Pročitajte detalje Velikog Ilirskog ustanka od 6. – 9. god. n. e.


Lokalni rimski garnizon (riječ je vjerovatno o posadi koja je trebalo da brine i osigurava prikupljanje auksilijarnih snaga, a možda je riječ i o veteranima “pod zastavom”) je intervenirao. Ovu rimsku jedinicu su prvotni ustanici uništili. I tek nakon ovoga uspjeha, i ostali u tome taborištu okupljeni auksilijari su se pobunili i tako stvorili moćnu vojsku pod komandom Batona Dezitijatskog, prenosi IGES.

Uvod

Prostor Bosne i Hercegovine je nasaljen hiljadama godina o čemu svjedoče mnogi naučni dokazi. Nasuprot nauci koju moraju pratiti činjenice, mnogi narativi, tradicija i mitologija, izmjenili su svijest ljudi na prostorima Balkana pa su moguće razne vrste manipulacija kojima svjedočimo u svakodnevnom životu. U tom smislu su važna relevantna istraživanja kako bi se utvrdila istina o prošlosti, na koju možemo itekako biti ponosni kada je Bosna i Hercegovina u pitanju. Osvješćujući svoju bogatu i dugu prošlost, dio po dio, brzo ćemo uvidjeti da nam ona samo može pomoći u razumjevanju naše stvarnosti i kreiranju svih drugih aspekata života. Jaka i stabilna država, demokratija, ekonomija i ukupan prosperitet društva direktno zavisi od samosvijesti određene populacije, pa tako i naše. Zbog toga osvjestimo našu istoriju, kako bi se naučili kretati ka svojim budućim ciljevima.

 

Nučnim istraživanjem u kojem sam učestvovao utvrđeno je da je prostor Bosne i Hercegovine naseljen najmanje 15,000 godina. Također smo došli do podataka da je prilikom dolaska Slavena u 7. i 8. stoljeću, 80% genetske strukture pripadalo Ilirskim autohtonim narodima. Važno je istaći da su Slaveni zatekli naseljeno kompletno pdručje Dinarida, a ne kako neki pokušavaju reći da su zatekli prazan prostor. Zašto je to važno? Pa zbog toga što se time želi reći da svi narodi proizilaze iz slavenskog korjena, što je predpostavka za mnoge ideološke manipulacije koje smo spomenuli.

Ilirski narod koji je živio na ovim prostorima bio je organizovan u mnogim plemenima koja su imala svoje nazive o kojima ćemo kasnije nešto reći kroz tekst. Ta plemena su imala svoju organizaciju i bili svjesni svog identiteta i svojih interesa da opstanu na ovim prostorima. Ovdašnji čovjek je uvijek bio vezan za tlo na kojem je živio i danas živi, i nije bez otpora lahko prihvatao vlast različitih imperija koje su prolazile Bosnom i Hercegovinom. Jedan od najznačajnijih i prvih organizovanih otpora koji je pružen najpoznatijoj imperiji u istoriji ovih prostora, Rimskom carstvu, vodili su upravo pripadnici Iliria. Prije dvije hiljade godina, preciznije od 6. do 9. godine nove ere vođen je poznati Batonov ustanak (još poznat kao Veliki iliriski rat ili Batonovi ratovi). Moćna Rimska imperija je 3 i po godine vodila rat uz angažman oko 200,000 vojnika da bi zaustavila organizovane i ujedinjene Ilire. Otpor je vodio Baton Dezitijat, porjeklom iz Centralne Bosne čiji uspjeh se i danas izučava. Razlozi tog rata od prije 2,000 godina su vrlo slični i ostalim ratovima koji su vođeni na ovim prostorima, pa i do posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ovdašnji čovjek je stremio ka slobodi, borio se za svoja prava tražeći svoje mjesto pod suncem. Karakteristike Batona i njegovih sljedbenika i danas su vidljivi u kulturi bosanskohercegovačkog čovjeka.


