Donji Vakuf: Burna historija i prirodne ljepote ...


U okolini Donjeg Vakufa postoji 16 nekropola stećaka, ostaci gotičke bazilike u Oborcima, turbe Torlak Alije u Torlakovcu, a najviše kulturno-historijskih spomenika iz rimskog i turskog perioda nalazi se u Pruscu, udaljenom četiri kilometra od centra grada.

U Pruscu su najznačajniji spomenici – tvrđava Stari grad koju su započeli Mlečani a završili Turci, sahat-kula, turbe Hasan Kjafi efendije, turbe Ajvaz Dede i Ajvaz Dedina stijena Ajvatovica koja je postala najveće dovište muslimana u Evropi.

U srednjem vijeku Donji Vakuf je pripadao župi Uskoplje. Međutim, ne zna se pouzdano godina kada su udareni temelji današnjem naselju. Još 1530. godine Benedikt Kurpešić svojim putopisom upućuje na zaključak da se ovo naselje zvalo Donji Novi.

Prema kazivanju historičara Nasufa Fazlagića grad je osnovao Ibrahim-beg Malkočević (drugi od sedam sinova Malkoč-bega, bosanskog, hercegovačkog i kliškog sandžak-bega).

Prema ovim izvorima Ibrahim-beg je 1574. godine podigao džamiju (čaršijska Baš džamija) koju u svom putopisu spominje i Evlija Ćelebija. U to doba Donji Vakuf se zvao Novosel. Iz sultanovog fermana koji nosi datum 20. muharem 990. po hidžri (19. novembar 1590. godine) saznajemo da je stanovništvo Novosela, zbog geopolitičkog i komunikacijskog značaja koji mu je pridavala "porta" bilo oslobođeno plaćanja poreza.

Od tog datuma Novosel (Donji Vakuf) ima status kasabe. Turci su Donji Vakuf zvali Fakvi-ziv, a kasnije Donji Vakuf. Tada je grad imao 161 kuću sa 33 medereda (neoženjena muškarca). Naseljavali su ga zanatlije i trgovci, a bilo je i carskih službenika.

Da je tadašnje Donje Uskoplje predstavljalo značajan strateški punkt svjedoči i podatak da je u gradu službovalo 14 vojnih lica (deset spahija, dvojica ćehaja, jedan subaša i jedan vojvoda). Za turske vladavine u Donjem Vakufu, na lijevoj obali Vrbasa, nije izgrađena nijedna kuća, a i naselje na desnoj obali nije se razvijalo.

Austrougarske vlasti zatekle su staru kasabu sa oko 2.000 stanovnika. Tada počinje izgradnja cestovnih i željezničkih komunikacija, jer je okolina Donjeg Vakufa bogata šumom brzo privukla bečke industrijalce. Izgrađena je uskotračna pruga D. Vakuf – Jajce te Donji Vakuf – Bugojno, kao i putni pravci dolinom rijeke Vrbas.

Početkom prošlog vijeka, tačnije 1901. godine, podignuta je prva pilana na vodeni pogon na rijeci Semešnici, vlasništvo Huge Feldbauera. Tada je premoštena rijeka Vrbas Filbarovom ćuprijom. U svojim putopisima profesor Stjepan Strodl iz Sarajeva spominje da je 1901. u Donjem Vakufu bilo 2.329 stanovnika dok je Bugojno imalo 1.771 stanovnika.

On je zabilježio i postojanje sreske ispostave, žandarmerijske stanice, devet džamija, četiri mekteba, narodnu osnovnu školu, pravoslavne crkve, pravoslavne osnovne škole, željezničke stanice. Počeo je rad i gipsare čiji je vlasnik bila firma "Latner", otvorena je tkaonica ćilima.

Bilo je tada ukupno 350 zaposlenih – željezničara, zanatlija, trgovaca i ugostitelja. Ostalo stanovništvo bavilo se poljoprivredom, a dućane su držali imućniji ljudi