Raspjevani Bugojanac Mladen Radoš
Sa Mladenom Radošem o djetinjstvu, rodnom kraju, muzici, životu: “Još pamtim svoje djetinjstvo rano, bezbrižne dane prepune sreće”!
Uspomene su dragocjene, daju nam osjećaj ko smo i odakle dolazimo. Ono što ga veže za rodnu grudu nije zaboravio poznati pjevač Mladen Radoš koji je i u svojim pjesmama opisivao i otpjevao rodni kraj, drage ljude… On nas u ovom intervjuu upoznaje sa jednim malim dijelom svog života, estradom te o svemu onome što je tema njegovih pjesama. Tako smo i započeli ovaj interesantni razgovor.
-Pomenuo bih početak jedne pjesme koja me podsjeti na djetinjstvo, mjesto odakle dolazim: Nas četvero s kamena, a ravan stari šor, otac,majka, brat i ja kao najmlađi član obitelji. Nažalost niko od njih više nije živ i uvijek su ostala neizbrisiva sjećanja na to moje djetinjstvo.
Mladen Radoš je rođen 1964.godine u Kandiji kraj Bugojna. Kako kaže puno toga je prenio na pisanje i komponiranje jer sve te uspomene su vječno “zaključane” u njemu. Sa vidljivom sjetom se vratio u djetinjstvo da bi nam dočarao to vrijeme.
-Kao mali dječak sam pokazivao sklonost prema muzici. Učio sam tada svašta nešto svirati, razne instrumente koji su mi tada bili “pri ruci” i povoljni kao što su frula, šargija i kasnije harmonika. Kako nisam imao dobrih učitelja tako sam i naučio nešto od svega toga sam, jer u mojoj se kući uvijek čula pjesma. Otac i majka su izvrsno pjevali pa sam vjerovatno od njih i naslijedio taj dar.
U svojoj rodnoj Kandiji Radoš je bio i omiljen po sviranju frule. Nakon toga dolazi drugi period njegovog života, srednja škola, odrastanje, ali muzika ostaje prisutna i dalje.
-Završio sam Srednju ugostiteljsku školu, radio kao ugostitelj a uporedo sa tim uvijek sam išao po nekim audicijama, takmičenjima koja se ne mogu porediti sa ovim današnjim. Bilo je sve to amaterski, ali bio sam uporan i želio više od toga.
Da se upornost isplati dokaz je njegov dalji put, dolaze prvi manji nastupi, kafane za koje pjevači kažu da su “najbolja škola” za ovu vrstu posla. Zahvaljujući svemu tome Mladen postaje iskusniji kao pjevač, a u nastavku nam govori ko je bio njegov pjevački idol u to vrijeme sa kojim počinje i zajedničke nastupe.
-Težak i trnovit put je steći prepoznatljivost i ime na estradi. Već 1982.godine počinjem pjevati sa jednim orkestrom po bugojanskim lokalima i tada niko nije bio sretniji od mene. Pokojni Vinko Brnada mi je tada bio veliki idol jer je bio i moj rođak i Bugojanac. Radili smo puno svadbi po Hercegovini, a i drugi bugojanski pjevači su me također uveli u posao Zdravko Dujmović-Buco, Maleta i drugi jer Bugojno je bio grad koji je imao puno pjevača. Bila su to lijepa vremena, lokali su bili prepuni.
Pjevaču dolazi i poziv za vojsku, kaže nije bio sretan zbog toga i teško je prihvatio to. Godinu dana služi vojsku u Sarajevu, ali upoznaje i veliki broj pjevača, muzičara.
-Bilo je teško prihvatiti činjenicu da morate ići služiti vojsku, jer sam se već bio “ufurao” u moj omiljeni posao. Jedva sam čekao da ponovo krenu nastupi. Naravno, nakon toga ponovo sam radio, tezgario u mojim krajevima, Rama, Mostar, Ljubuški, Čitluk i mnogim drugim hercegovačkim gradovima. Specijalizirao sam se najviše za svadbe na kojima sam imao raznovrstan repertoar.
Dolazi zasigurno prekretnica u njegovom životu, to je bio poziv koji ga je odveo sa kućnog praga u bolje sutra.
