Prošlost i sadašnjost razaraju budućnost

Za zaustavljanje propadanja bh. društva i rastakanja države nužno je odlučno djelovanje u četiri smjera: denacifikacija, antikorupcijska ofanziva, bezuslovna provedba odluka Evropskog suda za ljudska prava, političko-bezbjednosni konsenzus SAD i EU za BiH. Može li u tome pomoći sendvič-model  Bassuenera, Perry, Vogela, Webera?

Autor: Zija Dizdarević

Bosna i Hercegovina je u najtežoj situaciji od Mirovnog sporazuma. Dominiraju politike destrukcije, državne institucije su u blokadi, Republika Srpska je u (protu)dodikovskoj groznici, FBiH je u svojevrsnoj anarhiji, zdravstvena situacija je krajnje zabrinjavajuća (ne radi se samo o pandemiji već i stanju sa zdravljem i zdravstvom generalno), socioekonomsko stanje se pogoršava iz dana u dan, zemlja demografski, intelektualno, naučno i stručno onemoćava. Susjedi su prema BiH sve bezobzirniji. Ne znamo šta će SAD činiti ovdje pod vođstvom Joe Bidena, Evropska unija ne zna šta će sa sobom i kako se dogovorno postaviti spram globalnih igrača, Njemačka čeka novog kancelara a već teži da osvoji poziciju visokog predstavnika u BiH s nejasnim mandatom. Velika Britanija je u postbrexitnoj tranziciji, a važan je akter i nama. Rusija ponovo poručuje da BiH i Zapadni Balkan smatra (i) svojom interesnom sferom.

Uprkos svemu, nužno je što brže i smislenije djelovanje s vana i iznutra, kako bi se zaustavila degresija u BiH. Eskalacija bh. krize nikako ne bi imala samo regionalni karakter. Neki potezi ukazuju da je moguće i u ovako krajnje neveseloj situaciji početi s obećavajućim promjenama.    

Morbidne ideološke matrice

Visoki predstavnik Valentin Inzko čini se da je odlučan da pri kraju mandata učini nešto trajnije korisno za detoksikaciju političke atmosfere i međuetičkih odnosa u BiH. Nakon što je od Narodne skupštine Republike Srpske zatražio da poništi odluke na osnovu kojih su dodjeljena priznanja ratnim zločincima (Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić…), a kojima je presuđeno u Hagu, uslijedila je provokacija Kluba SNSD-a zahtjevom da Inzko podnese izvještaj o svom radu NSRS-u. Odgovorio je: “Vrlo rado ću doći u Banju Luku i reći šta je pogrešno sa odlikovanjem ratnih zločinaca i zašto se NSRS treba o tome očitovati i dodao: “Ako se ne povuku odlikovanja sigurno će to biti posljedica. To će biti i poticaj za nametanje Zakona o negiranju genocida i to je dokaz više da je ovaj zakon potreban”. Rok za poništavanje priznanja zlotvorima je tri mjeseca, a ako do 11. jula ne bude usvojen zakon kojim se sankcioniše negiranje genocida, visoki predstavnik će ga nametnuti. Inzko je već dobio jednu bitku na tu temu. Skinuta je ploča s imenom Radovana Karadžića po kojem je nazvan Studentski dom na Palama.

Ordenja, ploče, slavljenje ratnih zločinaca i njihovih užasavajućih djela, negacija genocida i prijetnje novim, četničke provokacije… Sve to ukazuje na suštinu – ne samo da je Republika Srpska nastala i traje na najtežim zločinima, ne samo da se to smatra normalnim i potrebnim u odbranu srpstva, već je to potvrda poistovjećivanja ratne i dejtonske Srpske i ideološko-politička platforma sa koje vlasti i najuticajniji dio opozicije djeluje prema tamošnjim građanima i onima koji Srbi nisu, prema bh. državi. Republika Srpska je nastala kao negacija Bosne i Hercegovine i traje slijedom tog određenja. Tome je itekako doprinijelo ostavljanje naziva po samo jednom narodu gotovo polovine zemlje, na prostoru gdje je prije prije rata živjelo preko 40 odsto onih koji se nisu izjašnjavali kao Srbi.

