Svaki Bugojanac je donator.

Desetog juna 1984.godine.Gradski stadion na Hendeku.Gledalaca 4000.Nogometaši Iskre i Sloge iz Doboja posljednji put istrčavaju na travnati hendečki stadion.Posljednji pozdrav publici,koja je iz nedjelje u nedjelju punila drvene tribine na Hendeku.Nakon pola stoljeća loptanja,još od davne 1933.godine,kada su igrači Sloge,odnosno dvije godine kasnije igrači Zrinskog,održali prve treninge,prestat će,barem ono zvanićno,igranje na Hendeku.

Jer,preseljenjem u Prvu ligu,Iskra seli na novi stadion.U Jaklić.Opet kraj Vrbasa.

Novi gradski stadion,kapaciteta 20.000 gledalaca,još je jedan dokaz ,koji će generacijama svjedoćiti o neizmjernoj ljubavi Bugojanaca prema sportu,prema nogometu osobito.Stadio u Jakliću,bit će u pravom smislu riječi,djelo Bugojanaca.Gotovo jednodušno,aklamacijom,prihvaćena je ideja da Bugojanci,ti sportski fanatici,vlastitim sredstvima i vlastitim radom izgrade novi stadion.Od ideje do realizacije,samo je jedan korak,a i on je brzo pređen...

U svim radnim organizacijama,među privatnim obrtnicima ,u mjesnim zajednicama,u svim sredinama prihvaćena je ideja da se za stadion odvoje po četiri dnevnice.Radit će se u četiri naredne subote.No,to nije sve.Gotovo da nema pojedinca,koji,pored toga,nije dao i dobrovoljnog priloga za izgradnju stadiona.Gotovo svaki Bugojanac je donator.