Slijedećeg vikenda, na stadionu “Hendek”


ZAPISI IZ PROFESORSKE BILJEŽNICE

U svom radnom vijeku nekoliko godina sam radio kao profesor stručnih predmeta u Srednjoškolskom centru u Bugojnu. U sastavu Srednjoškolskog centra bila je Tehnička škola i škola za razna zanimanja. Predavao sam Tehničko crtanje koje se uči u prvim razredima tako da me obično zapadalo da budem razredni starješina u prvim razredima Tehničke škole.

Obično u prvim razredima ima i najviše problema u učenju, a ponekad i ponašanju učenika. U tom jogunastom uzrastu dešavaju se ponekad nepredviđene situacije. Svaki prosvjetni radnik bi mogao napisati tomove knjiga o tim događanjima. Opisat ću ovdje nekoliko primjera, možda, netipičnih situacija.

Negdje prve ili druge godine bio sam razredni starješina prvom razredu Tehničke škole. Nekako pred sam kraj školske godine kada su se već počele zaključivati ocjene desio se jedan neobičan slučaj. Na malom odmoru između nastavnih sati sjedimo nas nekoliko mlađih profesora u zbornici. U tom trenutku ulazi profesor tada srpskohrvatskog jezika vidno uzbuđen. Bio je u crnom sakou a na prsima velika bijela “fleka”. Bio je blijed u licu. U govoru su mu podrhtavale usne. Prilazi nam i obraća se meni govoreći da ga je udario učenik iz mog razreda. Ta kvalifikacija nije bila naivna. Traži da pokrenem postupak kroz razredno i nastavničko vijeće.

Vidjevši ga onakvog počeli smo se smijati. On reče da se ne smijem jer nije smješno kad učenik udari profesora. Dotični profesor nije predavao učenicima kojima sam bio razredni starješina. Rekoh mu da upravo sad kod njih imam nastavu pa ću vidjeti šta je bilo.

Ulazim u razred. U razredu grobna tišina. Prozovem učenika koji je navodno “udario profesora”. Bio je to pristojan učenik, dobrog izgleda i već prilično izrastao. Pitam ga šta je to bilo, a on poće svoju priču.

-   Profesore, Vi znate da za Tehničko crtanje tabla mora biti potpuno čista. Ja sam redar i brišem tablu. Dok ja brišem na jednom kraju, na drugom kraju drugi učenik namjerno kredom šara tablu. Ja ga šutnem nogom. On mene udari kredom. Tada ja “zapotegnem” da ga udarim spužvom. On se sagne pa spužva odleti kroz otvorena vrata razreda i pogodi profesora koji prolazio hodnikom. Profesor je ušao u razred, pitao kako se zovem i tko mi je razrednik.

Vidim da je to ipak bilo nenamjerno. Moglo bi se reći “nesretan slučaj”. Jest da je spužva bila natopljena vodom i kredom pa je to sve izgledalo ružno. Zbog toga je professor bio ljut, a učenik vidno uplašen.

Na slijedećem odmoru dolazim u zbornicu. Ista ekipa profesora je na okupu. Ispričam im šta je bilo i velim da to nije namjerno. Mislim da zbog toga nije potrebno sazivati sjednicu nastavničkog vijeća. “Udareni” professor je neumoljiv. Kaže da ga je učenik udario i traži da pokrenem postupak. Ako ja neću tako postupiti, on će ići direktoru škole. Dugo smo ga uvjeravali da odustane od zahtjeva, ali on je bio neumoljiv. Htio sam pod svaku cijenu htio izbjeći rizik organiziranja sjednice nastavničkog vijeća jer kvalifikacija slučaja je bila vrlo ozbiljna. Tada uskoči profesor geografije. Predloži da “udareni” profesor odustane od zahtjeva, a mi ćemo malo “ispreskakati” učenika. Mada nerado profesor prihvati ovaj prijedlog.

Nas nekoliko profesora smo se šalili na račun učenika tek toliko da zadovoljimo ljutitog profesora. Naime, inteligentni učenik je brzo shvatio da se profesori sa njim šale. Na kraju sam mu objasnio da nisam smio rizikovati da zakažemo sjednicu nastavničkog vijeća. Inače, učenik nije imao slabih ocjena. Normalno je završio prvi razred, a potom i srednju školu i fakultet. Bio je sportaš, a kasnije i sportski radnik. Da se ispunio zahtjev ljutitog profesora i organizirala sjednica nastavničkog vijeća tko zna u kom pravcu bi otišla karijera tog mladog čovjeka.

 

Naredne školske godine opet dobijem razredništvo u prvom razredu Tehničke škole. U ovoj generaciji bilo je više loših učenika. Nekolicina je došla iz osnovne škole sa slabijim predznanjem i bez radnih navika. Nakupili su mnogo negativnih ocjena. Skoro svakodnevno bilo je problema pa sam morao intervenirati. 

