U napadu siromaštva nervirao sam sve oko sebe


U napadu siromaštva nervirao sam sve oko sebe. Dovoljno je bilo da se nečega sjetim i to bi se istog trena izobličilo, raspalo, boljelo. Vidio sam jasno sve oko sebe, taj lijepi okolni svijet, ali nisam uspijevao prodrijeti do njega. Samo čežnja.

Dođi sa mnom u Beč, zove me prijatelj, preko vikenda, dok rješavam neke svoje stvari.

Vozimo se prema tom njegovu Beču, on mi oduševljen priča o tome kako mu se život promijenio i dobio smisao, gore mu je obitelj i jedan posao, u Zagrebu prijatelji i drugi poslovi, ali nije to neka daljina, skoro pa jedan grad. Što nema jedan, nadopunjuje drugi.

Obilazimo njegove prijatelje od kojih su većina njegovi klijenti. Održava im kompjutorske sustave, dijeli savjete, popravlja sve što je zakazalo dok ga nije bilo i nije se moglo izliječiti na daljinu. Smije se s njima i priča opušteno, onako kako sam ja odavno zaboravio. Dok pijemo po kafićima nakon obavljenih poslova, izbija mi osmijehe i uvaljuje misli koje bi mogle biti nada. I ja bih želio ovakav život.

Ništa lakše, kaže. Vodi me kod prijatelja kojega, ispostavilo se, poznajem iz mladih i sretnih dana. Odlučio je započeti novi život, preselio se u Beč i dao oglas da traži bilo kakav posao. Sada živi u velikom stanu sa staricom koja je ostala sama i koja je tražila njegu i društvo. Dobiva dovoljno novca da mogu oboje bogovski živjeti, a nakon toga toliko dobrog života, ostaje mu i taj stan.

Vrata nam otvara starica, poznaje mog prijatelja i grli ga jednom rukom, jer se drugom oslanja na štap. Ulazimo u mirise lijekova, starosti i bolesti, koja se udomaćila u tijelu našeg poznanika. On leži u raskošnom krevetu svoje štićenice, ima visoku temperaturu i sada ona njima kuha zajedničke čajeve. U istom krevetu grickaju kekse iz iste kutije, jer ona nema snage da ga obilazi i njeguje na drugoj strani stana, u njegovoj sobi.

Ako nešto trebaš, samo reci, kaže mu moj prijatelj. Hvala ti, ali nepotrebno, ona sve može.

I razgovor krene u mom smjeru. A baš smo u dobrom trenutku došli, jer se ovih dana njezina jedina prijateljica tuži da više ne može sama i rado bi s nekim podijelila svoje bogatstvo. Ali ta ti, kaže, još uvijek ne propušta dan da se dovuče do svoje omiljene slastičarnice, upicanjena kao prava bečka dama, popije svoju kavu i pojede svoj omiljeni kolač. Dakle, logično je da se nađete u slastičarnici…

Dolazimo prije dogovorenog vremena i zauzimamo stol. Ali ona je već tamo, to nam kaže konobar pitanjem imamo li neki dogovor. Selimo se za njezin stol pored golemog izloga iz kojega promatra kako promiče svijet. Takav izlog ja nosim u sebi.

Konobar još uvijek stoji iznad nas i čeka. Ja bih pivo, veliko. Nema piva, ovo je slastičarnica. Ima, kaže ona i on izlazi na ulicu, gledamo ga kako pretrčava cestu i nosi pivo iz drugog kafića. Carica.

Pričam joj o sebi, o tome kako sam izgubljen. Njezine usne se opuštaju i sunce obasjava duboke usjeke nad njima. U tim kanjonima ruž prodro, ali ih je bijeli šećer s krafne potpuno ispunio. Kad zagrize, malo se raspe po bradi, malo po rukama, dovoljno da skrene pažnju na modre žile koje je jarka svjetlost potpuno razgolitila. Te nježne, prozirne ženske ruke od papira… možda žurim, netko bi pomislio da sam prostak, ali ne mogu, a da ih ne dodirnem, stavim ih među svoje i zatvorim neko vrijeme unutra. Nekoga tko bi smetao sada nema i ona se prepušta, govorimo da bismo govorili, gubimo se u sličnostima, jasno je da se radi o ljubavi, nemogućoj, ali ipak ljubavi. Slažemo se da bi naš zajednički život bio pakao.

Ako ostanem u Beču, kažem joj mnogo sati kasnije, nevoljko otpuštajući tu najljepšu ruku koju sam ikada dotaknuo, ako ostanem, kažem, volio bih da se ponekad vidimo. Njezine usne trepere zajedno sa sitnim česticama najfinijeg šećera koje plešu ispred njezina lica. Njezine oči cure u mene, nešto od te vode ostaje u njima. Jasno se vidi jezero. Lijepa je ta žena koja će me čekati. Nekad je bila samo starica koja je tražila pomoć.

Senko.K