KOMUNISTI SU DOTUKLI ČUDESNOG ŠAMPIONA! Bacili su ga na ulicu i dali mu metlu u ruke
Sportaš, pa i atletičar postao je posve slučajno. Iz siromašne obitelji je počeo već kao 16-godišnjak raditi u Bata tvornici cipela u Zlinu. Iako neuhranjen i slabašan imao je urođenu izdržljivost.
Ima ih koji tvrde da je on najveći atletičar svih vremena. Za vrijeme svoje karijere postavio je čak 20 svjetskih rekorda. Emil Zatopek, Čeh, za života nazvan “češkom lokomotivom”, rođen je 19. rujna 1922. godine u Koprivnicama, pokrajini Moravskoj, proslavio je atletiku svojim uspjesima, ali i načinom treninga. Osebujan kakav je bio ima i zanimljivu životnu priču i bez krzmanja može ga se proglasiti jednim od najvećih sportaša u povijesti čovječanstva.
Sportaš, pa i atletičar postao je posve slučajno. Iz siromašne obitelji je počeo već kao 16-godišnjak raditi u Bata tvornici cipela u Zlinu. Iako neuhranjen i slabašan imao je urođenu izdržljivost. I tako jednom zgodom, dotična firma organizirala je utrku na 1500 metara i nakon nekoliko dana nagovaranja mladog Emila su nagovorili da se i on uključi, jer je nedostajalo natjecatelja, bio je pozvan da se popuni broj sudionika.
Zatopek i njegova priča
Kad ono, Emil Zatopek, onako neuhranjen i mršav, bio je bez dana treninga i bez pretčanog metra u životu – drugi. To je bio veliki šok, pritom i veliki motiv i poticaj Emilu Zatopeku da se ozbiljno počne baviti trčanjem. Rezultati nisu izostali…
S 20 godina Emil Zatopek bio je vlasnik čeških državnih rekorda na 2.000, 3.000 i 5.000 metara. Izabran je u češku reprezentaciju za Europsko prvenstvo 1946. godine. Završio je na petom mjestu u utrci na 5.000 metara. srušivši svoj osobni i državni rekord. To je bio tek početak. Na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. godine osvojio je zlatnu medalju na 10.000 metara, kao i srebro na 5.000 m. Na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. godine postao je prvi, i gotovo sigurno jedini trkač u olimpijskoj povijesti koji je u sve tri dugoprugaške discipline, 5.000 m, 10.000 m i u maratonu osvojio zlatne medalje. Bila je to do tada najveća senzacija u povijesti Olimpijskih igara!
Ono što je još značajnije je podatak da je tada prvi put sudjelovao u maratonskoj utrci (rezultat: 2:23:04 h), nakon što je tri dana ranije osvojio zlato na 10 kilometara. Sva tri natjecanja održala su se unutar sedam dana. Kakva izdržljivost! Na svim utrkama na kojima je sudjelovao, i pobijedio, postavio je nove olimpijske rekorde. Tada je dobio nadimak – “Češka lokomotiva”.
Na atletskoj stazi bio je izdaleka prepoznatljiv. Nije trčao lijepim načinom, izgledao je kao da se muči i pati, uvijek je imao bolnu grimasu na licu a i tijelu mu je izgledalo zgrčeno.
Sedmodnevna Zatopekova “helsinška diktatura”, tijekom koje je postao jedini dugoprugaš koji je na jednim Olimpijskim igrama osvojio tri zlatne medalje (5.000 m, 10.000 m i maraton) i pri tom postavio u sve tri discipline olimpijske rekorde, trčeći usput svoj prvi maraton, smatra se jednim od najvećih sportskih dostignuća uopće.
Do kraja te godine Zatopek je imao svjetski rekord na 10.000 metara i maratonu, da bi 1954. godine ostalim rekordima pridružio i 5.000 metara.
Svoju zlatnu maratonsku medalju pokušao je obraniti 1956. godine na Ljetnim Olimpijskim igrama u Australiji, ali se zbog ozljede nije u potpunosti pripremio i utrku je završio šesti. Natjecati se prestao 1957. godine. Sveukupno, Zatopek je osvojio četiri zlatne i jednu srebrnu medalju na Olimpijskim igrama, kao i tri zlatne i jednu brončanu na Europskim atletskim prvenstvima. Godine 1998. Češka Republika dodijelila mu je najvišu državnu nagradu časti.
