: Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s, rekao: „Postač ima dvije radosti: radost iftara i radost susreta sa svojim Gospodarem.“ (Buhari i Muslim)

Teravija i grah

Ranije je postojalo mnogo sela i zaselaka u kojima se džematile klanjalo samo za vrijeme ramazana. Tada bi nastupila opća mobilnost, pa iako tokom cijele godine ne bi zajednički klanjali, muslimani u tim naseljima bi uz ramazan revnosno izvršavali sve propisane ibadete. Posebno se pazilo da se ne propusti teravija. Tako je bilo i u jednom selu u okolini Kaknja. Kada je stigao mubareć mjesec ramazan ljudi su u seoskoj džamijici uzdurisali (pripremili) džemat, nabavili hodžu i otpočeli klanjati teravije. Jednu večer dođoše u džamiju i dvojica seljana, dvojica braće – bećara, koji nijesu baš od srca klanjali niti su na namaz naviknuti bili. Ali, kada su vidjeli kako se ostali svijet odaziva na molitvu, postidjevši se dođoše i oni. Pošto nisu znali klanjati, tokom namaza su pratili šta drugi oko njih rade, pa su i oni tako radili. Međutim, mada su ponekad i mimo ramazana, kada bi bila dženaza ili kakav mevlud, dolazili na namaz u džamiju, teravija im je bila drugačija. Odužilo im se, brate. Nikad da se svrši. Uzmučili se jedan kraj drugog. Svašta im naumpada, ali najviše lonac graha kojeg su pristavili za sehura i ostavili ga da se kuha na peći prije nego što su na teraviju krenuli. Pošto im se namaz oduljio, a hodža se zanio u molitvi, nakon selama dok je džemat učio tri puta: La ilahe illallah, jedan od njih šapnu drugom: „Vidim ja šta će biti. Nego, hajde ti kući, nadolij vode u onaj grah da ne zagori, a ja ću se s ovim hodžom naduravati, pa makar do zore bilo.“

Komentar: „Ko klanja teravih namaz tokom mjeseca ramazana vjerujući i nadajući se nagradi od Allaha, oprostit će mu se svi grijesi koje je počinio.“ (Buhari i Muslim)