Tko zna u kojem dijelu mene leže svi njeni snjegovi / koji su dok mene nije bilo / kao u narodnim pričama o ukletim predjelima / padali sedam dugih godina / i pretvorili se u ledenjake. … kaže Jozefina Dautbegović u jednoj od svoji najboljih, pa i amblemskih, pjesama „Zadnja bosanska zima“.

Sam naslov pjesme je, već, poezija! Za sve nas koji smo nekada živjeli u Bosni (ili BiH), navedeni naslov ima dodatnu težinu i značaj. Bosna je čudesna riječ (kao, uostalom i zemlja); poetična i sjetna,  a istovremeno i snažna i buntovna, nostalgična i prkosna. A tek njena Zadnja zima! Metalni prizvuk slova „z“ dodaje naslovu pjesme strepnju i strah, led i hladnoću, zbjeg i izbjeglištvo. A ako idemo dalje, u nizanju asocijacija, možemo doći i do toplog ognjišta, roditeljskog doma, prijatelja i sjećanja. Sunca i Mora. I ljubavi, napokon!

Nije mi namjera pisati (posebno ne kao kritičar) o poeziji Jozefine Dautbegović. O njenoj poeziji stručno i afirmativno pisali su književni znalci (T.Maroević, V. Visković, Z. Mrkonjić, Ž. Čorak, B. Donat…), pa skoro da ništa novo nije ostalo za dodati. Tim više što se radi o poeziji koja izrazito dobro komunicira sa slušateljima i čitateljima, pa Jozefininu poeziju najbolje prezentira sama njena poezija. Poezija Jozefine Dautbegović temelji se na simbolici Staroga i Novog zavjeta, prošlog i sadašnjeg življenja, ljubavi i ravnodušnosti, ironiji i začudnom humoru. O tom humoru u njenim pjesmama mogli bi se napisati eseji. Ipak, negdje u podlozi svega je Bosna, takva kakva jeste, i sa svime što je Jozefini dala ili uzela.

Zadnja bosanska zima otvara cijele cikluse  Jozefininih tzv. ratnih pjesama, kako su ih antologičari, pojednostavljeno, nazvali.

… Djeca u Bosni igraju školice / na jednoj nozi /Gravitacija garantira ravnotežu /Ona se ljube na grobljima između dva etnička / čišćenja / koja Europa strogo osuđuje …

Da i to je Bosna!

Ali takve stihove najradije čitamo u sebi, bojeći ako ih kažemo glasno postati će ponovo stvarnost, ili ćemo  potaknuti ponovo zatomljene boli… Stihovi o izbjeglištvu, puni prepoznatljivih detalja takvog načina življenja značajno su obilježili dio njezinog pjesničkog opusa.

Osobno sam sklonija (ili je to bijeg od nedavne stvarnosti?) pjesmama koje o Bosni, i ratu, progovaraju na drukčiji način. Pjesma Domovina u koferu (koju bih tako rado potpisala!) je prirodan slijed osobnog i pjesničkog života autorice.

A kako sam već i navela, sve riječi su nedostatne za dobru poeziju. Poklanjam vam, baš danas na Jozefinin rođendan, nekoliko njenih pjesama koji, jednostavno, dišu Bosnom!

Drugi puta ćemo o njenim ljubavnim pjesmama,  Uostalom, i ovo je ljubav! Zar ne?

ZADNJA BOSANKSA ZIMA

 Kamo god idem nosim je kao nasljednu bolest
ostala mi je u kostima
u koštanoj srži
Zima mi je ljeti na Hvaru Korčuli ili u Opatiji svejedno
ona u meni traje beskrajno duboko se ukorijenila

Tko zna u kojem dijelu mene leže svi njeni snjegovi
koji su dok mene nije bilo
kao u narodnim pričama o ukletim predjelima
padali sedam dugih godina

i pretvorili se u ledenjake
Otada mi se godišnja doba mijenjaju
kao na filmu samo pred očima
a u meni zima traje
Sigurno sam u kostima kad sam odlazila ponijela
zadnje bosanske snjegove
bez svijesti da ih nosim zauvijek

 Kažem u kostima a tko zna gdje su se zavukli
možda mi stanuju u sivoj moždanoj masi
pa se sruče neočekivano
taman kad sa opustim na +30 C i uživam
kao gušter na suhozidu
Iz čista mira osjetim odnekud puše vuče me ledeni
vjetar za rub haljine
prepoznajem ga miriše na bosanske snjegove
ali on mi za svaki slučaj
mase palminim granama ispred nosa da me uvjeri

Iako u pravilu ne jedem sladoled
svaki put na dnu zdjelice
s voćnom salatom žličicom dotaknem sleđeno voće
Moja me bosanska zima pronađe usred ljeta
na uskim ulicama primorskih gradova
izvuče se iz nekog podrumskog otvora
ili iza tamnih oltara u romaničkim crkvama

Zbog nje jedino ja nosim vunene veste na ljetovanju
a kad ulazim u more svaki put poželim navući čarape

Zbog nje mi ti kažeš kako si ledena
daj da ti ugrijem ruke.