I kad nam svane ono malo sunca u neke dane, ne usudimo se iskreno radovati jer smo se previše puta opekli... Ima li nade za nas?

Nitko od nas ne osjeća se dovoljno sigurno, a još manje opušteno, s nikim i nigdje.

Uvijek nas nešto ili netko steže, rasteže, tlači, mlati…

Situacija vremena je, da živimo u vremenu koje nismo u stanju definirati. Je li ovo divlje vrijeme, skriveno pitomo ili lutamo u kraljevstvu sjenki?

Bit će da je nešto između. Jer, u svakom pokušaju bilo čije definicije naći ćemo falingu. Vjerojatno zato, što se nitko od nas ne osjeća dovoljno sigurno, a još manje opušteno, s nikim i nigdje. One ekskluzivne trenutke duševnog mira u 'zraku', možemo nabrojiti na prste jedne ruke.

Uvijek nas nešto ili netko steže, rasteže, tlači, mlati…dok nas doslovno ne umlati do te mjere, da smo psihički i organski potrošeni, umorni od svega. I kad nam svane ono malo sunca u neke dane, ne usudimo se iskreno radovati, jer smo se previše puta opekli. Odraz toga je često prisutna rezignirana reakcija, umjesto slavlja. Što nas je toliko promijenilo kao ljudsku vrstu? I zašto živimo kao ptice na žici, zašto hodamo po rubu života, zašto ljudi moji, kada su sve ceste, još uvijek naše?

Ako od života primljenog na dar, ostane samo krik, kako ćemo dalje? S nadom ili figom u džepu? I tko će nas podići s dna? Jedino, sami sebe. Čovjek je ionako poput mosta. Pojedinci nas samo pregaze, nekima smo dobrodošla ograda, pa se naslone ili oslone, ne pitajući možemo li više podnijeti ičiji teret. Oni rijetki nas pomiluju, a ostali traže pomilovanje za svoje hirovite postupke.

Ponovimo zajedno gradivo, jer možda se nakon ponavljanja uspijemo probuditi. Ovo je zaista vrijeme u kojem empatija gubi moć, prilagodba značenje, gdje je oprost anemičan, a vjera u sebe diskutabilna.

Čim se pokoriš bližnjima, bližnji će te pokoriti.