Političari su nas od sirotinje pretvorili u mizeriju


Sutra će se obilježivit Međunarodni dan borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Ovaj se dan obilježava još od 1987. godine, nakon protestne akcije u Parizu, no, tri decenije kasnije, zbog pandemije, koja već skoro dvije godine zaustavlja svijet, govoriti o borbi protiv siromaštva važnije je nego zveckati oružjem, opetovano pominjati otcjepljenja, referendume,  političke krize i blokade.

Na globalnoj razini danas više od 800 miliona ljudi širom svijeta živi s manje od 1,25 američka dolara dnevno. Mnogi nemaju hranu, vodu za piće, odgovarajuće sanitarne uvjete.

S druge strane, brzi ekonomski rast koji je neke zemlje (Kina, Indija) izvukao iz siromaštva, druge je bacio u ekonomski ponor. Važno je reći, najviše žene.

 

No, posljedice koronavirusa na ekonomiju, standard, ali i siromaštvo općenito građani Bosne i Hercegovine osjećaju gotovo od dana kada je prvi zaraženi zabilježen u zemlji. I još puno prije toga.

Lockdown nas je zatvorio u sebe

Gubitak radnih mjesta, s jedne, više cijene s druge strane, mnogobrojne su porodice dovele na ivicu egzistencije. Ne smijemo zaboraviti, dijaspora već dva ljeta manje dolazi u domovinu, a u godinama prije pandemije, bilježila je Centralna banka BiH, novčane doznake iz inozemstva iznosile su i do tri milijarde KM.


U prvoj godini pandemije, dakle, prošle godine iz dijaspore je u BiH stiglo skoro pola milijarde KM manje.

Prošle godine uz ljudske žrtve, zbog slabog zdravstvenog sistema (o čemu ćemo nešto kasnije) posao se gubio preko noći. Statistika bilježi da je za samo šest radnih dana od 27. jula do 3. avgusta 2020. bez posla u FBiH ostalo 1.658 radnika. Najviše u ugostiteljstvu, hotelijerstvu, trgovini, obrazovanju. Lockdown je učini svoje pa smo osim zatvorenih objekata polako počeli da se zatvaramo u sebe.

Najprije smo u borbi za vlastite domove, porodice, opstanak shvatili da vlasti (kantonalne, entitetske, državne) ništa ne čine za spas privrede. Ekonomske mjere bile su nevidljive, usmjerene na stari sistem “po babu i stričevima”, niko nije mario očuvanje radnih mjesta.

Manje se radilo, manje se trošilo, a krug se zatvarao.

– Manja je prozvodnja, manja je potrošnja i tako se ulazi u spiralu siromaštva. Sistem socijalne zaštite ni u snu ne može izdržati taj udar i moram reći da će se uskoro u velikim problemima naći i penzioni fond – upozoravao je direktor Incijative  za bolju i humaniju inkluziju, ekonomski i društveni analitičar dr. Žarko Papić.

Na žalost, dr. Papića niko od zvanične vlasti niti “velikih” ekonomskih stručnjaka ni stratega nije pozvao u pomoć. Čak ni kada je iznio podatke projekta Delegacije EU i UNICEF-a, a koju je provodila Inicijativa na čijem je čelu, da je još prije nekoliko godina utvrđeno da čak 23 posto građana BiH živi ispod linije siromaštva.

– Na to treba dodati dodati negativne efekte korone. Kad se sve to sagleda  Bosnu i Hercegovinu očekuje eksplozija siromaštva –  upozorava dr. Papić.

Pandemija je uništila male biznise, ad hoc formirani fondovi podrške malim i srednjim kompanijama nisu zapravo bili ništa nego Potemkinova sela, Svjetska banka procijenila je još prošle godine da će potrošnja u BiH pasti čak i do 6,7 posto, da će se produbljivati jaz između bogatih i onih koji nisu samo siromašni, već i ispod te granice.

Ja,i?

– Ja, i? – rekao bi lider Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović, koji je prošle sedmice kazao da je Vlada FBiH uspjela napraviti ovu, najboljom godinom nakon potpisivanja Dejtona.

– To brojke govore. To nije mišljenje predsjednika SDA. Mi ćemo, ja mislim, već u novembru imati izravnan broj zaposlenih sa onim predpandemijskim. Imat ćemo uspješniju privredu, veći izvoz, veću akumulaciju u budžete nego 2019. godine. To je u ovim okolnostima uspjeh – izjavio je Izetbegović.

Izetbegović je, da podsjetimo, upravo predsjednik stranke koja je Fadila Novalića postavila za federalnog predsjednka Vlade, upravo ove koja je ovu napravila “najboljom godinoma nakon 1995”.

