U bivšoj državi šah je bio društveno priznat, popularan kao nogomet, a velemajstori su bili 'svete krave'.

Jugoslovenska šahovska „imperija“ raspala se prije nego se u turbulentnim previranjima 90-tih raspala Titova državno-politička tvorevina.

U vrijeme „strašnih“ igrača SSSR-a, koji je iznjedrio čak osam svjetskih prvaka, jugoslovenski šahisti uz Mađare su na ogromnom svjetskom šahovskom prostoru važili za drugu - treću velesilu. Podsjetimo, to je vrijeme Svetozara Gligorića, najboljeg jugoslovenskog igrača svih vremena, koji je važio i za najboljeg igrača svijeta van Sovjetskog Saveza, koji se tri puta kandidirao za mečeve kandidata u ciklusu prvenstava svijeta, bio član zlatne olimpijske generacije u Dubrovniku 1950. godine.

Jugoslavija je na šahovskim olimpijadama, pored dubrovačkog zlata, osvojila još šest srebrenih i pet bronzanih odličja, šahisti su bili sportska „božanstva“. Bivša Titova država dala je i četiri svjetska omladinska šampiona . Osim Gligorića (umro je 2012. godine u 90. godini) jugoslovenski šah proslavili su brojni šahovski umjetnici od „Triglava do Đevđelije“ Vasja Pirc, Petar Trifunović, Borislav Ivkov, Ljubomir Ljubojević, Aleksandar Matanović, Draško Velimirović, Milan Matulović, Bruno Parma, Bojan Kurajica, Ognjen Cvitan, Krunoslav Hulak, Ivan Nemet, Predrag Nikolić, Slavoljub Marjanović, Božidar Ivanović, Ivan Sokolov, Zdenko Kožul...

Šahisti postsovjetskih država

I naš sagovornik, 78-godišnji banjalučki velemajstor Milan Vukić, šahovski vuk i sudionik tih „slavnih“ dana jugoslovenskog šaha, četvorostruki prvak države, dvostruki prvak Jugoslavije u ubrzanom tempu i pobjednik mnogih domaćih i međunarodnih turnira. Igrao je protiv svjetskih prvaka Talja, Karpova, Spaskog, odigrao tri meča Jugoslavija –SSSR, u Odesi, Jerevanu i Tesliću, za jugoslovensku reprezentaciju je odigrao 96 mečeva.

On je jedan od rijetkih šahovskih „pasdarana“ bivše države, aktivan u igri na 64 polja i danas. Kroz šalu kaže kako je pobjeđivao u svim novonastalim državama. Mirno i staloženo, kao što na isti način skoro 60 godina vuče šahovske poteze, Vukić tom svojom prirodnom osobinom i navikom usavršenom za šahovskom pločom uspješno skriva „dramu“ o jednom neprevaziđenom vremenu jugoslovenske šahovske bajke kada je ova igra bila popularna i priznata kao i nogomet.

Priča ne može pobjeći, prošlost je betonirana staza uspomena, pamćenje služi. Vukić obrazlaže prvu rečenicu iz teksta.

 „Ključni je bio raspad Sovjetskog Saveza čiji su igrači bili neprikosnoveni. Kada se Sovjetski Savez raspao njegovi igrači su dobili mogućnost da dođu na Zapad. Oni su naučili evropske igrače, pojačali njihove klubove i njihove reprezentacije. Do tada su na turnire dolazili samo elitni sovjetski igrači, a nakon raspada na Zapad su pohrlili mnogi, tzv. drugi šahovski ešalon koji je bio takođe vrhunske klase. Ti igrači su preplavili evropski kontinent“, priča Vukić.

Šahisti dobijali stanove

Naglašava veoma bitnu činjenicu - prije disolucije Sovjetskog Saveza 1991. godine bila je samo jedna sovjetska reprezentacija,a nakon raspada bilo je najmanje 12 snažnih reprezentacija novih postsovjetskih država.

„Osim Ruske Federacije, imali ste i jednu Armeniju, Azerbejdžan, Gruziju, Uzbekistan, Ukrajinu ...Svi jaki, prejaki, i odjednom se svi čude kako to da Jugoslavija umjesto druga- treća, završi na 14.-15. mjestu. A objašnjenje je prosto“, nastavlja velemajstor Vukić.

Generacija koja nestaje

Zagrebački intermajstor Mario Bertok, suprug glumice Semke Sokolović, tragično je stradao 2008. utopivši se u Jarunu. Bruno Parma je davno prestao da igra, živi u Ljubljani. Bojan Kurajica je živio u Sarajevu, ali je prije dvije godine prodao stan i sada boravi u Španiji. Ivan Sokolov, prvak Jugoslavije 1988. godine  je u Holandiji. Nikolić, šampion bivše Juge 1984. je u Holandiji, ali i u Sarajevu.

Nekadašnji prvak Jugoslavije Crnogorac Božidar Ivanović iz 1973. i 1981. godine i bivši ministar sporta u Vladi Crne Gore više aktivno ne igra.

Milan Vukić posljednjih pola godine ne igra šah jer je pandemija korona virusa potpuno blokirala i ovu igru. Da je drugačije januaru bi već odigrao brzopotezni turnir u Zagrebu, a onda bi u Čaglinu 30 km sjeverno od Slavonskog Broda prema Našicama u jednom šumi na poljoprivrednom šumskom dobru igrao „cuger“ sa sedam hrvatskih velemajstora. Ili bilo gdje gdje ga pozovu.

Milan Vukić je šahu dao život, a šah mu je omogućio da obiđe cijeli svijet i sredi ključne egzistencijalne stvari. U šahu kao načinu života ostaje „do posljednjeg daha“ kao i njegova jugoslovenska generaciji koja neumitno nestaje. Šah je danas na marginama u svim državama koje su nastale disolucijom Jugoslavije. Ne može poslužiti,kao nekada, za podizanje rejtinga političara,ali može barem u kuriozitetnim slučajevima usmjeriti okončanu šahovsku karijeru.

Tako je najbolja srbijanska šahistkinja Alisa Marić, doktor ekonomskih nauka, prije osam godina imenovana za ministricu sporta u Vladi Srbije ispred Srpske napredne stranke. Slučajnost? Možda i ne - Aleksandar Vučić je šahovska generacija Alise Marić i bivši pionirski prvak Beograda.