Nepun mjesec dana od početka drugog polugodišta, tri učenika su naprosto nestala. Za njih je rečeno da su “pobjegli od kuće”. Navodno je za njima raspisana potjernica. Poslije desetak dana su pronađeni u Splitu. Odatle su sprovedeni natrag u Bugojno. Dan, dva poslije toga u školu dolazi socijalni radnik iz općne Bugojno i traži da se učenici ne isključuju iz škole. Čak šta više traži od profesora da sa njima postupaju pažljivo da ne opet pobjegli.

Nije jasno kako je socijalni radnik zaključio da sa njima treba komunicirati pažljivo. Nisu oni bili depresivni. Bili su to inteligentni momci koji nisu učili pa naredali negativne ocjene. U takvoj situaciji, a u tom pubertetskom uzrastu, došli su na ideju da odu od kuće.

Pomenuti učenici ponovo dolaze u školu. Profesori koji su držali nastavu u “mom” razredu vele da su stigli povratnici u razred. Nakon dva dana imao sam nastavu u tom razredu. Ulazim u razred. Bacim dnevnik na katedru pa velim: - Stigli turisti. Ljudi obično ljeti idu na more, a vi u sred zime. Nastade smijeh. Smiju se i “turisti”. Jedan učenik dobaci da ostali profesori sa njima pričaju pažljivo. Znali smo mi, dolazi razrednik bit će veselo. Pitam “turiste” bi li opet pobjegli oni uz smjeh negiraju.

Prelazim na ozbiljni dio razgovora. Dva učenika su kroz cijelu školsku godinu imali sedam negativnih ocjena - jedinica. Objasnim im da su im šanse da uspješno završe razred minimalne. Ali i pored toga treba pokušati barem osigurati da se ode na popravni ispit. Njih dvojice rekoše da je to neizvodljivo jer nisu učili cijelu školsku godinu.

Treći učenik je kroz školsku godinu imao jednu do dvije jedinice. Pred odlazak od kuće nakupio je četiri slabe ocjene. Govorim mu da on ima velike šanse da ode na popravni pa će uspješno završiti razred. Ovaj je sa nevjericom prihvatio izazov. Na kraju je ipak stigao do popravnog ispita te završio prvi razred. Nakon toga je redovno završio tehničku školu.

 

Slijedeću školsku godinu opet razredništo u prvom razredu Tehničke škole. Ovog puta ponašanje nije problematično. Kod jednog broja učenika učenje je bilo katastrofalno. Neki su čak imali po deset slabih ocjena.

Bilo je alarmantno stanje pa je na sjednici nastavničkog vijeća odlučeno da se pojedinačno razgovara sa roditeljima takvih učenika. Cilj je bilo da se stanje popravi ili da se predloži ispisivanje učenika iz škole. U to doba, u toku školovanja, učenik je mogao maksimalno dva puta ponavljati razred. Ako opet padne gubi parvo školovanja. Ako se ispiše iz škole ne računa se da je izgubio godinu. Isto tako, ovako loši učenici su rušili prosječnu ocjenu škole. Njihovim ispisivanjem škola bi bila bolje vrednovana.

Počeo sam pozivati roditelje loših učenika. Roditelji dolaze i pričaju mi situacije iz svojih obitelji. Naslušao sam se svakakvih problema. Kod nekih je bila bolest u obitelji. Aloholizam i maltretiranja su također prisutni u opravdanjima roditelja. Neki su imali obiteljske nesuglasice. Sve su to objektivne teškoće koje su trebali biti opravdanja za loš uspjeh njihove djece u školi.

Ipak, bilo je drugih pristupa pojedinih roditelja. Jedan dan dolazi majka od jednog učenika koji ima deset negativnih ocjena. Pokažem joj ocjene. Ona vidi da ima deset jedinica koje se protežu kroz cijelu školsku godinu. Na njoj se ne primjećuje razočarenje iako se vidi da nema nikakve šanse da njen sin završi prvi razred. U takvoj bezizlaznoj situaciji najbolje je ispisati ga iz škole. Na to ona uzviknu:

- Nemojte ga, boga Vam profesore. Najbolje je da ostane. Kad ga Vama pošaljem kao da sam ga poslala u obdanište.

Bio sam zatečen ovakvim stavom jedne majke. Njen sin nije mali. Bio je to izrastao “đilkoš” koji mogao “konju rep isčupati”. Malo zastanem pa joj rezignirano kažem:

-  Onda neka ostane u “obdaništu”.

Tada se žena poče zahvaljivati. Završismo razgovor. Činilo mi se da je zadovoljna napustila školske prostorije. Ja sam ostao “bez teksta”.

 

Nakon dva dana sjedimo u zbornici. Dolazi čovjek i raspituje se za razrednika. Veli,   dobio je poruku da treba doći u školu. Do tada ga nisam poznavao. Pozdravimo se i sjednemo. Vidim da čovjek ima žuljevite ruke. Očigledno radi teške fizičke poslove. Pokazujem mu ocjene njegovog sina i nastojim biti što blaži u svom izlaganju.

