Crno-bijela polja života i šaha

Bugojno 1982.

Ljubitelji šaha u bivšoj SFRJ, a kamoli šire, pitali su se kako je moguće da Bugojno, jedan tako mali, svijetu nepoznat grad, uspijeva da okupi elitu svjetskog šaha !? Zaista je to bilo pravo čudo, jer turniri takve klase održavani su, uglavnom, u moćnim centrima i metropolama. Kad je u jesen 1977. najavljen prvi turnir za početak naredne godine, nije bilo puno onih koji su u to povjerovali, a pozvani velemajstori iz inostranstva, najprije su se interesovali za avionske linije kojima se može stići do Bugojna. Nije im se dopalo to što su čuli, pa su izražavali sumnju i zabrinutost, ali već od prvih kontakta, prilikom dolaska na prigodne aerodrome, shvatili su da njihovi domaćini, sa puno pažnje i srdačnosti, vode računa o svim detaljima kako bi dostojno ugostili učesnike turnira. Prisustvo najvećih imena svjetskog šaha bilo je pravi izazov i za novinare iz mnogih zemalja, koji su željeli, perom i kamerom, da zabilježe i svijetu proslijede svoje utisle o najvažnijim dešavanjima sa turnira. Tada je malo ko znao da je u Bugojnu jedna od, rado posjećenih, rezidencija predsjednika SFRJ, a još manje da je u njemu postojalo podzemno sklonište za jugoslovensko rukovodstvo u slučaju rata.

Šahisti su srdačno dočekani i udobno smješteni u motelu “Akvarijum”. Tokom cijelog turnira bili su okruženi pažnjom ljubaznih mještana. Za igrače su prikazivani odabrani filmovi u bioskopskoj dvorani, koja im je svake večeri stojala na raspolaganju. Kola sa vozačem čekala su ih po potrebi. Nije to bio pretjeran luksuz, već pažnja koja uglednom gostu dolikuje. Uz veliko interesovanje publike, na prvom turniru podijelili su prvo mjesto Anatolij Karpov i Boris Spaski.

Ja sam jedan od rijetkih šahista kojima je pošlo za rukom da osjete draž tih velikih turnira.
U jesen 1982. godine jedan od prijavljenih učesnika je iznenada otkazao, pa su domaćini ponudili meni da ga zamijenim. Zahvalio sam na pozivu i rekao da ne zamjeram što sam pozvan na samo jedan dan uoči turnira, ali da moram par sati razmisliti mogu li ja, bez ozbiljnih priprema, biti u stanju da se izložim takvom igračkom opterećenju. Rekli su da će sačekati i ako odlučim da igram, poslaće za mene vozača, kako bih stigao na vrijeme. Naravno da sam odlučio.

Svoju nespremnost nadoknadio sam punim angažovanjem i borbenošću, što mi u to vrijeme nije bilo teško, jer sam posjedovao neiscrpnu sportsku energiju. Uz četiri vrlo sadržajna remija sa favoritima (Kasparov, Polugajevski, Spaski i Petrosjan), tri pobjede (Larsen, Timan i Ivkov) i četiri poraza (Najdorf, Gligorić, Ljubojević i Hibner) osvojio sam 9. mjesto sa 6 poena iz 13 partija. To je, na takvom turniru, jako solidan učinak, a da sam savladao Najdorfa i Andersona i održao jednaku poziciju sa Ljubojevićem, to bi me podiglo u društvo pobjednika turnira, što bi bio jedan od mojih najboljih rezultata u karijeri.

Poslije ove, održane su još samo dvije takve predstave, i već 1986. godine, Bugojno je pogasilo svjetla na svojoj šahovskoj pozornici. Zajedno sa tim počela su da se gase I svjetla na pozornicama života u našoj bivšoj domovini…

Ipak, moja sjećanja na „Bugojno 1982.“ su još svježa, jer mi je taj turnir donio poznanstvo sa čovjekom koji mi je uručio otvoren poziv za učešće na turniru u Metz- u (Francuska) i omogućio da upoznam još nekoliko divnih ljudi, Italijana i Francuza, sa kojima sam dugo održavao prijateljske odnose. Taj ugledni gospodin, Simon Knešt, biznismen i ljubitelj šaha, boravio je u Bugojnu da se upozna sa najvažnijim detaljima u vezi sa organizacijom jednog medjunarodnog turnira. Na osnovu informacija koje je dobio odlučio je da napravi masovni open turnir, uz učešće nekoliko poznatih velemajstora, kojima će dati specijalne uslove. Tako sam se i ja našao na listi učesnika „Metz Open 1983“ i u maju iduće godine došao prvi put u taj lijepi grad na sjeveru Francuske.

