ČELEBIJA


U opisano “zaboravljeno vrijeme” u Bugojnu pa i šire svi su znali tko je Čelebija. Kad god bi se netko povrijedio ljudi bi odmah rekli:

- Vodite ga kod Čelebije.

            Čelebija Mahmutbegović je stanovala u naselju Jaklić. Rođena je u selu Kopčići kod Prozora. Sa obitelji se preselila u susjedno selo Varvara. Izgradnjom hidrocentrale “Rama” njena kuća je potopljena za potrebe akumulacionog jezera. Preseljava se u Bugojno 1966. godine. Već je tada bila poznata po namještanju lomova kostiju i liječenju bolesti kičme.

Čelebija Mahmutbegović iz mlađih dana bila je poznata po namještanju lomova kostiju liječenju bolesti kičme

 

Čelebija je bila veoma uspješna u pomaganju ljudima. Pa ipak, za svog oca je znala reći da je bio nenadmašan. Njen otac je prije Drugog svjetskog rata bio poznat u Prozoru i okolnim selima. U to doba nije bilo medicinara i liječnika pa se u narodu pojavljuju samouki vidari i travari. Iako samouk znao je namjestiti svaki lom.

Čelebija je uspješno liječila iščašenja, lomove kostiju, razne opekline, povrede kičme… Najviše uspjeha je imala u namještanju povrede kostiju. Ova znanja je naučila od oca Ibrahima sa kojim je zajedno radila. Nakon očeve smrti nastavila je raditi samostalno od svoje 24-te godine. Najprije je krenula sa lomovima kostiju. Prvi lom kosti koji je namjestila, bio je lom ruke njenog sina. Nakon toga su počeli dolaziti ljudi sa različitim povredama.

Kako je sama znala reći, za ovaj posao treba imati dara, interesiranja i ljubavi.

Iako se nije školovala liječila je veoma uspješno. Kako je znala reći da ne poznaje sve te latinske nazive, ali je sve to osječala svojim prstima. Iscjeliteljski dar Čelebijinih ruku opisuje Čelebija na svoj način:  “Polako prebirem prstima po kičmi jedan po jedan pršljen i otkrijem koji od njih nije u redu. Idem rukom niz kičmu i prstima čupam prignječeni živac”.

Nikada nije ljudima nudila lažnu nadu. Ili je mogla pomoći ili ne. Ali, nikome ne može biti gore. Sa kičmom nije mogla pogriješiti A što se tiče lomova, nikada se nitko nije požalio.

Ljudi u Bugojnu su joj vjerovali, pa zato i nije imala problema sa medicinarima niti sa općinskim vlastima.

Kod Čelebije su dolazili mnogi znani i neznani ljudi. Gotovo se ne mogu nabrojati oni koji su kod nje našli lijek kada su ih boljela leđa. Primjera ima bezbroj.

Čelebija se uvijek rado sjećala predsjednika općine Varaždin kome je pomogla svojim umijećem. Taj čovjek je bio toliko zahvalan da se redovno javljao i zahvaljivao. Nije bilo praznika da nije stigla čestitka iz Varaždina.

Interesantan je primjer jednog mladića iz Kakanja. Noge su mu bile oduzete. Imao je ranije neku povredu koja se ponovo vratila. Nije mogao ni da mrdne. Bio je on na mnogim mjestima ali nije bilo lijeka. Doveli su ga kod Čelebije koja je rekla da ga ostave kod nje neko vrijeme.

Čelebija mu je svakodnevno radila masaže. Neko vrijeme nije bilo nikakvih promjena. Jedno jutro, nakon dvadesetak dana, dirnula ga po tabanima. Mladić je osjetio te dodire. Čelebija je vidjela da su mu “proradili živci”. Nakon nekoliko dana otišao je kao da mu nikad nije ništa bilo. Kasnije je taj mladić završio fakultet. Čelebiji se javljao  redovno sa raznih mjesta gdje god je boravio.

Među Čelebijinim pacijentima bilo je i stranaca. O Čelebiji su pisali razni listovi. Do jednog od njih je došao bračni par iz Berlina. Supruga je imala problema sa kičmom. Jednog dana se upute iz Berlina pravo u Bugojno. Lako su pronašli Čelebiju. U to vrijeme u Bugojnu je bilo dovoljno da upitate gdje stanuje Čelebija i svatko će vam pokazati put. Poslije tretmana žena iz Njemačke se osjećala mnogo bolje. Po povratku u Njemačku javljali su se razglednicama na kojima je pisalo da je gospođa i dalje dobro te se posebno zahvaljuju.

Primjer mladog čovjeka iz Visokog je impresivan. Imao je problema sa kičmom. Hodao je od ordinacije do ordinacije. Stanje se nije popravljalo. Došao je do Čelebije. Liječio se brzo i uspješno. Za kratko vrijeme oporavio se i vratio normalnom životu.

