Iz arhive Bugojna kada su ruke gradile budućnost
Iz arhive Bugojna kada su ruke gradile budućnost
Postojalo je vrijeme kada je Bugojno disalo ritmom fabrika. Vrijeme u kojem se znanje učilo u halama, a ponos nosio na radnim rukama. Jedna od takvih priča vodi nas u 1983. godinu, kada je bugojanska Tvornica biro mašina, u sastavu UNIS-a, dokazala da i mali grad može stvarati velika tehnološka rješenja.
Te godine rođena je „Kopija 1.000“ prvi domaći kopir-aparat, sposoban da kopira s obje strane, na običnom papiru. Za svijet je to možda bila samo mašina, ali za Bugojno bila je potvrda da se znanje, trud i vizija mogu pretvoriti u nešto opipljivo. Do kraja godine proizvedeno je 1.250 aparata. Svaki od njih nosio je pečat grada i ljudi koji su vjerovali u vlastite ruke.
Danas, kada te hale šute, ovi brojevi ne govore samo o proizvodnji govore o samopouzdanju jednog vremena, o generacijama radnika i inženjera koji su znali da stvaraju, a ne samo da čekaju.
Kako je nastajala tvornica „Slavko Rodić“
Bila je 1950. godina. Teška, neizvjesna, ali ispunjena nadom. Zemlja pritisnuta sa svih strana, a ljudi uspravni. Tog 27. marta, rješenjem koje je potpisao Tito, u Bugojnu je započela izgradnja tvornice „Slavko Rodić“.
Nije bilo mašina kakve danas poznajemo. Nije bilo komfora. Bio je jedan inženjer Bora Stanković, nekoliko tehničara i stotine običnih ljudi s neobičnom snagom u srcu. Nije se pitalo može li se. Znalo se mora se.
Radilo se danju i noću. Umor se nije mjerio satima, nego pogledima i žuljevima. Kada je na stanicu dopremljen kotao težak 25 tona, bez dizalica i mehanizacije, činilo se nemogućim. Ali u Bugojnu nemoguće nije postojalo. Mic po mic, golim rukama, kotao je prebačen kilometrima dalje tamo gdje je trebalo da stoji. Ne zbog naredbe, već zbog osjećaja da se gradi nešto veće od pojedinca.Tako su nastajale fabrike. Tako se gradio znoj, tišinu noći i vjeru da će sutra biti bolje.
Danas, kada se sjećamo tih dana, ne govorimo samo o betonu i čeliku. Govorimo o ljudima. o generaciji koja nije imala mnogo, ali je imala snagu, zajedništvo i dostojanstvo.
Bugojno je tada znalo ko je.
I zato je važno da se pamti.