Ohrabrenje za nastavak takve politike objektivno je bilo i odbijanje Alije Izetbegovića da bude zabranjena Srpska demokratska stranka, kao središnji unutrašnji akter bh. tragedije. Ukidanje SDS-a bila bi opominjuća poruka svim velenacionalističkim politikama. Ovako, to je pomoglo i rehabilitaciju druge nacionalističke antibosanskohercegovačke platforme – Hrvatske Republike Herceg-Bosne, praćenu nepriznavanjem ratnih zločinstva učinjenih u ime te paradržavne tvorevine, pravdanjem i veličanjem hrvatskih ultranacionalista osuđenih od Haškog tribunala. U sjeni tih projekata opstaje u nekim glavama i iluzorni mladomuslimanski panislamizam, a iz prikrajka viri fildžan-država.

Umjesto denacifikacije u Bosni i Hercegovini je došlo do donacifikacije u političkim djelovanjima. Na valu antikomunističke euforije revitalizirane su nacifašističke ideologije zbog kojih je Bosna i Hercegovina daleko najviše stradala u Drugom svjetskom ratu u jugoslovenskim okvirima i šire. O tome svjedoče i održavanja kulta najmračnijih zločinaca iz tog vremena (Ante Pavelić, Draža Mihailović i njihove bratije), veličanje njihovih podržavalaca, podizanje spomenika i nazivi ulica po njima.

Stoga je posebno vrijedno što je poslanik Naše stranke Damir Arnaut u Predstavničkom domu Parlamenta BiH izborio, ako ne zakon, ono bar inicijativu koja traži od lokalnih zajednica da promijene nazive ulica, trgova i mjesta koja nose naziv po osobama što su na bilo koji način povezane ili su sarađivale s fašističkim i nacističkim pokretom u Drugom svjetskom ratu. Vidjećemo šta će biti od toga. Od najuticajnih stranaka u državnoj vlasti jedino je HDZ bio protiv. Tu dolazimo do odgovornosti SDA i stranaka koje su je pratile u tome za nazive ulica i javnih institucija muslimana što su riječju i djelom zdušno bili uz tzv. Nezavisnu državu Hrvatsku ili hitlerovski simpatizeri i podržavaoci.

Tim morbidnim ideološkim matricama želi se zatrti najvrjednija ideološka tekovina BiH – anti(naci)fašizam kao temelj na kojem je sazdana savremena bh. država. To je i politička osnova na kojoj je uspostavljena Evropska zajednica (unija). U EU žmire pred tim negatorskim faktima, koji nisu karakteristični samo za BiH, već su vidni diljem Evrope a evo i u SAD. Denacifikacija političkog života, društvene komunikacije i javnih prostora u BiH bitna je za EU.

Stranačko-liderska uzurpacija

(Post)dejtonski namjesnici u BiH kreirali su sigurnosni i pravosudni sistem. Rezultat je poražavajući. Da se, ipak, može nešto (u)činiti u saradnji vanjskih i unutrašnjih činilaca govore vijesti iz Kantona Sarajevo, gdje je u uredu za borbu protiv korupcije savjetnik američki ekspert Eric Larson. Tako su, zbog neprijavljivanja cjelokupne a znatne imovine, podnesene prijave protiv tri bivša načelnika i jednog opštinskog vijećnika, kadrova SDA, peti je vijećnik iz Prve stranke.

Visoki kadrovi SDA, uz sami bok predsjednika Bakira Izetbegovića, na meti su medija, istraga i sudskih procesa zbog sumnji za korupciju u zdravstvu, zapošljavanju… (Asima Sarajlić koji je podnio ostavke na funkcije u SDA, Fadil Novalić…). Sudstvo se bavi i šefom OSA-e Osmanom Mehmedagićem, bezbjednjakom oca i sina Izetbegović.

