Sjećanje na Pelea iz Bugojna
Nikako da izračunam koliko bi sada godina imao Stojanče Idić, zvani Pele, da nije umro sa trideset i nešto. Bio sam na sahrani, osamdesete su bile pri kraju.
Tužno je kada umiru stari, još tužnije kada umiru mladi ljudi. Ne sjećam se njegove ožaloščene supruge, ni djece, ostala mi samo slika njegovih saigrača, fudbalera bugojanske “Iskre”. Došli su svi i Gogo Pavlić i Mišo Radović i Salkić i Mirković i… U svečanim, klupskim odijelima. Zlatna generacija “Iskre” iz zlatnog doba Bugojna.
Kad me fudbal u nekom mladalačkom dobu prestao zanimati, čuo sam, pričalo se po našoj raji kako u “Želji” igra neki genijalac, Rom poznat po nadimku Pele.
Dugo, dugo kasnije, jednom sam Idića pomenuo Osimu koji ga je kao trener dočekao u prvom timu “Želje”.
“Sve je znao o lopti, ali nikako ga nije htio gol. Ja sam insistirao da kod mene bude uvijek u prvom sastavu, ali kad neće sreća - neće. Hoće u prečku, hoće u stativu, ali u gol neće pa neće. I publika je već pomalo počela da gubi strpljenje…Poslije je otišao u Iskru u Bugojno…” sjetio se Švabo Peleta.
K'o da ih sad vidim. Gogo Pavlić, Dino Đurbuzović i Stojanče Idić pojaviše se jednog dana kod mene u Dopisništvu “Oslobođenja” u Bugojnu. Svi smo bili, pokazaće se kasnije, na privremenom radu u gradu-perjanici Gornjovrbaske regije. Oni igrali fudbal, ja pisao članke. Osamdesete tek počele.
Gogo Pavlić je bio šaljivdžija, Dino Đurbuzović mijenjao je ulicu za manekensku pistu, tako je nekako hodao, a i bio je lafčina, što jest jest. Pele je bio najživahniji, oniži rastom sa naglašeno jakim i malo krivim nogama. Zajebant oko kojeg su se uvijek nadvijali oblaci smijeha.
Blagoje Bratić mu je dao desnokrilnu poziciju, nosio je na dresu sedmicu i bio je stvarno čarobnjak sa loptom. Prvi put sam ga uživo gledao u Varaždinu. Igrala “Iskra” protiv “Varteksa”. Slučajno se dogodilo da sam se baš tog dana našao u Varaždinu i da prekratim sivu dosadu nedeljnog popodneva, odem na utakmicu. Smjestim se na tribinu sa domaćim navijačima i gledam.
Idić na krilu nekad, k'o najveći majstori danas. Vjetar,nezaustavljiv. Čujem glasan komentar jednog domaćeg navijača: “Vidi Cige, kaj dela, jebem li mu majku.”
“Iskra” pobijedila u gostima 2:1.
U Bugojnu samo što nisu izgradili novi stadion. Igralo se još uvijek na starom igralištu, zvanom Hendek. Golove je najčešće zabijao Salkić, klasični robusni centarfof, kojeg su zbog torza, širokog ko ormar, zvali “Prsan”. Pele je nabacivao lopte k'o dirigirane rakete “Prsanu” na grudi. Ponekad i sam zabijao. Kad se to događalo, Gogo mi kasnije pričao, onda igrači oko njega naprave buket a on, šeretski, kako je znao, kaže:
“Pa šta je, majku vam, dokle ću vam ja premije zarađivati?”
Svaki gol mogao ja značiti pobjedu, a svaka pobjeda donosila je premiju.
Na zagrijavanju ili treningu, često je znao pokazati kakav fol. Kao da je htio i lopti i saigračima i publici dokazati šta sve čarobnjak može. Vidjelo se da ga fudbal sluša. Vidjelo se da Pele voli igru.
Volio je i život. A gdje ga ima više u mladosti, negoli u kafani?
