Ne vraćaj se iz Njemačke
Revolucija koju nitko ne vidi pred očima i na točkovima…Ne vraćaj se iz Njemačke
Tu riječ je rekla moja kćer na rastanku dok je ulazila u autobus ostavljajući me da je gledam kako maše sa tamnog prozora autobusa gdje je ušla sa svojim prijateljima.
Stajala sam u gužvi pored roditelja djece koja su također odlazila negdje, nekome i daleko…Daleko odavde. Moja kćerka je rekla tu riječ i jednostavno se nasmijala i otišla. Bila sam hrabra. Nisam plakala.
Nisam pokazala koliko mi je teško a potom sam je pustila da ode bez grižnje savjesti, tuge i osjećaja da bilo koga i bilo šta ostavlja osim smeća i nesreće.
Ja sam joj rekla da ode i nemam pravo da plačem ispred nje. Nemam nikakvih prava na njen život i njene odluke ali svejedno me boli dok je gledam kako stavlja svoj plavi ruksak iznad sjedišta, slušalice u uho i sjeda pored prozora promatrajući mene a potom odlazi u autobusu na kojem piše Njemačka i niz gradova od kojih je jedan njen grad i njen život koji je čeka…
Ona je napravila svoju revoluciju ali o tome nitko ništa nikad neće napisati i reći. ona je za statistiku još jedna od rijeke mladih ljudi koji su otišli.
Broj, kap u moru, crta na imenu preko biroa za zapošljavanje i ime na papiru otkaznog pisma koje je neki dan dobila jer nema mjesta za nju da radi, stvara i jednostavno da živi u ovoj zemlji gdje je rođena.
Nema mjesta pod ovim Suncem za nju i sad ona odlazi zauvijek. Ne budi patetična govorim sebi. Saberi se. Možda će se vratiti kad se stvari smire.
Lažem samu sebe dok sjedam u auto na povratku kući i plačem za volanom. Konačno plačem i vozim se kući gdje me čeka njena prazna soba.
Ispražnjena u potpunosti jer će biti lakše kad uđem i ne vidim njene postere, dnevnike, laptop i neće biti muzike u kući na koju sam se stalno žalila. Sad me čeka tišina i mir koji sam toliko htjela i evo plačem u toj tišini i miru već u autu. Nisam jedina. Na stanici sam vidjela niz roditelja koji su grlili svoju djecu na ulasku u autobus, neke majke su plakale, očevi stajali dostojanstveno i držali ramena svojim sinovima a onda je sve brzo završeno i svi su otišli natrag u svoje živote bez svoje djece. Revolucija koju nitko ne vidi pred očima i na točkovima…