Mogli bi smo navoditi mnogo slučajeva, ali ja želim opisati nekoliko primjera iz vlastitog iskustva sa tada već popularnom Čelebijom.

 

Čelebija Mahmutbegović iz perioda kada je bila poznata širom BiH pa i šire

 

            Mislim da je to bilo 1986. godine. Bio sam trener rukometašica rukometnog kluba “Iskra” iz Bugojna. Trenirali smo na rukometnom igralištu “Mladost” iza gimnazije. Jedna, tada šesnaestogodišnja rukometašica, je nezgodno pala i povrijedila skočni zglob. Noga je istog trenutka “buknula”. Izgledalo je veoma ružno. Oteklina na skočnom zglobu bila je velika poput lopte. Sasvim slučajno, tog trenutka njeni roditelji stižu automobiliom na igralište. Unijeli smo je u automobil njenih roditelja koji je odvoze u Dom zdravlja Bugojno u neposrednoj blizini. Kako je to bilo u popodnevnim satima napravljen je samo rengenski snimak. Rečeno joj je da dođe sutradan kod ortopeda. Roditelji odvoze igračicu kod Čelebije. Čelebija je pogledala snimak skočnog zgloba i odmah namjestila nogu. Poslije 20 dana igračica je nastavila igrati rukomet.

Drugi slučaj dogodio se godinu dana kasnije. Igrali smo prvenstvenu utakmicu u Hadžićima. Jedna druga igračica je doživjela je povredu skočnog zgloba. Uzeli smo nekoliko plastičnih vrečica sa ledom. Stavili smo joj nogu u led kako ne bi oticala. Vatili smo se autobusom u Bugojno i odveli igračicu kod Čelebije, koja joj je odmah namjestila zglob. Poslije petnaest dana pomenuta igračica vratila se aktivnostima u rukometnom klubu.

U ljeto 1988. godine u organizaciji Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine održavan je rukometni kamp u Kuparima. Ja sam tada bio selektor Ženske kadetske reprezentacije Bosne i Hercegovine. U organizaciji kampa i bio tada predsjednik stručnog savjeta Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine. Taj čovjek bio je iz Banja Luke. Jednog dana su ga “ukočila” leđa. Nije se bio u stanju ni pomjeriti. U Kupare je stigao osobnim automobilom. Pomenuti čovjek nije bio u stanju voziti automobil. U takvoj situaciji smo se odlučili da jedan Bugojanac odveze “bolesnika” sa njegovim automobilom u Bugojno kod Čelebije.

Poslije završetka kampa, po povratku u Bugojno, pozvao sam telefonom “bolesnika” da vidim kako se osjeća. On očigledno oporavljen i veseo poće svoju priču:

 Kad smo stigli kod Čelebije jedva sam izišao iz automobila. Legao sam na pod. Ćelebija je prebirala prstima po mojoj kičmi. Nešto je radila pa potom me pokrila nekom dekom. Ona izlazi iz sobe. Ja ležim nepomičan. Ne smijem se ni mrdnuti. Nakon petnaestak minuta Čelebija ponovo ulazi u sobu pa veli:

- Hajde ustaj, nećeš mi ovdje spavati.

Ja onako uplašen pređašnjim bolovima ne smijem se pokrenuti. Malo po malo bojazno se ispravim. Vidim ništa me ne boli. Savijem se u jednu pa u drugu stranu, sve u redu. Ne mogu vjerovati. Krenem naprijed, nazad, sve normalno. Ja brate kao nov. Vidim da sam potpuno zdrav. Pomislio sam da se vratim u Kupare. Pošto je bilo samo dva dana do završetka kampa nisam imao rezona vraćati se u Kupare. Sjednem u automobil i odvezem se u Banja Luku kao da ništa nije ni bilo. Čelebija me preporodila.

U vrijeme dok sam radio u Srednjoškolskom Centru Bugojno kao profesor stručnih predmeta predavao sam Čelebijinoj kćerki Nedžidi. Nakon nekog vremena radio sam kao inženjer u poduzeću “Slavko Rodić”. Dolaskom na dužnost rukovodioca grupe za razvoj proizvoda, Nedžida mi je bila jedan od saradnika. Pošto su mene poznavali sportski radnici iz drugih gradova ponekad su tražili da im osiguram dolazak pojedinaca kod Čelebije. To je mi bilo lako i jednostavno jer je tu bila Nedžida, Čelebijina nasljednica.

U vrijeme pisanja ove storije Čelebija nije više među živima. U vrijeme dok je pomagala ljudima pri ruci joj je bila kćerka Nedžida, kojoj je prenosila znanja. Tako se nastavlja tradicija jer kćerka Nedžida posjeduje znanja koje je naslijedila od svoje majke Čelebije. Danas Nedžida ima svoju obitelj. Sa svojim suprugom drži restoran “Avlija” u Bugojnu.

„BUGOJANSKI ZAPISI IZ ZABORAVLJENOG VREMENA.“ Ratka Menjka.