Majke se rađaju u istom trenutku kad i njihova djeca. Majka do trenutka poroda nije postojala. Postojala je žena. I u trenutku kada se rode i majka i dijete, kada se prvi put nađu jedno drugom u naručju, uspostavi se ta veza. Ljubav. Neupitna, bezgranična, ona koja nikada ništa ne traži, ne zahtijeva, ona koja postaje zvanje,  poslanje, doživotna briga.

Majka od tog trenutka ne poznaje vrijeme. Vrijeme od tog trenutka ne poznaje majku. Majka postaje nešto potpuno novo na ovom svijetu, i njena ljubav istovremeno postaje nešto potpuno novo. Onaj praiskonski, prvi i posljednji oblik ljubavi.

Ako je do tada kao žena voljela najviše na svijetu, svijet će saznati da to nije bila istina. Ako je do tada voljela sebe najviše na svijetu, do tada žena, spremna je odreći se onoga što je do tada voljela. Postoji narodna poslovica koja kaže kako Bog ne može biti posvuda, pa je zbog toga stvorio majke i njihovu ljubav, jer samo je majčina ljubav bezuvjetna, samo je ona jedina u prirodi toliko sveobuhvatna i ona postaje jedina na svijetu ono moguće – da ljubav koju ima stvori nemoguće.

Novi svijet

Svakim rođenjem svijet dobije novo čudo. I svakim rođenjem svijet dobije novu majku i novi život. Novi oblik ljubavi. Sve druge ljubavi morate zaslužiti. Morate steći. Sve druge ljubavi morate osvojiti, i one su splet okolnosti, sreće, sudbine, vještine, ili manipulacije. Samo majčinu ljubav imate prirodno.

U onom momentu kada se žena rodi u majku svijet dobije novo savršenstvo. Novu spoznaju o sebi, prirodi, svrsi. Nikada nisam čuo da postoji savršena majka, a milion puta sam čuo da postoji savršena žena. Zato što majci nije potrebno savršenstvo. Majci je dovoljno samo jedno – da je dobra. Da je dobra majka. Majke su najčešće i one koje odrede život svoje djece. One koje daju slobodu, onu vrstu slobode djetetu da bude ono što želi. I jedine majke to prepoznaju u svojoj djeci.

Jednom je to Pablo Picasso izvanredno objasnio riječima: „Majka mi je jednom rekla: ‘Sinko, ako budeš vojnik, postat ćeš general, ako budeš svećenik, postat ćeš papa.’ Ja sam se na kraju, na njeno oduševljenje, posvetio slikarstvu, jer je i sama bila umjetnica, i danas sam to što jesam – Pablo Picasso.“

Snagu majčine ljubavi upoznao sam i u svojoj obitelji. Ljubavi koja se našla u najstrašnijem iskušenju. Jer nema većeg iskušenja za majku od bolesti svoga djeteta. One smrtonosne, naravno. Snagu majčine ljubavi upoznao sam tada i divio sam joj se, i divim se do dana današnjega.

Izdana od institucija, prevarena od onih koji je nisu smjeli prevariti, njena ljubav bila je njena snaga. Snaga koja je unatoč skromnom obrazovanju i poznanstvima uspjela u potpuno stranoj zemlji, na potpuno stranom jeziku, među potpuno stranim ljudima izvojevati pobjedu. I toj pobjedi posvetiti cijeli svoj život, u borbi s drugim, sličnim majkama. Dajući im potporu, savjete i pažnju. Jer je kao majka prošla ono što one sada prolaze, i kao majka jedina ih može razumjeti.

Nikada ne odbijte majku koja traži pomoć i nikada ne odbijte majku koja dođe pred vaš prag. Očajnu majku koja je izgubila ono najvrjednije. Ono za što je živjela, ono za što je stvorena. Jedna je majka u sekundi izgubila sve. Dijani Hrki nadstrešnica na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu uzela je sina. Tog strašnog dana ta je majka izgubila i svoj život, i svi mi to jako dobro znamo. Očajna, sama, godinu dana je čekala odgovore, ali ih nije dobila. Jer njenog sina nije ubila armatura ili beton. Njenog sina ubila je korupcija.

Majku hrabrost, Dijanu Hrku, koja je odlučila pred Skupštinom Srbije, danas popularnim „Ćacilendom“, štrajkati glađu, dočekali su oni unutra. Ćaci. Oni koji „hoće da uče“ i koji su za Aleksandra Vučića. I da užas bude gori, već četiri dana puštaju joj pjesme rugajući se nesreći te majke. „Traži majka sina svoga“ jedna je od pjesama koje joj puštaju iz „Ćacilenda“ rugajući joj se jer je stala uz studente, stala uz ljude koji traže isto što i ona.

Istinu i pravdu za svoga sina. Da se sazna tko je odgovoran za njegovu smrt i smrt još petnaest ljudi prvog novembra prošle godine.

„Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje, i prije će svi u njega nego vi“, kazao je Isus tadašnjim ćacijima gledajući svoju majku. Majku koja je očajna gledala svoga sina kako umire na križu. Majku punu ljubavi. Jer Ljubav je ta koja je postojala prva, a ona majčina bila je njen začetak. Začetak i zaglavni kamen ljubavi.

Majke se rađaju u istom trenutku kad i djeca. Majke umiru u istom trenutku ako im i djeca umru ili nastradaju za njihova života.

Nikada ne okrenite glavu od majke koja traži vašu pomoć. Jer kada je pogledate, u njenim očima vidjet ćete ljubav. Istu onu ljubav koju ste dolaskom na svijet upoznali prvi put. Prvi put joj stisnuvši ruku. I kada je saslušate, kada joj pomognete, tada ćete znati o čemu vam pričam. Jer ste svi na koncu u životu imali samo jedno sigurno i samo jedno postojano. Majčinu ljubav. I nije mi jasno kako oni koji rade ovo što rade Dijani mogu da pogledaju svoje majke u oči.

Kako da ih zagrle ako Dijanu nisu u stanju zagrliti. Kako da svojoj majci obrišu suzu ako je Dijani obrisati ne mogu i kako na koncu zagrliti svoje dijete znajući da ona svoje ne može.

Nikada više.

Dijana Hrka ogolila je Vučićev režim do njegove srži, no Dijana Hrka ogolila je sve nas koji s užasom gledamo što se događa toj ženi ova četiri dana. Gledajući je kako pati, vidio sam sve majke svijeta koje pate. Pate dok se farizeji i ćaciji smiju njenoj boli zaboravljajući da nema veće sile u svemiru od majčine ljubavi.

Ni većeg bijesa dok je svi nemoćno gledamo.