Evlad i obraz se ne kupuju

Čini mi se da je insan svuđe isti, pod istim nebom, nad istom zemljom, sa istim željama, potrebama, snovima. I od kako se rodi pjesma ga ponese, odnese, i nosi do željnog halvata, ruke, srca, i gotovo je stopljeno sve u jednom: ritam, muzika, glas, riječi. I to sve u jednoj kući, na četiri vode, gdje prsti i ruke isprepletene, a noge vatrom pećinskom gonjene, kolo vode. Glas uspavanke prepoznaje stas, ašikluk, smrt, rodni kam, i vjere mu plam ma kojeg bogosluženja bio.

Nekad davno rodilo se, nešto. Nit insan nit hajvan. A insan bezbeli. Samo onako, u taj vakat, ibretli, prije vremena. Mlada umirala od stida, jer taj bol je u našim vrletima najjači, a sin od sramote jer volio je, i htio je… sve sa njom. I prihvatio je, Bog dao. Ali šta će selo reći-bila je planina iza sedam gora iza sedam mora, koju je valjalo preći. Zaplakalo, okupano i mirisno, ibret drugima, a materi golemo, njen glas prinese dijete uspavankom ninajkom kućnom pragu. Svekrva, gledajući, jer i sama zna kako je biti mati, a šta je ibret, da sačuva kućni prag odnese veliki ibret krušne štruce pred vrata bogomolje prije prve molitve i veli sinu: “Kad se okupite, reci da si se tek oženio, da nisi siguran u Božji emer i evlad, pa da ti podaju da ga podigneš uz tvoju ašikliju.” I bi tako. Mudrošću.

Nemalo prođe, mati uspavankom zadoji svoje.

I tako nesta sramote, prodiha evlad i obraz.

A ibret posta sevap, za selo.

Jer selo je malo a veliki su mu jezici.

Nešto kontam, koliko je voda nosilo djecu u kolijevkama a matere im dušom koje beli imaju, glasom kojeg beli nemaju, dozivale evlad nazad a vodene vile ga vraćale, jer one čuju uspavanke srca glomnutog. Jer one znaju da glas uspavanke nosi život i miran san onima čiji glas kleše i teše temelje kuće na četiri vode.

Šta zna selo koliko je srce uspavanke.

Đenana Bajraktarević