Nedjeljom, nakon utakmice, igrači su dobijali slobodan dan. Gogo Pavlić putovao Zdenki u Brezu, Omerhodžić, Glamočak, Radović… i Pele svojima u Sarajevo.
Jednom, a nije samo jednom, krenuo Pele za Sarajevo. U džepu plata, plus premije. Nedeljno popodne nakon utakmice. Ko li mu je rekao, kako li je saznao da u Kaknju pjeva Sinan Sakić? Parkirao pored kafane i vratio se u Bugojno, Sarajeva nije vidio…u utorak na trening. Mahmuran k'o čep. Otišla i plata i premije. Ponijela ga pjesma, zanijela ga rakija.
Bio je Stojanče Idić, zvani Pele, malo i razmažen. A kako neće, kad su ga svugdje bodrili i tapšali.
Naljutio se na trenera Bratića, kad ga je jednom u drugom poluvremenu zamijenio. Još više, kada ga drugi put nije stavio u prvi tim, nego u rezerve.
“Treneru, neću ja na klupu.” - protestovao je Pele. I zakačili se.
Pele se vratio, kao buntovnik, u Sarajevo. Iz zlatnog rudnika, zvanog “Iskra” - na ništa.
Bratić uskoro takođe napustio “Iskru”. Počeo je nakratko voditi “Unis” iz Vogošće.
Sretnem jednom Peleta na Dolac Malti. Obradovali se jedan drugom. Radoznalost ćemo zaliti kafom u nekoj bašti.
“Novinaru, ti si ono dobar s Blažom???” (Blagoja Bratića su zvali “Grof” i Blažo..op.p)
“Jesam…”
“A znaš da ne stojimo baš najbolje?”
“Znam.”
“Haj ga ti pitaj, ja ne mogu, da me uzme u “Unis”. Nigdje sam, otkako sam se vratio u Sarajevo.”
“Hoću, Pele, pitaću” - obećah.
Potražim Blažu i opišem mu susret sa Idićem.
Meka duša je Blažo, to sam znao.
“Ma kako neću Toni, uzeću ga, nek' mi se javi.”
Nije se javio.
Razbolio se. Voda mu se počela kupljati najprije u nogama, a onda u stomaku i grudima. Stojanče Idić - Pele koji je do jučer k'o 'tica letio po fudbalskim terenima, sad je jedva hodao. Pojavio se još jednom pred bugojanskom publikom. Igrala se humanitarna utakmica, njemu posvećena. Sjeo je na klupu, a prepun stadion je skandirao: “Peeeele, Peeeeele…” Jedva se digao na noge, pridržavali su ga. Mahnuo je svojoj publici, s kojom je toliko radosti podijelio.
Da, bilo je puno radosti u tim “Iskrinim” godinama neponovljivog uspjeha. Ali, eto, i tuge. Otkako je Luka Lazić, dijete bugojanskog naselja Ćipuljići i jedan od najboljih i najperspektivnijih igrača koje je ovaj grad ikada imao, iznenada jedne nedjelje poginuo u bizarnoj nesreći na jednoj od glavnih bugojanskih ulica, tuge da tužnija ne može biti, nije bilo. Do ovog posljednjeg susreta Stojančeta Idića sa Bugojancima.
Ne mogu reći da sam prijateljevao sa Idićem. Upoznao sam ga kad je već bio zvijezda, upamtio kao zajebanta i hedonistu…i nisam možda niti jedan cijeli sat proveo s njim u razgovorima. Najbliže drugoj strani medalje Idićevog života sam bio jednom kada sam mu odnio sindikalnu zimnicu koju smo dobili u redakciji. Sada ne bih mogao tačno naći mjesto gdje se nalazila jedna baraka u kojoj je Pele tada živio sa porodicom.
A to da život zna da bude okrutan i tužan…tih priča sam i nagledao i naslušao. Jedna od njih je i priča o nekadašnjem vunderkindu sa Stare stanice - Stojančetu Idiću, zvanom Pele.