No, koja je bila tajna Zatopekovih uspjeha? Realno, on je sam sebi radio planove i programe za trening i u tome smislu je bio revolucionaran. Njegovo razmišljanje svodilo se na teoriju ga da glavni cilj dosegnuti dostizanjem velikog broja malih ciljeva koji će zajedno ostvareni sačinjavati – glavni cilj. Treninzi su mu se temeljili na, tada revolucionarnom, a danas širom svijeta prihvaćenom načinu treniranja:
“Ne možete se popeti na drugi kat bez ljestvi… Kada svoj cilj postavite previsoko i ne ispunite ga, vaš entuzijazam će se pretvoriti u gorčinu. Pokušajte odrediti razuman cilj i postupno ga pomicati. To je jedini način kako možete do vrha.”
U svojim sjećanjima znao je reći…
“Kada sam bio mlad bio sam prespor… Mislio sam, zašto da treniram sporo trčanje? Već sam znao kako trčati sporo… Moram naučiti trčati brzo trenirajući brzo trčanje. Pa sam trčao 100 metara vrlo brzo… Ljudi su rekli da sam poludio. Treniraš za sprintera, nema šanse da ćeš uspjeti, na što sam ja rekao – Da, ali ako trčite 100 metara 20 puta, to je 2 kilometra, a to onda više nije sprint”.
Do 1947. godine Zatopek je trenirao samo dvije vrste treninga koje je dnevno ponavljao. Trčao je mini serije do iznemoglosti. Svakog dana to je iznosilo ukupno 18 km. U listopadu 1949. godine Zatopek je povećao ukupnu dnevnu kilometražu do 28 kilometara. Od 1954. godine, njegove godine i konkurencija natjerali su ga da trenira dva puta dnevno. U travnju te godine povećao je intervalne treninge na 10 x 200 m i 50 x 400 metara, čime je dnevno istrčao i više od 30 kilometara.
Bio je omiljen u sportskim krugovima. I iznimno poštovan. Ron Clarke, australski dugoprugaški trkač i višestruki svjetski prvak rekao je:
“Ne postoji i nikada neće postojati veći čovjek od Emila Zatopeka”.
Inače, svoju zlatnu olimpijsku medalju
Svoju zlatnu olimpijsku medalju osvojenu u utrci na 10.000 metara Zatopek je 16 godina kasnije poklonio baš Ronu Clarku, koji je sredinom 60-ih godina postavio bezbrojne svjetske rekorde na pet i deset kilometara, ali nikad nije stigao do najvrijednijeg – olimpijskog zlata.
Prilikom jednog putovanja u Finsku, Zatopek je bio začuđen vidjevši fotografiju sebe i Nurmija u članku u kojem se raspravljalo o tome koji od njih dvoje bi trebao biti najveći atletičar ikad. “Ne mogu vjerovati da o tome raspravljaju”, rekao je Zatopek, “Nurmi je najveći, o tome nema sumnje”.
Nakon sportske karijere posvetio se vojničkom zanimanju, tako da je nakon nekoliko godina dogurao do čina pukovnika. Međutim, pred kraj šesdesetih godina počinje života agonija Emila Zatopeka. Naime, on je pružio potporu češkom političaru Aleksandru Dubčeku, mladom reformatoru, idejnom vođi “praškog proljeća”, pokreta koji se protivio tadašnjoj sovjetskoj politici istočnog poretka. Kao i 12 godina ranije u Budimpešti 1956, ponovo su ruski tenkovi u kolovozu 1968. zaposjeli ulice Praga i ugušili pobunu. Zatopek je isključen iz komunističke partije, otpušten iz vojske i oduzeta mu je titula zaslužnog majstora sporta. Emil je u sljedećem periodu radio kao sakupljač otpada i čistač ulica kako bi uopće preživio. Umro je 22. studenog 2000. godine od posljedica komplikacije upale pluća.
Nakon što je saznao za njegovu smrt, izjavu je dao Lamine Diack, predsjednika IAAF-a (Međunarodne atletske federacije):
“Ovo je tužan dan ne samo za prijatelje i poznavatelje sporta, već i za obične ljude koji su u Zatopeku prepoznali poštenog i nepomirljivog borca za ljudsko dostojanstvo i slobodu”.
Raspadom komunizma Zatopek je u potpunosti rehabilitiran, dobivši jednu od ključnih uloga u sportskom savezu Češke. Osobno mu se u ime naroda ispričao ministar obrane, a nebrojeno puta je dobivao priznanja od predsjednika Vaclava Havela.