Oko prvog čovjeka SDA stvorena je krajnje neprijatna atmosfera. Njegovi najdraži neprijatelji i koalicioni partneri Milorad Dodik i Dragan Čović do sada su uspješno eskivirali sumnje i optužbe za visoku korupciju. Dodika more sad druge brige (osim naprijed navedenog, gubitak Banje Luke i Bijeljine, afera Ikona, pozicija u Beogradu…). Čović osluškuje šta bi njega moglo krupnije zadesiti. Trenutno, Komisija za odlučivanje o sukobu interesa je pokrenula postupak protiv zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH i čelnika HDZBiH Dragana Čovića. Naime, Čović je 2017. godine istovremeno bio član Predsjedništva BiH i predsjednik Hrvatskog narodnog sabora (koji djeluje kao paradržavni parlament), političkog nevladinog udruženja koje je dobilo budžetski novac.

Vidjećemo kakav će biti krajnji ishod navedenih slučajeva. To su tek neke indikacije o korupcionaško-klijentelističko-nepotističkoj trovladavini BiH koja ljudske, prirodne, društvene resurse eksploatiše za nezajažljivo bogaćanje, snaženje, očuvanje i samoreprodukciju vladajućih elita. Ovdje je nužna smislena i rezolutna antikorupcionaška ofanziva koja bi – uz neophodno učešće vanjskih autoriteta i odlučnost iznutra – obezglavila aždaju što decenijama proždire BiH.

Međunarodni autoriteti poistovjećuju stvarnu volju građana s ponašanjem nacionalističkih stranka i etnolidera. Ne oslobađajući odgovornosti birače (glasajuće i apstinirajuće), to je dobrano pogrešan pristup. Građani su svojevrsno političko roblje koje se u mnogome ponaša iznuđeno. To političko zarobljeništvo traje zbog ovovremene i mitološke etnoreligijske indoktrinacije temeljene na isključivosti i mržnji, stalnog poticanja međuetničkih konflikata, straha od drugog i novog rata, logike aparthejda i prakse segregacije, stvaranja izbornog tijela kroz vezivanje njegove egzistencije s vlašću onih čiji su glasači, zbog nemale političke nepismenosti, medijskih manipulacija i izbornih krađa.

(Dis)harmonija dejtonsko-briselskih odrednica

Bosna i Hercegovina je godinama zaglavljena u tranziciji iz dejtonskog u briselski okvir. Evroatlantske integracije opstruiraju se iznutra, sa zaleđem iz susjedstva, što je ohrabreno skepsom u evropskoj i sjeveroatlantskoj zajednici prema održivosti zemlje. Objektivno, Bosna i Hercegovina se drži otvorenim pitanjem od strane međunarodnih autoriteta koji su Dejtonskim sporazumom garanti njene kontinuirane državnosti, teritorijalnog integriteta, mira i stabilnosti.

Kurt Bassuener, Valery Perry, Toby Vogel i Bodo Weber (Democratization Policy Council), u očekivanju opredjeljenja SAD i EU spram bh. države, definirali su transatlantski konsenzus napretka u Bosni i Hercegovini (uz podršku Rockefeller Brothers Funda). Slobodno tumačeći, u osnovi je teza da se dejtonski i briselski princip uzajamno ne isključuju, već ih treba prožeti.

U središtu je pitanje oličeno u ulozi visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH. Rusija je povodom njemačke kandidature za taj položaj ponovila da tu funkciju treba ukinuti. Njemačka i Francuska, kao odlučujuće članice EU, licemjerno su insistirale da nametanje međunarodne volje nije put ka toj asocijaciji, jer je, kao, nedemokratski. To je dovelo do sterilizacije OHR-a. U međuvremenu, traje propadanje bosanskohercegovačke ideje i destruiranje državne zajednice.

Pristup BiH, posebno kod ključnih članica EU, baziran je na tezi ili Dayton (dakle, degenerativni status quo) ili Bruxelles (EU i NATO). Sasma pogrešno, svjesno ili ne. Između te dvije odrednice je međuprostor i međuvrijeme – zbog karaktera Mirovnog sporazuma i njegovih od početka znanih manjkavosti i kontradiktornosti. Taj interval neminovno mora uključivati tranzicijski aktivizam koji mora biti simbioza dejtonskih i briselskih načela.