Početak ilirskog ustanka

Početkom 6 god. n. e., Rimska Imperija pod vodstvom prvog rimskog cara Augusta nalazi se u punoj snazi. Sve zemlje Sredozemlja i najveći dio Evrope nalaze se pod rimskom vlašću. Potrebno je samo da se osvoji kraljevina Markomanija, koja se nalazila sjeverno od Dunava (u današnjoj Češkoj i Austriji) i da se veći dio područja današnje Njemačke nađe pod rimskom vlašću, a granica učvrsti na rijeci Labi. U tu svrhu planiran je pohod u velikom stilu kojim bi bila pokorena Markomanija, a za zapovjednika svih trupa je određen Tiberije, Augustov usvojeni sin. Napad je trebalo izvesti iz dva pravca: a) Gaj Sentije

Saturnin (Caius Sentinus Saturnin) je trebao predvoditi vojsku koja je trebala preko zemlje Hata, doline Majne i prolazeći kroz Hercinsku šumu da prodre na zapadna područja Markomanije. b) Tiberije je osobno trebao da predvodi napad sa obala Dunava, gdje se u prostoru između današnje Bratislave, odnosno ušća rijeke Morave u Dunav, tj. Karnuntuma i Vindobone (Beč) nalazila glavna i najbrojnija koncentracija legijskih (7 ili 8 legija) i auksilijarnih trupa predviđenih za napad na Markomaniju. Ove legije su uglavnom povučene sa područja provincije Ilirik (područje današnje Bosne i Hercegovine i dijela susjednih država sa kojeg je i započinjao napad sa juga). Koordinirani napad je započeo u proljeće 6. god. n. e., i trupe su već počele uspješno prodirati u markomansko-bohemijsko područje, kada je u Tiberijevo zapovjedništvo stigla iznenađujuća informacija o velikom ustanku koji je izbio u dubokoj unutrašnjosti Ilirika i širio se kao vatrena buktinja koja je gutala sve pred sobom. Iliri balkanske unutrašnjosti su već decenijama ranije bili pokoreni i primorani da uđu u sastav rimskog imperija. Kao i ostali autohtoni narodi širom rimskog provincijalnog domena, peregrini Ilirika (Delmati, Japodi, Mezeji, Dezitijati, Naresi, Pirusti, Breuci, Oserijati, Dicioni, Deuri, Dindari, Ardijejci, Daorsi, Deretini, Melkumani, Glindicioni, Sikuloti, Jasi, Andizeti, Amantini, … itd.) su bili organizirani na osnovu autonomnih, narodnosnih političkih jedinica (peregrinskih civitates – slobodni provincijski stanovnik carstva koji nije bio rimski državljanin). Ali bez obzira na svoju unutarnju autonomiju (što je uključivalo i pravo na sopstvene institucije), peregrinske civitates su bile obavezne i da izmiruju čitav niz obaveza. U prvom redu riječ je bilo o plaćanju direktnih poreza (zemljarine/tributum solis i glavarine/tributum capitis), kao i izmirivanju čitavog niza indirektnih nameta. U tom pogledu za ilirsko stanovništvo je posebno bila teška pojava “skupog novca”, koja je bila karakteristična za ekonomski zaostalije provincije sa slabije razvijenom robno-novčanom privredom. Fiskalne obaveze su se morale namirivati gotovim novcem, što je Ilire dovodilo u nezavidnu ekonomsku i financijsku poziciju, jer se širom Ilirika osjećao deficit novca u opticaju. Pošto je gotovog novca bilo znatno manje u odnosu na provincije i zemlje sa razvijenom robnonovčanom privredom, on je postao skup i moralo se mnogo više dati robe u naturi kako bi se došlo do određene novčane vrijednosti i količine nego što bi to bio slučaj sa onim oblastima u kojima je cirkulisao razvijeni robno-novčani sistem. Npr. za istu kolicinu novca se u Iliriku davalo mnogo više robe, nego što bi to bio slučaj u npr. Grčkoj ili Maloj Aziji. To je indirektno dovelo do toga da su porezi, carine i druge financijske obaveze bili znatno teže opterećenje za domaće stanovništvo, nego što je to izgledalo na prvi pogled. U okvirima svoje opće aktivnosti, koja je Kasnu Republiku preobrazila u sistem Principata, August je izvršio i reforme u okvirima poreznog sistema koji je predstavljao jedan od pogodnijih terena za zloupotrebe. (1*)

 

