“POTEZ” (Potez, narodne novine) prve privatne novine u SR BiH su osnovali, u jednakom vlasništvu, Sabahudin Hadžialić, Niazid Ahmić i Jasmin Duraković, 1990. godine. Sjedište NIP "INFO", izdavača POTEZ-a je bilo u Kulturno Sportskom Centru Bugojno. Sabahudin Hadžialić je bio direktor; Niazid Ahmić je bio glavni i odgovorni urednik, a Jasmin Duraković urednik DESK-a. Sva trojica su pisala tekstove u časopisu koji je izlazio u šest izdanja - brojeva od oktobra 1990.g. svakih 15 dana na 24 stranice formata A3.

Sabahudin i Nijazid su znali noći provoditi tokom preloma novina i pripreme za štampu novine, koja se štampala u NIGRO "Glas", Banja Luka. Njihove supruge Amira i Gordana su znale dolaziti do kancelarije i pitati da li su oni "oženili" POTEZ ili njih dvije. Tada su njihovi brakovi bili na samom početku. Brakovi su opstali, no ostala su samo sjećanja na te događaje.

Novina je imala 8 stranica za marketing i 16 stranica za sve oblike novinarske pojavnosti, od uvodnika, preko komentara, reportaža, vijesti, crtica, pa čak i satirične duplerice koja je znala zbuniti svojevrsnim spin-om svakoga ko je kupovao novine misleći da se radi o istini a ne o klasičnoj satiri. Čak su organizirali nagradne igre i poklanjali TV-e i različite vrste nagrada sarađujući sa dnevnim listom "Oslobođenje" tada - upravo na nagradama. Bili su medijski sponzori čak i izbora ljepotica Gornjovrbaske regije (Organizator je bio Savez socijalističke omladine Bugojna sa predsjednikom Viktorom Dundovićem na čelu).

Saradnici POTEZ-a su bili novinari iz cijele BiH, ali i iz susjednih zemalja, Hrvatske, Srbije, Slovenije koje su tada bile u sastavu SFRJ: Ebu Sinan, Radmilo Milanović, Vehid Jahić, Esad Hečimović, Amir Osmančević, Rusmir Agačević, Abid Ajkunić,  Adis Hasaković, Ivica Strujić, Momčilo Karan, Zenuh Čizmo, Azra Karalić, Branko Mičić, Ahmed Burić, Mladen Bančanin, Severin Pilipović, Adisa Busuladžić, Vladimir Hamer, Aco Dragičević, Dijana Hadžić, Zijo Softić, Tihomir Loza, Zoran Jovanović, Marinko Učur, Antun Lučić, Nakib Abdagić- Kiban, Hidajet Zjajo, Jasmina Islamović, Sabahudin Višo, Vladimir Jerić, Frano Jezidžić, Željko Garmaz, Josip Vričko, Josip Horvat, Medina Delalić, Ljuba Đikić, Fatima Ibrica, Zoran Darmanović, Ibrahim Halilović, Zehrudin Isaković, Željko Maganjić, Ismet Muratspahić, Slavko Gotovac, Mahmut Latifić, Srđan Kisić, Bogdan Ristić, Nada Pleić, Radomir Vukojević, Zijad Žuna, Petar Miloš, Ešref Selimović, Dušan Mitrović. Fotografije: Branko Popravak (urednik fotografije u časopisu), Boris Karač, Živko Filipović, Čedo Blažević, Zoran Kanlić, Srećko Stipović. Šef kolporterske službe POTEZ-a je bio Zoran Arsenijević.

“Potez” se pojavio u tom turbulentnom vremenu sa najavom “nove demokracije”. Teme su bile raznovrsne. Bilježili su se raznovrsni događaji iz tog vremena. Bile su to “narodne novine” kako su nazvali izdavači. Obzirom da nisu bili “režimske” novine bilo je normalno da su se pojavljivale i svojevrsne kritike o drštvu.

Tada mladi i ambiciozni osnivači unijeli su mnogo novina u oblasti informiranja u Bugojnu pa i šire. Građani Bugojna su sa simpatijama prihvatili “Potez” kao svoje novine. Veliki broj saradnika doprinosio je sadržaju i kvaliteti ovog nadasve informativnog lista. Pa ipak tri navedena mlada novinara su bili osnivači i nositelji cjelokupne aktivnosti izlaženja prvog privatnog glasila u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini.

Imao sam osobno iskustvo sa pisanjem lista “Potez”. Naime, bilo je to vrijeme kada bugojanska privreda ulazi u ekonomsku krizu. Ponestajalo je novaca pa su klubovi itekako osjetili nedostatak finacija. U toj situaciji rapidno padaju rezultati do tada privilegovanih klubova. “Potez” je objavio podulji članak o Ženskom rukometnom Klubu “Iskra” pod naslovom “SPORTSKI PONOS BUGOJNA”. U prvom dijelu se ističe pozitivna strana rukometašica a kritiziraju se klubovi koji su u nedostatku novca imali sve slabije rezultate.