Svjesni fizičkih opasnosti po bh. državu i mogućnosti novog ratnog raspirivanja, eksperti iz DPC-a u vrh strateških top-dawn elemenata su stavili: “Jačanje opredjeljenja za zajedničku politiku zaštite teritorijalnog integriteta BiH, koristeći vidljive i vjerodostojne manifestacije takvog osnaženog opredjeljenja u BiH: pojačan EUFOR, ako i neizvršno prisustvo NATO-a.” Ukazuju da bi to bile i jasne poruke Beogradu i Zagrebu, srpskom i hrvatskom velikodržavlju.

Četvorka traži ne slabljene već jačanje kredibiliteta OHR-a u ovoj ključnoj fazi. Naravno, u prioritete svrstavaju odlučne reforme kako bi se obezbjedila vladavina zakona.

Od izuzetne je važnosti insistiranje na punom provođenju svih pravosnažnih presuda Evropskog suda za ljudska prava. Ustavna i zakonska primjena tih odluka odnosi se prvenstveno na pitanje (ne)diskriminacije građana u izbornom procesu, ali ima i znatno veću težinu, jer naglašava ulogu građanina pojedinca kao pravno-političkog subjekta suvereniteta a ne pukog objekta vlasti. Iz toga proističe i pravo na ravnopravnost svih građana na čitavom bh. prostoru. To bi bio i uvod u ustavnu i praktičnu harmonizaciju individualnih i kolektivnih prava i interesa u BiH.

Uočivši stratešku diskrepancu u tretiranju postdejtonske BiH – Bassuener, Perry, Vogel i Weber ukazali su i na pogrešan pristup stranih moćnika rješavanju bh. problema i otvaranju perspektive ovoj iznurenoj zemlji putem pritiska i nazovi saradnje sa ovdašnjim naciomonarsima. Poodavno je postalo jasno da etnoliderima i njihovom zaleđu ne odgovaraju norme EU i NATO, kao sasma suprotne njihovom modelu vladanja.

Četvoro autora nove strategije za BiH oblikovali su model sendvič-pritiska. U središtu modela je trenutna vladajuća klasa na koju se vrši pritisak, izazivajući strah, koordinacijom djejstva međunarodne zajednice odozgo i građana mobiliziranih za promjene odozdo. Primamljivo djeluje ovaj sendvič. Pitanje je koliko će ovo dobrohotno i utemeljeno ekspertno viđenje zainteresovati međunarodne moćnike. Zagonetka je i mobilizacija građana za promjene.

Očekujući izjašnjavanje SAD i EU o njihovim prioritetima i interesima i na ovom području i (ne)podudaranjima u vezi s tim, dozvolimo si špekulativno navođenje četiri moguća odnosa prema Bosni i Hercegovini. Optimalni – Odlučnom udruženom akcijom SAD i EU bh. državu treba što prije učiniti sposobnom da bude članica Evropske unije i NATO-a, jer je od posebne važnosti za stabilnost regiona i evroatlantsku regulaciju Zapadnog Balkana. Optimistični – Insistirati na promjeni političke mape u BiH kako bi se marginalizovao uticaj trojke SNSD-HDZ-SDA antikorupcionaškom kampanjom, rekonstrukcijom sigurnosno-pravosudnog sistema, provedbom preuzetih obaveza u sklopu evroatlantskih integracija i zauzdavanjem intervencionizma susjednih država. Skeptični – Postizanje minimalnog načelnog dogovora o tome šta je nužno uraditi bez zajedničkog aktivizma koji vodi zaokretu, i, uz nastavak za BiH beskorisnog nadmetanja SAD i EU, što bi i dalje ostavljalo prostor za miješanja Srbije i Hrvatske i destruktivno djelovanje Rusije. Pesimistični – BiH ostaje otvoreno pitanje i biće predmetom trgovine, jer su prioritetniji Srbija i Kosovo, Hrvatska kao Njemačkoj važna članica EU i geostrateški odnosi sa Rusijom i Kinom.

Moguće su, dakako, i kombinacije postavki iz ovih varijacija a i drugačija viđenja. Ostaje nam da čekamo. Ovisni smo o volji drugih, nažalost. Nesumnjivo, odgovornost je i na građanima kojima je Bosna i Hercegovina u srcu. Nastavili se ovako – juče i danas poješće nam sutra.