Tako je August u toku svoje vladavine uspio da rimski porezni i uopće financijski sistem preustroji, sistematizira i centralizira. Time je nastojao da u ovaj segment rimske države uvede više reda, kako bi se spriječile njegove zloupotrebe koje su u zadnjim periodima Republike i za vrijeme građanskih ratova uzele maha, ali i omogućilo preciznije, efikasnije i brižljivije ubiranje izvornih prihoda, esencijalno neophodnih Državi i novom političkom sistemu. Za vrijeme Augusta je uspostavljen sistem u kojem su, iako nisu bili konačno ukinuti, zakupi izgubili svoje ranije značenje, jer su mnoge poreze ubirali od Augusta postavljeni prokuratori. (2*) Međutim, iako je ovaj sistem predstavljao nesumnjivo poboljšanje u odnosu na raniju rimsku praksu, u oblastima za vrijeme Oktavijana Augusta pripojenim Državi i koje nisu osjetile zloupotrebe i haos Kasne Republike (pogotovu onim koje su se u trenutku svoga uključenja u državno-provincijsku strukturu nalazile na razini protohistorijskog razvitka i sa nedovoljno razvijenim robno-novčanim gospodarstvom) samo uvođenje rimskog poreznog sistema, bez obzira kakvog karaktera i opsega bilo, moralo je u pojedinim slučajevima predstavljati teret, a ne olakšanje. Nenaviknutost većine Ilira, uključujući i Dezitijate na rimski fiskalni i monetarni sistem i uopće razvijenu robno – novčanu privredu razvijenog mediteranskog svijeta, a koja je naglo i brzo prodirala na njihovo područje izazivali su sve veće nezadovoljstvo u unutrašnjosti Provincije.

Autohtono stanovništvo je moralo da rimskoj državi i pohlepnim zakupcima koji su dolazili iz svih krajeva Imperije prepuste i svoja rudna bogatstva. Posebno su oblasti današnje Bosne bile zanimljive Rimljanima zbog njihovih rudnika zlata (u Gornjoj Bosni – dolina rijeke Fojnice, Gornjem Vrbasu), srebra (područje današnje Srebrenice), željeza (Japra u zapadnoj Bosni i dijelovi Gornje Bosne). A i rimska provincijalna uprava se nije ustručavala da se prekomjerno bogati na račun domaćeg, sve siromašnijeg stanovništva služeći se svim sredstvima. Od ilirskih naroda je i oduzimana zemlja kako bi se na nju naselili kolonisti i veterani imperijalnih vojski. Pored svih nevolja domaće stanovništvo zapadnog Balkana je bilo iskorištavano i od stranih trgovaca i zelenaša koji su došli prateći rimske legije, a koji su isisavali sve što je bilo vrijedno, a sa ovih područja su tekle i “rijeke robova” u Italiju i provincije Italije. Od domaćeg stanovništva se zahtijevalo da po pozivu šalju i svoje regrute i vojne jedinice kao pomoćne trupe koje će zajedno sa rimskim legijama ratovati širom tada poznatog svijeta. I u vrijeme svoje nezavisnosti i za vrijeme prvih decenija rimske vladavine, ilirski narodi su bili međusobno podijeljeni uzajamnim surevnjivostima, suparništvima pa i mržnjom i neprijateljstvom, osobinama koje su Rimljani znali vrlo dobro iskoristiti kada su pokoravali zapadni Balkan. Ali nakon decenija sistemskog i obilnog iskorištavanja, u Ilirima se sve više nagomilavalo nezadovoljstvo, frustracije i bijes prema osvajaču, dok je istovremeno raslo i uvjerenje da je potrebno da se istupi i to zajednički. Sada se samo čekao povod i on je ubrzo došao u regrutaciji Ilira koji su trebali otići u daleke sjeverne šume i planine kako bi i oni dali svoju krv na pijedestalu rimske Imperije. August je izdao naredbu da se izvrši i mobilizacija ilirskih auksilijara (komponenta rimskih oružanih snaga), kako bi bili upućeni na markomanskobohemijsko bojište. Kada su legije predvođene Tiberijem već prelazile Dunav, u dubokoj bosanskoj unutrašnjosti negdje u Gornjoj Bosni, na području ilirskog naroda Dezitijata (koji su kao i drugi ilirski narodi imali svoju peregrinsku civitas) okupila se regrutovana vojska (u formi pomoćnih, auksilijarnih trupa) kako bi odatle bila odaslana na ratište. Ovi regruti nisu dolazili samo iz reda Dezitijata, nego i iz reda drugih ilirskih naroda/peregrinskih civitates sa područja dinarskog pojasa Ilirika. Međutim, skupljena vojska uvidjevši svoju snagu je istupila protiv Rima, i u taboru okupljenih i naoružanih auksilijara je tada došlo do pobune. Po Dionu Kasiju, prvo se potaknut Batonom Dezitijatskim, lokalnim vojno-političkim dužnosnikom, pobunio jedan manji dio okupljenih Ilira. Lokalni rimski garnizon (riječ je vjerovatno o posadi koja je trebalo da brine i osigurava prikupljanje auksilijarnih snaga, a možda je riječ i o veteranima “pod zastavom”) je intervenirao. Ovu rimsku jedinicu su prvotni ustanici uništili. I tek nakon ovoga uspjeha, i ostali u tome taborištu okupljeni auksilijari su se pobunili i tako stvorili moćnu vojsku pod komandom Batona Dezitijatskog.

