LJILJA

Za Ljilju Ljiljak me veže mnogo više od novinarstva i prijateljstva, koje je proisteklo iz zajedničkog posla. Veže nas maleni bosanski grad Bugojno, gde je Ljilja živjela, učila osnovnu školu i upoznala svog supruga Ivicu Strujića. (Bugojanci su tvrdili da u to vijreme, a ni dugo posle, nije bilo veće ljubavi). Ja sam rođena u Bugojnu, gde su se moji roditelji upoznali i zavoljeli, i to zahvaljujući Đuki Ljiljku, koji je tatu, poslom i privremeno, iz Valjeva odveo u Bugojno, rodni grad moje mame.

Kada sam u proljeće 1988. godine, sa još desetak potencijalnih novinara, došla u Radio Valjevo kao honorarni saradnik, čvrsto rješena da postanem novinar, Ljiljana Ljiljak je bila u Sitardu sa delegacijom Valjeva u posjeti prijateljskom holandskom gradu. Tek po povratku iz Holandije, prvog radnog dana, susrela sa sa „bulumentom koja hoće da budu novinari“. Iznenađena brojnošću nas koji smo se prijavili na konkurs i koji smo na probnom radu, kratko je rekla - „Mislite da je lako biti novinar“.

Sijela je za svoj sto, uvukla papir u mašinu, iz paklice Filter 57 izvadila cigaretu, duboko povukla dim, pogledala kroz prozor par sekundi i...počela da kuca. Brzo i silovito. Toliko brzo koliko joj je brza bila misao i toliko silovito koliko joj je silovita bila rečenica. Gledala sam je netremice i zadivljeno. Ja sam znala ko je ona. Ona nije znala ko sam ja, i pored toga što su se naši roditelji poznavali i povremeno, na nekim „bugojanskim druženjima“, viđali. Tih prvih nekoliko dana Ljilja, kao i ostali stariji novinari, nisu bili previše zainteresovani za nas honorarce, pristigle u tolikom broju, koji nisu mnogo obećavali. Uostalom, nama se bavio Džane, koji je bio urednik, „pa kad on procjeni ko ostaje ko ne, onda će se i drugi uključiti u pravljenje novinara“.

Poslje desetak dana mog boravka u Radio Valjevu ulazi Ljilja u redakciju i sa vrata zvonko i sa širokim osmjehom mi kaže – „Je li bre mala, što ti meni ne reče da si Mošina i Maricina“? Ja, kao đak uhvaćen u prepisivanju, spuštene glave kratko odgovori – „Ne znam“. Od tog trenutka postala sam Ljiljina miljenica, izdvojena od svih ostalih honoraraca, privilegovana da odlazim sa Ljiljom na intervjue, da gledam, slušam, učim. Bez daha, širom otvorenih očiju, sjedela sam u kabinetu predsiednika Opštine Dušana Mihajlovića, sa kojim je Ljilja pravila intervju. Povela je i mene “da te upoznam sa predsjednikom“. Upoznala nas je. „Ovo je Darija Ranković, danas naš honorarni saradnik, već sutra novinar, a prekosutra, biće i urednik“. Izusti Ljilja, predsjednik kratko reče – „ljepo“, a ja to zapamti za cijeli život. I kada sam imala dilemu šta i kako dalje, prizivala sam tu rečenicu, jer ako je Ljilja 1988. godine vjerovala u mene i ako je upravo to izgovorila upoznajući me sa Dušanom Mihajlovićem, onda vjeru moram imati i ja.

Ljiljana Ljiljak me je uvela u skupštinsku salu. Bila je skupštinski izvještač i na jednu sjednicu je povela i mene. „Ponesi deblji blok za pisanje“, reče mi kada smo pošle. „Zašto da pišem, zar nećemo snimati“, upita ja. „Ja ću snimati, a ti ćeš slušati, pisati i napraviti izvještaj“, kratko odgovori Ljilja. Bilo je to moje „skupštinsko vatreno krštenje“ uz Ljiljinu ogromnu pomoć.

Ljilja je svako jutro, pije dolaska u Radio, svraćala u soliter na Gradskom trgu. „Novinar mora da obiđe Opštinu i da sa svima popriča, a od vlasti da traži odgovor, i to licem u lice, a ne telefonom“, govorila je.

Ljilja je svako popodne i veče šetala gradskim ulicama, i to ne samo centralnim. Zalazila je i u male, mračne sokake. „Novinar mora da obiđe grad, da razgovara sa ljudima, kako bi saznao za probleme, ali i za radost i sreću sugrađana“, učila me je Ljilja.

Pokušala je da me nauči još nekim vještinama, kojima je ona odlično vladala, a ja na žalost nisam uspjela, jer sam bez talenta. Njeni crteži i akvareli su u rangu akademskih slikara, koje je dragim ljudima poklanjala. Često sa iglama za štrikanje i još češće za mašinom za šivenje. Njen stan ukrašavaju zanimljivi predmeti koje je, od različitih materijala, znalački pravila.

O Ljiljinoj širini i obrazovanju, nemam pravo da govorim. Osim da kažem da joj se divim, da sam od nje mnogo učila i naučila.

Malo je takvih osoba, kao što je Ljiljana Ljiljak. Posvećena, predana, vrjedna, uporna, iskrena. Poštena i časna. Dobar prijatelj. O Ljilji Ljiljak nikada neću govoriti u prošlom vremenu.