Urokljive oči


Danima se već, pa čak i noćima, pogotovo iza ponoći, u one sitne, gluhe
sate dešavaju neobične stvari. Ma ne ono obično neobične, već nevjerovatne,
čudnovate, da ne kažem nemoguće, kao u najmaštovitijim horor filmovima u
kojima caruju i djeluju nečiste sile protiv kojih ljudski razum ne može ama baš
ništa učiniti toliko efikasno i pametno da bi to prestalo ili nestalo, pa onda to
počnemo pripisivati svojoj mašti, koja je od ko zna kakvih elemenata i doživljaja iz
stvarnoga života, odgledanih filmova, pročitanih knjiga, snova satkalo sotonsku ili
šejtansku mrežu koja je nevidljiva, ali prisutna sve do određenog trenutka kada
prestane ili nestane sama od sebe ili iz nekih razloga samo nečistim silama
poznatim.


Pa šta je posrijedi?
Danju, ma usred bijela dana, pojavi se plamen na različitim mjestima, na krovu
drvene šupe, na zemlji, u travi, na drveću.
Zapravo, nije plamen, već kao rastaljeno željezo kada se usije do tačke topljenja,
recimo kad se vari električnim aparatom pa oni djelići rastaljenog željeza ili
kapljice užarenog metala koje otpadaju sa varenog mjesta.
Trkom se sve rješava sa nekoliko kanti vode kojima se zalijevaju kapljice vatre a da
se pri tom gašenju uopće ne čuje ono šuštanje vreloga metala kada se pospe
vodom, pa čak nema ni one vodene pare što se porodi iz spoja vatre i vode.
Ali u početku na ove činjenice se nije toliko obraćala pažnja jer se žurilo što prije
sanirati vatru, pogotovo kad se javi na drvenoj šupi koja je sva presušena i ako bi
duže to potrajalo, ona bi se užegla i planula kao palidrvce šibice.
A noću, eh, noću bi to bio pravi mali plameni spektakl koji se u vidu iskri rasipao
kroz noć negdje sa zidova i sa krova kuće kao da se neki nevidljivi varilac uzverao
na krov i tu nešto vari.


Ali tu nema nikoga, nikakvoga varioca ni na zidu ni na krovu kuće a neko ili nešto
ipak vari, samo što se taj neko ili nešto ne vidi, a posljedice njegovog rada su više
nego očite u mrkloj ljetnoj noći.
Naravno, sve ovo razbudi ukućane, iziđu ispred kuće onako bunovni. I nemoćno,
ali i uplašeno, posmatraju ovaj noćni vatromet što se dešava na njihovoj kući. Svi
ćute, niko nema objašnjenja, svi se iščuđavaju i neko od njih reče:
- Ma, to sigurno nije nešto u redu sa žicom od struje.

- Ma, ja, bit će da je tako – potvrdi najmlađi među njima, više da smiri ostale na
čijim se nenaspavanim licima od sablasnog bljeska ogleda veliki strah.
U to sve prestade, i noć opet zaogrnu sve svojim plaštom.
Svi se ukočenim hodom vratiše u svoje krevete, mada u njima više niko neće ni
trenuti, već će svi probdjeti noć tražeći neko logično i razumno objašnjenje za ove
stravične događaje što se odigravahu iza ponoći već dugi niz noći. I ne samo noći,
takvi čudnovati događaji zaredaše i danima sve žešće i češće.
I uvijek isto. Rastopljene bijele kapljice plamena koje voda ugasi, ali bez ikakvoga
šuma ili dima.


Pokuša jednom najmlađi ukućanin to uzeti u ruku jer nije vjerovao da to doista
postoji pošto ne odaje nikakav šum niti dim kada se pospe vodom.
I šta se desi?
Da mu se to utisnu duboko u kožu, ali opet bez ikakvog šuma koji bi se morao čuti
kad se spoji nešto vrelo sa ljudskom rukom. Ali se ne osjeti ni onaj zadah
sprženoga mesa.
U djeliću sekunde mladić ispusti to iz ruke u kojoj ostade samo crni prišt u vidu
opekotine. Ne reče on to nikome od svojih ukućana kako ih ne bi još više
uznemirio jer su ionako već svi prestravljeni tim avetnim dešavanjima posljednjih
nekoliko mjeseci.


Sve je kulminiralo jednog ljetnjeg dana kada najmlađi opazi kroz otvor na
tavanskom poklopcu nekakav bljesak. Odmah otrča po ljestve, prisloni ih na zid i
odbaci tavanski poklopac iznad sebe i ugleda na jednoj drvenoj gredi nekoliko
užarenih kapljica koje bi, ako se odmah ne ugase, mogle zapaliti čitav krov koji bi
planuo u sekundi. Brzo kao furija otrča po kantu sa vodom i kad doleti nazad, ima
šta i vidjeti, ljestve same od sebe se podižu u zrak, a on vidjevši to, ne vjerujući
svojim očima, samo ukočeno posmatra. Ljestve se uskoro popeše same od sebe
na tavan. Mladić odloži kantu sa vodom pored sebe a onda odmah potraži bar
kakvu stolicu kako bi se sa nje mogao zaskočiti ili nekako uzverati uza zid do
tavana. U to mu dođe i stariji brat koji rezignirano reče:
- Ja znam o čemu se radi!
- Ma šta bolan znaš, bolje mi potraži kakvu stolicu da se popnem gore i
„ugasim ono“ dok nam nije kuća planula!
- Kažem ti da znam zašto nam se sve to dešava! Počelo je od onog dana kada
se pojavio na našim vratima sa onom djevojčicom predstavljajući se kao