image

(1*) Skupljanje poreza i drugih nameta po sistemu zakupništva, uz korupciju namjesništva i zelenaštvo predstavljalo je jedan od najvećih problema koje je sa sobom donosila rimska provincijalna uprava. Dok god je prikupljanje poreza bilo prepušteno zakupu „korporacija“ publikana (societates publicanorum) financijske zloupotrebe i materijalno iscrpljivanje provincijalnog peregrinskog stanovništva je znalo poprimiti velike razmjere. Logično je to vodilo povećanju nezadovoljstva provincijalaca i saveznika, pa i prouzrokovalo i nevolje koje bi dovodile do pobune, što naravno nije odgovaralo općim interesima Države. Na taj način je i neriješeno pitanje statusa provincija unutar jedinstvene Države imalo svoje mjesto u krizi kasne Republike, pogotovu nakon rješavanja pitanja italskih saveznika. Radi toga su i pojedini učesnici u tim zbivanjima u svojim političkim programima i aktivnostima pokušavali donijeti neke novine u upravi provincijama i prikupljanju nameta. Tako je npr. Cezar u Kosmatoj Galiji uveo sistem prikupljanja tributa ne od strane publikana, nego povjeravajući tu obavezu predstavnicima pojedinih peregrinskih zajednica. Primjerom iz Kosmate Galije se nastojalo i da se ublaži pritisak nad potčinjenim stanovništvom, ali i da se ujedno poveća odgovornost i kredibilitet lokalnih lokalnih poglavara. Tako bi se i pojedini slojevi autohtonog stanovništva na neki način uklopili u hijerarhijsku šemu aktivnog funkcionisanja rimskog državnog sistema jer bi oni na sebe preuzimali vrlo bitan segment vlasti – skupljanje izvornih prihoda Države. Sa svojom povećanom ulogom i srastanjem sa rimskom administracijom, ti pojedinci i slojevi su postajali lojalan element i vrlo prijemčivi za proces romanizacije. I naravno time je Država nastojala i da uspostavi red i hijerarhijski sistem u svojoj financijsko-poreznoj politici, posebno u sferi svojih izvornih prihoda. Ustvari, kako se može primjetiti, regulisanje statusa provincija je bio jedan dugotrajan proces koji je polako transformisao provincije od „posjeda rimskog naroda“ (praedia populi Romani) koje su se smatrale nekim pridruženim dijelom Republike i „ćupom sa blagom“, u dijelove jedinstvene državne cjeline. Sam proces koji je svoj dodatni impuls dobio sa onim što je Julije Cezar činio i planirao, dovršio je August.

(2*) Od Augusta je pikupljanje direktnog poreza (zemljarina i glavarina) predato u dužnost prokuratorima, bar kada su bile u pitanju carske provincije. Indirektni porezi su i nadalje davani u zakup. Međutim da su zloupotrebe bile vrlo izražene za vrijeme Augustove vladavine vrlo slikovito pokazuje primjer izvjesnog Licinusa, porijeklom Gala koji je bio rob, onda oslobođen i postavljen od Augusta za prokuratora Galije. Licinus je počinio čitav niz zloupotreba i iznuđivanja koristeći svoja ovlaštenja i moć. Licinus i pored jasnih optužbi i dokaza za korupciju nije bio kažnjen od strane Augusta.