Priča o Ženskom rukometnom klubu “Iskra” podsjeća na bajku o Pepeljugi. Dok su bugojanski gradski oci i političari namicali pare šahistima, nogometašima i muškom rukometnom klubu, koji su od uhranjenost zaboravili da treba da postižu sportske rezultate, prema ŽRK “Iskra” odnos je bio maćehinski. A autsajderi iz zapečka trpili su i vrijedno radili. Tako su od ponovnog osnivanja 1983. godine neprekidno gazili uzlaznom linijom i od ove godine takmiče se u Drugoj saveznoj ligi – Jug

Klub je bio u početku zamišljen kao pokriće za veći dio novčanog kolača namjenjenog rukometu, ali Ratko Menjak, trener i praktično osnivač ženskog i muškog rukometnog kluba, svoj posao shvatio je krajnje ozbiljno. Prva generacija, sastavljena isključivo od domaćih rukometašica, napravila je pravi bum u Bosni i Hercegovini. Neke od njih sada igraju u prvoligaškim ekipama, kao i u omladinskoj i kadetskoj reprezentaciji BiH. A rasprodaja igračica je bila “nužna” jer je gro para odlazio muškoj ekipi. Kada je posrnula bugojanska privreda prestala sa izdašnim finansiranjem Sportskog društva “Iskra”, ubrzo se pokazalo da su mnogi ovdašnji klubovi vještački održavani. Ostao je da blista jedino ŽRK “Iskra”, od početka oslonjen na domaće snage i stručan rad. Nakon ljetošnjeg raspada SD “Iskra”, ženski rukometni klub se osamostalio, ali su mnogi bivši rukometni tutori, osjetili da dolaze teška vremena, jednostavno pobjegli. Time su pokazali koliko, zapravo, “vole” sport.

Nakon što su pročitali pomenuti članak neki pojedinci su se prepoznali te mi prigovoriše što sam to morao govoriti novinarima. Odgovorio sam im da ja nisam ništa govorio novinarima niti su me oni išta pitali.

- Vidite da u teksu nema moje izjave. Oni su to sami napisali. Dobro su upućeni o stanju u bugojanskom sportu a posebno u dvoranskim sportovima. Njihovo sjedište je u KSC Bugojno. Ako mislite da ima nešto što nije istina, napišite demant.

Rekoše da sve to stoji, ali je malo nezgodno da se tako piše. Na ovom malom primjeru se jasno vidi kakav je “Potez” bio u to vrijeme. U nastavku su snimci uvjerenja i pojedinih stranica lista.

Malo je pisanih dokumenata koji govore o prvim privatnim novina u BiH.  Zato sam sam sebi dao za pravo da to napišem i objavim to kao povjesni dokumenat iz tog turbulentnog i “zaboravljenog vremena”. U oblasti žurnalistike u Bugojnu, između ostalo, treba ostati zapisan list “Potez” te imena njegovih osnivača i protagonista.

            Osnivači “Poteza” su već kao mladi ljudi imali ideje i kvalitete. Najbolje ćemo to ćemo to ilustrirati navodeći izvode iz Biografije prvog čovjeka “Poteza” Sabahudina Hadžialića.

Sabahudin Hadžialić Assoc. Prof. Dr. & Dr. Honors Causa, rođen je u Mostaru 1960. godine. Danas živi u Sarajevu. On je pisac, pjesnik, novinar, professor, naučni radik i urednik. Napisao je 24 knjige (poezije, proze, eseja, kao i udžbenika za univerzitete u BiH i u inostranstvu) a njegov umjetnički i naučni rad je preveden na 25 svjetskih jezika. Objavio je knjige u BiH, Srbiji, Francuskoj, Švajcarskoj, SAD i Italiji. Član je najvažnijih udruženja i društava književnika u BiH, Srbiji, Crnoj Gori kao i Fondacija i Asocijacija širom svijeta. Kao professor je predavao i još uvijek predaje na univerzitetima u BiH, Italiji, Litvaniji i Poljskoj.

Objavio je zbirku pjesama “Testament” na francuskom jeziku. Pjesme Sizifovci, Amanet i Galeb objavio je španski časopis “Ariadna”. U svibnju 1994. objavio je knjigu “Uvod u novinarstvo”. Posebno priznanje je stiglo 1999. godine kada je “Maison de la Poesie” objavio antologiju pjesama “Paroles de Paix” (Parole mira). Poslije tri pjesme   Bartolda Brehta iz Njemačke i Frederika Garsije  Lorke iz Španije  objavljena je Sabahudinova  pjesma “Galeb Jonathan Livingston”.

„BUGOJANSKI ZAPISI IZ ZABORAVLJENOG VREMENA.“ Ratka Menjka.