-Uslijedio je poziv iz Beča od Vinka Brnade i Jerka Drlje, mojih starijih kolega što sam ja prihvatio objeručke. Nisam ni slutio da će odlazak u Beč na mjesec dana biti zauvijek. Nisam vjerovao da će to biti grad u kojem ću živjeti sada već 33 godine. Ta želja za odlaskom u Beč bila je jača od svega. Čak ni uplakana majka i otac me nisu spriječili da vidim “svjetla velegrada”.
Upravo na tu temu je kasnije Mladen Radoš napisao pjesmu i komponovao melodiju koja tako i počinje i nosi naziv “Svetla velegrada”.
-Čini mi se danas ja ne bih moju djecu pustio tako daleko od mene u nepoznati grad gdje nemaš nikoga. Bečki lokali su bili nešto posebno, nešto novo za mene što nisam mogao vidjeti u Bugojnu. Raskoš, ljepota, društvo, prijatelji, sve je to učinilo “da pustim korijene” u tom gradu.
Bila su to “zlatna vremena” kaže pjevač da bi i roman mogao napisati o tome. Sve se slavilo, ali bilo je naravno i teško pa čak i nezgodnih situacija zato je sve to i nazvao “Bečka akademija”.
-Tada je bilo sigurno 20-30 lokala u kojima je bila muzika do ranih jutarnjih sati. Kada pomislim da su tih 80.-tih kafane bile pune već u osam navečer. Tada su svi željeli muziku za stol i zavisilo je dosta od pjevača da ne dođe do neke frke. Ljubav prema pjesmi bila je najveća bez obzira na sve. Na par mjeseci sam odlazio i u Njemačku i Švicarsku, ali nigdje nije kao u Beču. Slijede pozivi i za svadbe tako da bečke lokale počinjem zaobilaziti, svaki vikend počinjem raditi svadbe jer je to moj teren. Tada sam najviše radio svadbe sa prostora Posavine, ali zvali su me i Slavonci, Srednja Bosna, Busovača, Kiseljak, Lašvanska dolina, Hercegovina i.t.d.
Prvu kasetu Mladen Radoš snima 1995.godine što mu je donijelo veliki podsticaj za profesionalni dio estradnog posla na šta je sada veoma ponosan. I nakon toga slijedi mnogo pjesama, snimanja…
-Album se zvao “Dijete ulice” , a tri godine kasnije izdajem album za produkciju “Dammic” iz Zagreba “Što da tražim od života” na kojem je i stara verzija moje pjesme “Pjesma majci” ili “Jedna je majka”. Sve tekstove i muziku radio sam sam. Slijedi album “Pusti me da živim” sa deset pjesama za istu produkciju.
U svojoj muzičkoj zbirci ovaj Bugojanac uvrstio je i oko 60 singl pjesama koje često pjeva i na nastupima. S obzirom da je neko ko je pjevao ljudima iz različitih krajeva samim tim je snimao i razne stilove pjesama.
-Dosta sam ih “napravio” vozeći prema rodnom kraju krivudavom cestom Vrbaškog kanjona, Banja Luka, Jajce, Donji Vakuf, Bugojno. Promatrajući tu ljepotu i prirodu. Valjda su i ove godine u dijaspori učinile svoje da čovjek piše istinu, jer dosta mojih pjesama je zasnovano na istinitim događajima, ali naravno ima i onih koji su plod moje mašte. Aranžmane u zadnje vrijeme na mojim pjesmama radio je majstor svog zanata Ratko Stojanović.
Mladen se na kraju razgovora kratko osvrnuo na sadašnje vrijeme i kako on na sve to gleda.
-Sada kada prolazimo kroz ove teške trenutke kada se niti svira niti pjeva, drago mi je da nikada nisam ni živio od muzike jer se bavim i nekim drugim poslovima, tako da nikada nisam ovisio o muzici. Vremena uvijek nađem za novu pjesmu tako da će uskoro biti jedna. Za kraj bih rekao, lijepo je sve proći, cijeli moj život je bio u nekom veselju što je i dobro. Ostala je neka sjeta i uspomena, žal za mojim mladim danima kada nisam znao da ima nešto bolje, ali srce i duša bili su puni svega. Zato rado zapjevam onu “Još pamtim svoje djetinjstvo rano, bezbrižne dane prepune sreće”!