Tokom svih godina bavljenja šahom, mnogo sam proputovao i boravio u raznim hotelima, od srednje do najviše klase, ali nijedan nije na mene ostavio takav utisak kao mali hotel „Frantel“ u Mecu. Možda će izgledati čudno, ali takav utisak stekao sam zahvaljujući jednom čovjeku koji je bio na čelu tog lijepog ugostiteljskog zdanja. Monsieur Šarl Ladevez me svojim postupcima uvjerio da riječ gospodin suštinski pristoji čovjeku, a ne njegovoj funkciji. Takvo ophodjenje prema igračima, i džentlmenske manire prema gostima hotela, zaista nijesam do tada vidio. Zato je on, naredne godine, pozvan u Pariz da preuzme vodjenje jednog velikog hotela u francuskoj prijestonici.Prvo jutro izašao sam iz „Frantela“ da prošetam gradom, jer su me privukle njegove ljepote, sa puno zelenila i lijepih pejzaža, uz tokove rijeka Mozel i Sel. Pošto mi je kosa bila previše porasla, pažnju mi je privukao jedan frizerski salon pored kojeg sam prolazio i odlučih da jednom isprobam vještine nekog salona u inostranstvu.

Pao mi je u oči naziv zanimanja koji je glasio : Le professeur de protege capillaire (Profesor zaštite kose), na što sam prvi put naišao. Ušao sam unutra, nazvao dobar dan i sjeo na slobodnu stolicu blizu vrata. Majstor koji je već završavao posao sa mušterijom, pogledivao je više puta u mene, što mi se nije dopalo jer sam bio alergičan na takve muške poglede. Medjutim, kasnije će se ispostaviti da je on dobio profesionalni izazov čim je ugledao moju kosu, kad sam se pojavio na vratima. Tako sam besplatno dobio novu frizuru i upoznao još jednog dragog prijatelja, Sicilijanca Salvatorea Centonza. Mnoge ugodne trenutke provodili smo u njegovoj kući, Milan Bajović i ja, a ispostavilo se da je on i član Organizacionog odbora turnira. I, naravno, naš vatreni navijač.

Čutanje je zlato….

Prije početka prvog kola, grupa igrača, na čelu sa Hortom, tražila je izmjenu Pravilnika, sa ciljem da se, u slučaju diobe prvog mjesta od strane dvojice ili većeg broja igrača, novčane nagrade dijele prema posebnim kriterijima, a ne na jednake djelove. Odluka je usvojena s tim što ja nijesam progovorio ni riječi. Kad je turnir završen, sudija je pročitao plasman i uspjeh prema Buholcu, po kojem su, od četvorice pobjednika, sa istim brojem poena, prvo mjesto i prva nagrada od 16.000 franaka, pripali velemajstoru Ivanoviću (Jugoslavija). Druga nagrada iznosila je 7.000 franaka…

Već sljedeće godine, ista grupa igrača, poučena prvim primjerom, tražila je da se Pravilnik vrati na staro, jer je „na prošlogodišnjem slučaju sa Ivanovićem taj eksperiment propao. Odlučno su konstatovali da nema smisla da igrači, koji dijele prvo mjesto, primaju nagrade sa ogromnim razlikama. Dok sam ja ponovo ćutao, Organizacioni odbor je ponovo udovoljio zahtjevu igrača.

Po završetku turnira ponovo se oglasio sudija i saopštio : Prvo i drugo mjesto dijele Entoni Majls (Engleska) i Božidar Ivanović (Jugoslavija). Majls ima bolji uspjeh prema pobjednicima, ali, po vašoj želji, njih dvica dobijaju jednake nagrade u iznosu od 11.500 franaka. Engleski velemajstor se lako nasmijao, kratko me pogledao i nezadovoljno zavrtio glavom.
Jednog slobodnog dana otišli smo da obidjemo Memorijalni centar koji čuva uspomenu na poginule vojnike u francusko-njemačkoj krvavoj bici za Verden, iz Prvog svjetskog rata, koja je trajala 300 dana i imala oko 300 000 žrtava. Ta „Vatrena oluja“ koja je počela 21. februara 1916. godine, pokazala je svu besmislenost i brutalnost rata, koji je tog popdneva počeo kanonadom 1200 njemačkih topova, koji su na položaje francuskih vojnika ispalili oko milion granata. O tom strašnom činu dovoljno govori pismo jednog vojnika, pronadjeno u rovu : „Majko, zašto si me rodila“…

Drugog dana posjetili smo nekadašnju ratnu „Liniju Mažino“, nazvanu po francuskom ministru rata (Andre Mažino), čiji predlog je podržala francuska Vlada da izgradi sistem betonskih utvrdjenja, mitraljeskih gnijezda, prepreka za tenkove i drugih vidova zaštite granične teritorije sa Njemačkom i Italijom, pred Drugi svjetski rat. Izgradnja je trajala od 1930. do 1935. godine i koštala oko tri milijarde franaka.
Uzaludno je sve kad čovjek krene crnim poljima života, jer onda jedino što ostaje, to su sjećanja. Naravno, ako uopšte prežive bića koja posjeduju razum. A taj fenomen prirode stvorio je igru na crno.bijelim poljima, koja odražavaju kontraste života, kao dan i noć, kao istina i laž! Jedan duhoviti šahista lijepo je rekao : „Ništa nije vječno, sem vječnog šaha“.

Fotosi : učesnici turnira 1982; susret B. Ivanović – U. Anderson ; Metz pruga metz – sarbriken

(preneseno sa fejsbuka velemajstora Božidara Ivanovića)