Aleksandar Vučić slavi, dok pametna Srbija plače

S Vučićevom pobjedom Srbija se oprašta od europskog puta. Dok se ne odrekne svojih bolesnih i krvavih snova o velikom balkanskom hegemonu ta će joj vrata zauvijek ostati zatvorena
Aleksandar Vučić slavi, dok pametna Srbija plače: istočni susjedi su još jednom većinski demonstrirali fatalnu naklonost ruskom modelu društva, gdje se uporno vapi za hazjajinom, gdje se strasno ljubi ruku koja te udara i hrani otpacima i gdje ljudi puno više vole sanjati lažne imperijalne snove, negoli one o boljem životu vlastite djece.
Tek donekle raduje beogradski izborni rezultat kao krik građanskoga prkosa, no u totalu je ipak to još jedna priča o društvenoj imploziji, o iznevjerenim nadama i o masovnoj prodaji 'vjere' za više nego oskudne vučićevske 'večere'.
Puno je toga bilo 'putinovskog' u srbijanskom izbornom procesu - od predizbornoga nasilja, agresivnoga vokabulara i ponašanja vladajuće stranke i brojnih očitih muljaža - da bi od toga na koncu znatnije odudarao konačni rezultat. Ruku na srce, vjerojatno nije ni moglo biti drugačije: nikad u posljednjih 30 godina vlast u Srbiji nije promijenjena na izborima, a da je prethodno nije iz fotelja izbacila snaga ulice.
Slobodan Milošević svrgnut je samo zato što nije uspio dobiti nijedan od svojih krvavih hegemonističkih ratova. Jedinu figuru nade koja je Srbiju imala snage i volje povući u prostore prave demokratske kulture, a nasuprot mitomanstvu, lažima i političkoj groteski, smaknuli su prije 19 godina snajperom, pobrinuvši se da se kolo historije zadugo vrti unatrag.
Da se razumijemo, nisu ni Hrvati nikakvo demokratsko uzor-cvijeće: i njih je najfatalnijih političkih okova dosad uglavnom lišavala biologija, a ni u konzumaciji svojih prava na promjenu nisu se baš iskazali, krećući se dulje od 30 godina mahom u oportunističkim i sadomazohističkim obrascima. No, u komparativnoj usporedbi sa Srbijom Hrvatska je ipak dom demokratske kulture s vodoskokom (bez zlatnih ribica).
Ulazak u EU, ma koliko prožet kontroverzama, bio nam je najljekovitija terapija: da nije stalnog oka iz Bruxellesa, ne bi ni naše vlasti dragocjeno vrijeme za marčapiju gubile na masovne smjene korumpiranih ministara i rekonstrukcije vlade, niti bi ijedan Hrvat iskreno vjerovao da smo u ičemu nadrasli susjednu 'čaršiju'.
Građani Srbije su se upravo pobrinuli da taj hrvatski provincijski osjećaj sreće još neko vrijeme potraje i da mnogi tek s pogledom na istočno susjedstvo osjete žuđenu nadmoć, usprkos mnogim realnim tjeskobama i višegodišnjem tavorenju u EU okruženju.
Srbiju s proputinovskim Vučićem na vlasti sigurno čekaju sve veće prepreke na njezinu europskom putu, koji je od samoga početka ionako bio i ostao isključivo - deklarativan. Nikad se ova zemlja nije istinski prepustila prihvaćanju demokratskog sistema vrijednosti i činjeničnih istina.
Od rusofilne uloge SPC-a i plagiranja projekta 'ruskog svijeta', nesuočavanja s prošlošću i zlodjelima počinjenim u ime države devedesetih, upornoga negiranja genocida u Srebrenici i mitova o Kosovu do povijesnoga revizionizma i rehabilitacije četništva, odbacivanja presuda tribunala u Haagu, slavljenja zločinaca i prozivanja Zapada za 'ničim izazvani' napad NATO-a – sve je tamo već godinama jedan veliki politički orkestar bez disonantnih tonova i zapravo jedan duboko antizapadni i protudemokratski film.
I u protekloj izbornoj kampanji gotovo svi su sudionici po pitanju ovih tema, a i po glavnini deklariranih političkih ciljeva, bili zapravo jedan veliki kolektivni Vučić. Kakva li iznenađenja, kakva li samo logičkog šoka, da je rutinski pobijedio već etablirani i dokazani original?
Dok se ne odrekne svojih bolesnih i krvavih snova o velikom balkanskom hegemonu, koji će drugim državama diktirati slobode, izbore i granice, baš kao što to svakodnevno (i putem masovnih grobnica) čini njihov veliki uzor i ideal u Ukrajini, Srbiji će vrata Europe zauvijek ostati zatvorena.
A Aleksandar Vučić se toga svega supstancijalno ne može odreći, jer bi naprosto obnoć postao prazna ljuštura bez ikakva sadržaja. Može se on danas koliko hoće javno hvaliti da je drugi najdugovječniji Srbin nakon Nikole Pašića i da je zahvaljujući njemu Srbija (iznova) kolektivno skrenula udesno, no ona je, objektivno, skrenula još dublje u pakao svoje unutarnje, ali i geopolitičke agonije.
Možda je ubrzo čeka i čuveni Sedmi krug, a njega, podsjetimo, po velikom Danteu u prvom pojasu tvrore nasilnici protiv bližnjih: ubojice, ratni profiteri, tirani, diktatori i svojevoljni vladari uronjeni u vrelu krv rijeke Flegeton.
Nama u susjedstvu ostaje tek nadati se da srbijanski unutarnji paklovi još jednom neće opržiti i nas.