izbjeglica traživši nešto za hranu a mi mu ništa nismo dali jer je izgledao
nikakv, odnosno kao pravi Vještac, suvrljav i okošt (mršavan čovjek),
malen, skučen, ispijena lica, urokljivih crnih očiju i pun negativne energije
kojom je zračio... i kažem ti da nas je on urekao jer je od tog dana SVE I
POČELO, SAMO JA TO NIKOM NISAM GOVORIO JER SAM MISLIO DA SAM JA
TO SEBI NEŠTO UMISLIO... ali sada vidim da je to sve tako i od toga dana...
Saslušavši zaprepašteno ovo bratovo objašnjenje, mladić podiže glavu i tik uz
dimnjak vidje to lice koje mu brat opisa.
Za trenutak se zadrelji bolje na tavan, protrlja oči i opet vidje to urokljivo lice
o kojemu mu brat maloprije pričaše.
Sekunda nevjerice, trgnu se naglo iz zaprepaštenja, otrča u sobu i ispod
kreveta izvuče staru pušku „tandžaru“, drhtavim rukama ubaci prvi metak u
cijev, dotrča ispod tavanskog otvora, nacilja usred odvratnog lica i povuče
obarač.


Grunu stara puščetina kao grom i odbi dobar komad pune cigle od dimnjaka...
a lice i dalje mirno stoji i fiksira mladića.
Ne vjerujući sopstvenim očima da je mogao promašiti sa tolišne udaljenosti (a
bio je izvrstan strijelac), izvježbanim pokretom ubaci novi metak u cijev,
pažljivo nacilja usred čela, sada već lica prikaze, pucanj ... i opet ništa, osim
otkinutog novog komada cigle sa dimnjaka.
Nervoznim pokretom, očiju iskolačenih od nevjerice, mladić ispuca svih pet
metaka a rezultat je samo pet odvaljenih cigli dimnjaka i rasprsnuta dva crijepa
koja su razbili odbijeni meci... a sotonsko lice i dalje stoji i ukočenim
pogledom bode strijelca ravno u oči. Ispade iz ruku prazna puška i sada se
povede boj očima, crne đavolje oči prikaze sa tavana i zelenkaste oči mladića
iz kojeg struji strah koji se dužim pogledom sve više pretvara u ubistveni
pogled prepun mržnje i odlučnosti da se obračuna sa utvarom. Taj dvoboj
očima potraja dobrih pet minuta, sa mladićevog lica poče da kipti krupan znoj,
iz očiju da frcaju krupne suze, lice se grči kao da drži pretežak teret što prijeti
da ga poklopi samo ako popusti ma i jedan mišić na svom ukočenom tijelu.
Već se i urokljivo lice malo zaleluja.
U tom trenu mladić se strese naglo kao od udara struje, prodrma glavom.
Otrča u sobu i otuda se vrati sa velikim lovačkim nožem u zubima. Noseći
stolicu koju prisloni uza zid ispod tavanskog otvora, pope se na nju i rukama se
dohvati jednog ruba otvora.

Odjednom, stolica ispod njega zaigra kao luda, drma se tamo-amo kao da ima
samo dvije a ne četiri stabilne noge.
Mladić se uhvati i drugom rukom za tavanski otvor i pogled uprije naviše da bi
vidio strašno lice sa prezrenim i ukočenim demonskim osmijehom.
Tada neposlušna stolica odleti ispod mladićevih nogu koje ostadoše bez
oslonca. Zabatrgaše noge po glatkom zidu tražeći i najmanju neravninu za
oslonac, ruke se dodatno napregnuše kako bi tijelo izdigle malo više da se
može bolje uhvatiti za rub otvora. Uz ogroman napor mladić se nekako
uspentra na tavan, preuze ogroman nož iz usta rukom, steže mu čvrsto dršku i
iz sveg glasa se prodera:
- Uuuuubiću teee nakaazo odvratnaaaaaa!
Sumanutim pogledom potraži urokljivo lice gdje se nalazilo samo nekoliko
sekundi ranije, ali sad ga nema!
Obiđe opreznim korakom sa druge strane dimnjaka, opet ništa, osvrnu se svuda
unaokolo po tavanu, nigdje nikoga, i ničega, sem odvaljenih komada cigle i
krhotina razbijenih crepova. Zaviri on i u najmanje rupe tavanske, ali ni traga od
prikaze!
- Ubit ću teeeee – urliknu gnjevom preplavljeni ratnik, podižući obje ruke u
zrak, samo se još jednom pojavi!
- Uuuuuubit ću teeeee – prolomi se kroz usnulu, gluhu noć jezivi urlik i
stravičan krik prijetnje u bugojanskom naselju Nugle...
Trgnu se iz sna spavač probuđen i uplašen sopstvenom prijetnjom, uzviknutoj u
jednom užasnom snoviđenju koji je zapravo bio prava noćna mora ili...?
Frci se i njegova žena, probuđena ovim noćnim urlikom i upita:
- Šta ti je bolan, šta ti bi?
Razbuđi se sanjač potpuno, osvrnu se unezvijereno oko sebe, lice okupano
znojem, dlaka mu se nakostriješila, oči suze, lice u grču, i teškim, promuklim,
glasom procijedi:
- Ništa, imao sam duel sa urokljivim očima!?
- S kakvim urokljivim očima, šta ti je, jesi poludio?
- Ma ništa bona, samo ružan san i ništa više!

A da li je to uistinu bio samo ružan san, i najgorom noćnom morom ispunjen san
o urokljivim očima??

ILI...????

Bugojno, 01,12.2004. (Iz moje knjige „Bugojno Vam priča, 2.dio“)

Viktor Dundović, prof.