-  Vaš sin je u zadnje vrijeme naredao sedam jedinica. Pokušao sam razgovarati sa njim, ali bez rezultata. Možda bi bilo dobro da Vi porazgovarate sa njim, da vidite o čemu se radi. - Hoću profesore, porazgovarat ću sa njim na svoj način. Bogu mu njegovoga, neće mu koža valjati ni za opute. Vidim da se čovjek uzbudio pa pokušavam ga smiriti:

- Nemojte ga tući. To nije pedagoški. Bolje je fino razgovarati.

- Profesore, Ti si razgovarao pedagoški, pa ne ide. Moj način je mnogo bolji. Dok ja krivim leđa radeći teške poslove, on ređa jedinice. Tebi hvala, pokazao si mi ocjene i Ti si svoje završio. Sad je na mene red.

Ustade se vidno uzbuđen, kratko me pozdravi i ode. Ostao sam još neko vrijeme razmišljajući o tome kako je velika razlika između teorije i prakse u realnom životu.

 

Na satu Tehničkog crtanja u prvom razredu, između ostalog, trebalo je učenicima objasniti perspektivni način prikazivanja predmeta. Provjeravam da li učenici razumiju pojam perspektive. Zato sam uzeo primjer iz života. Znao sam da je jedan učenik trenirao košarku. Pitao sam učenike tko je perspektivniji sportaš, ja ili pomenuti košarkaš. Svima je bilo jasno da je to mladi košarkaš jer se radi o nečem u budućnsti to jest u perspektivi.

Jedan učenik me upita zašto nisam uzeo Luku za primjer. On je bolji i igra nogomet. Upitao sam pomenutog učenika Luku je li on dobar nogometaš. On kroz šalu odgovori: - Profesore, ja glavni. Sve nas je nasmijao. Potom sam nastavio sa predavanjem.

Slijedećeg vikenda, na stadionu “Hendek”, gledao sam nogometnu utakmicu juniora “Iskre”.  Na toj utakmici najpouzdaniji obranbeni igrač bio je pomenuti učenik Luka. Kad sam ponovo imao nastavu u tom razredu, rekao sam mu da je stvarno glavni i da treba nastaviti ozbiljno trenirati i bit će vrhunski nogometaš. Vrijeme je prolazilo. Pomenuti nogometaš je postao član omladinske reprezentacije Jugoslavije. Ta reprezentacija je na svjetskom prvenstvu u Čileu ostvarila fantastičan rezultat. Pred svim reprezantativcima je bila svjetla sportska budućnost. Svi su uglavnom nastupali za vrhunske prvoligaške klubove. Jedino moj bivši učenik igra za “Iskru”, koja igra u Drugoj saveznoj nogometnoj ligi i bori se da postane prvoligaš.

Tada se dogodila tragedija. U prometnoj nesreći život je izgubio veliki nogometni talent o kome govori ova storija. Nesreća se dogodila u ulici Bratstva i Jedinstva kod skretanja u Malo Selo. Tako se ugasio jedan mladi život, koji je trebao još mnogo toga pokazati. U toj prvenstvenoj sezoni na svim utakmicama “Iskre” nitko nije nosio dress a brojem 3. To je bio znak poštovanja prema velikom nogometnom talentu koji je nesretnim slučajem izgubio život. Još i danas se sa tugom sjećam svog bivšeg učenika sa širokim osmjehom i onog njegovog: “Profesore, ja glavni”.

 U jesen 1972. godine Srednjoškolski centar preseljava u novoizgrađenu zgradu koja nije bila potpuno završena. Već su stigli hladni dani. Učenici su sjedili u kaputima kad je grijanje napokon proradilo. Oko zgrade prostor nije bio uređen. Vodotok Poričnice nije bio reguliran. Nastava se redovno odvijala u takvim okolnostima. Jednog proljeća bile su velike kiše. Poričnica se izlila pa poplavila prostor oko škole. Prijetila je opasnost da voda uđe u podrumske prostorije i ošteti postrojenja. Prvu smjenu učenika smo poslali kućama. Nas nekoliko profesora smo po velikoj kiši gradili nasip prema rijeci. Voda u Poričnici je stalno nadolazila tako da smo jedva održavali nivo poplave oko škole.

 U 13 sati dolaze učenici druge smjene kojima smo otkazali nastavu. Grupa učenka četvrtog razreda samoinicijativno zagazi u vodu pridružujući profesorima u borbi protiv poplave. Udruženim snagama smo sve više podizali nasip tako da se smanjivao dotok nove vode. Popodne je i kiša postepeno slabila. Tako smo spasili postrojenja od poplave. Nakon nekoliko dana vlasti su napokon organizirale regulaciju Poričnice tako da više nije bilo straha od novih poplava.

 Ovaj događaj sam zapisao kao priznanje tim savjesnim učenicima. Sjajne su te generacije nekad bile. Oni mogu biti primjer požrtvovanja svim budućim naraštajima.


Ratko Menjak

BUGOJANSKI ZAPISI IZ ZABORAVLJENOG VREMENA