U svojoj rukometnoj karijeri bio sam dvije godine trener muške rukometne ekipe “Sloga” iz Gornjeg Vakufa – Uskoplja. Pokojni Đuro Hrčan iz Gornjeg Vakufa – Uskoplja je došao sa mnom razgovarati da me angažira za trenera “Sloge”. Mislio sam da se šali. U to vrijeme Gornji Vakuf – Uskoplje je bila prilično zatvorena sredina. Bilo je to desetak dana do početka prvenstva u Republičkoj ligi BiH, a igrači im nisu trenirali. Uprava kluba se plašila ispadanja iz lige. Tako ja postadoh prvi “strani” trener u povijesti rukometnog kluba “Sloga”.

Bilo onih koji su se protivili dovođenju trenera iz Bugojna. Kada su se po eli ređati uspjesi ti isti ljudi su se ispričavali Đuri rječima:

- Mi smo pogriješili. Bolje je da smo pogriješili mi, nego Ti.

Ta sezona za RK”Sloga” je bila uspješna. Donosili su se bodovi sa gostovanja što do tada nije bio slučaj. Na kraju prvenstva igrali smo kvalifikacije za viši rang natjecanja. U tom periodu bilo je raznih interesantnih situacija, ali meni kao treneru najviše su se dojmile dvije storije koje prezentiram sada poslije 40 godina.

U četvrtom ili petom kolu prvenstva u goste nam je dolazio sarajevski “Partizan” za koga su nastupali dojučeranji prvoligaški igrači. Bila su to velika imena BH rukometa. U Republičkoj ligi BiH se igrali rekreativno, ali su za taj rang natjecanja su bili itekako kvalitetni. U drugoj minuti utakmice jedan igrač “Sloge” emotivno reagira i potrča prema sucu. Sudac ga prestrogo isključi do kraja utakmice bez prava zamjene. Tako je “Sloga” cijelu utakmicu igrala sa igračem manje. Izuzetnim zalaganjem je trebalo nadoknaditi nedostatak jednog igrača. Bila je to teška i dramatična utakmica. Na kraju “Sloga” pobjeđuje jednim golom razlike. Istog dana nogometaši “Sloge” su gostovali u Mostaru. Sa njima   u autobusu je putovao veći broj navijača. Putujući kući u autobusu su slušali “Nedeljno popodne” Radio Sarajeva. Bila je to popularna emisija u kojoj su se prenosile nogometne utakmice Prve savezne lige bivše Jugoslavije. Bilo je novosti iz raznih sportova. U jednom trenutku uživo se u emisiju ukljući dopisnik iz Gornjeg Vakufa – Uskoplja izvještajem sa rukometne utakmice Sloga-Partizan. U autobusu je nastalo oduševljenje. Dugo se skandiralo “Sloga, Sloga, Sloga …”

Pred kraj jesenjeg dijela prvenstva gostovali smo u Ljubuškom. Bio je to vruć teren, gdje su se vrlo teško osvajali bodovi. Imali su lijep stadion sa velikim tribinama. Bubnjevima i ostalim rekvizitima stvarali su “južnoameričku” atmosferu.

Predigru naše utakmice igrale su ženske ekipe. Gostujuće igračice su se potpuno izgubile u toj bučnoj atmosferi. Odlazimo mnogo ranije u svlačionice. Rukometaši “Sloge” do tada nikad nisu igrali u takvoj atmosferi. Trebalo ih je motivirati i pripremiti za taj urnebes. Rukometaši Sloge izlaze mnogo ranije na zagrijavanje da se priviknu na tu buku što se pokazalo veoma korisnim.

Bila je to teška i tvrda utakmica sa malo pogodaka. “Sloga” je bila u stalnoj prednosti tokom utakmice. Ipak bila je to mala prednost koju su domaćini nastojali dostići uz bučno navijanje publike. Pred kraj utakmice domaćini igraju sve oštrije i grublje. Gledaoci i domaći igrači vrše pritisak na suce i rukometaše “Sloge”. Kako su se pritisci i grubosti povečavali, rastao je neki inat kod naših rukometaša. Domaći igrači su povrijedili nos Smailu Mašetiću. Vidno je krvario. Suci zaustavljaju igru i traže od Smaila da napusti teren. Pri tom mu pokazuju na krv. Smail odbija govoreći:

- Nije problem, samo nastavite. Tada sam ga pozvao riječima: - Dođi da Ti obrišemo krv. Odmah ćeš se vratiti u igru. Zaista, svi su dali svoj maksimum. Napokon kraj utakmice. Sloga je pobijedila sa dva gola razlike. U našim redovima radost. Domaćinima je očito teško pao poraz.

Ove redove napisao sam kao pomen rukometašima “Sloge” kojima sam u to vrijeme bio trener. Neki od njih nisu među živima. Ostale su trajne uspomene na tadašnje Slogine rukometaše. U to vrijeme u radu MRK “Sloga” uz Đuru Hrčana veoma aktivan je bio Dževdo Dedić.

Đuro Hrćan (20.11.1931 – 24.07.2012) osnivač i legenda rukometa u Gornjem Vakufu – Uskoplju, zaslužan je što sam postao trener R.K. “Sloga”.

Rođen je u Zemunu. Odrastao u Pančevu. Učiteljsku školu završio u Vršcu gdje se bavio nogometom, odbojkom i košarkom.

Organizirao je u Vršcu prvu utakmicu u velikom rukometu. U proljeće 1955. godine dolazi u BiH. Radi kao učitelj u selima Cvrče, Mačkara, Dobrošin i Vrse. Nakon toga radi u Gornjem Vakufu – Uskoplju sve do odlaska u mirovinu.

 Prvi je donio rukometnu loptu i 1956. godine osnovao rukometni klub u Gornjem Vakufu – Uskoplju, čiji je član bio do smrti.

Pored rukometa bio je zaljubljenik u glazbu. Bio je izezutno aktivan u oblasti kulture. Osnivač je prvih muzičkih grupa u Gornjem Vakufu – Uskoplju. Kroz čitav društveni rad dobio je niz društvenih priznanja.

Dobio je i priznanje za životno djelo od Sportskog saveza Kantona Srednja Bosna za 2004. godinu.

 Povodom 50. godina rukometa, Đuro je napisao storiju “Sjećanje na 50. godina rukometa u Gornjem Vakufu”. Dao mi je CD na kojem je napisao: “Dragom prijatelju Ratku, na sjećanje od Hrćan Đure”. Svi ćemo se uvijek sjećati našeg Đure. Legende žive zauvijek.

Rukometni klub “Sloga” oranizira memorijalne rukometne turnire “Đuro Hrćan” u svim kategorijama.  Ovo posebno ističem kao dobru gestu njegovog kluba, kojeg je osnovao i u njemu proveo cijeli svoj radni i životni vijek. Što god se bolje radilo u R.K. “Sloga” to će legendarnom Đuri biti veća zahvalnost.

Ratko Menjak

BUGOJANSKI ZAPISI IZ ZABORAVLJENOG VREMENA