U prijevodu, nemojte vjerovati vlastitim džepovima i stomacima,vjerujte Bakiru Izetbegoviću.

Ujedinjene nacije procjenjuju, s druge strane, da u apsolutnom siromaštvu u BiH živi oko 15 posto stanovništva, a polovina je na rubu siromaštva.

Barem onih koji su ostali u zemlji koja ostaje bez svojih stanovništva. Pa se može reći da smo siromašni i građanima.

Ujedinjeni narodi također navode da je svako šesto domaćinstvo u BiH siromašno, bez obzira je li riječ o domaćinstvima koje žive od (ne) redovnih radničkih plaća, umirovljenicima, mladima, djeci… Svima osim zaposlenima u državnim institucijama ili onima priključenim na stranačke jasle i zalijepljenim za zastupničke stolice.

I upravo tu počinje naša priča o siromaštvu. Koja nema veze s novcem. Da ima, bilo bi odlično. No, nismo mi toliko materijalno siromašni, a pandemija je to najbolje pokazala, naš su problem i druge vrste siromaštva – etike, motivacije, duha, solidarnosti, zajedništva.

Ljudima je najlakše vladati kad žive u bijedi i neimaštini

Fra Drago Bojić, bosanski franjevac, teolog, publicista, ali i oštrar kritičar stvarnosti u kojoj živimo upozorava nas da je materijalno siromaštvo najčešće posljedica duhovnog siromaštva koje se manifestira kao odsutnost mišljenja, moralnosti, znanja, obrazovanosti, odgovornosti, rada, imaginacije.

– Ovdje treba izuzeti one ljude koji su zbog zdravstvenih – fizičkih, psihičkih ili mentalnih poteškoća zakinuti za mogućnost rada i brige o sebi i drugima.  Trebalo bi, dakle, više govoriti o drugim vidovima siromaštva, jer materijalno siromaštvo se može iskorijeniti samo promjenom svijesti i načina mišljenja. Naravno, pritom se ne smije zaboraviti da su ljudi najviše zainteresirani za materijalnu sigurnost i da ih ona svakodnevno egzistencijalno zaokuplja. To je razumljivo i to je posve ljudski. Treba imati empatije prema siromašnima, pomagati im i bar malo olakšati situaciju u kojoj se nalaze, ali treba se također ozbiljno pozabaviti i uzrocima koji su doveli do takvog stanja i raditi na tome da ti ljudi ne budu ovisni o milosrđu i socijalnoj pomoći, nego da sami mogu voditi brigu o svom životu – kaže za Interview.ba fra Bojić.

A oko nas su se počeli otvarati novi frontovi  – korupcije, kriminala, političke, ekonomske, krize morala, identiteta, obrazovanja…

Ne negira činjenicu da upravo to duhovno, društveno, socijalno siromaštvo (u kojem živimo) ovisi zapravo o ekonomskom momentu.

– Kad ljudi ne moraju svakodnevno strahovati za svoju egzistenciju, oni se osjećaju samostalnije, dostojanstvenije i slobodnije. Naši političari su svjesni da se ljudima najlakše može vladati kad žive u bijedi i neimaštini. Tad se njima može lako manipulirati, može ih se kupovati, ucjenjivati. U bogatijim i stabilnijim društvima ne možete baš tako lako manipulirati ljudima. Oni štite svoje blagostanje, svoje slobode i svoja prava. Oni se bore za pravedne zakone i za provođenje tih zakona. Vrlo su osjetljivi na političke i ekonomske prevare i ne dopuštaju da ih političari zakidaju za njihova prava. Takav otpor i takva etika života nedostaje u našem društvu – ističe.

I daje nam za pravo kad konstatiramo da smo se previše fokusirali na materijalno i zapostavili suštinu našeg bića, duhovni i društveni razvoj, kritičko razmišljanje. No, podsjeća  živimo u civilizaciji  koja je čovjeka svela na proizvođača i potrošača.

– To je začarani krug u kojem se svi nalazimo i iz kojeg nije jednostavno izaći. Materijalno je važno, ali iz iskustva znamo da nas ne može posve ispuniti i da je za naše zadovoljstvo i za našu sreću potrebno više od toga. Potrebni su nam i drugi sadržaji života, kulturni, duhovni, zabavni. Vrijednost jedne osobe ili jednog života ne sastoji se samo i isključivo u onome što posjeduje. Životno zadovoljstvo i sreća ovise ponajviše o našim odnosima s drugima, o unutarnjem zadovoljstvu, o sreći koja se ne može kupiti i koja nam može biti samo darovana. Potrebna nam je i osobna afirmacija i društveno priznanje – kaže fra Bojić.

Na majku svih pitanja – vjeruje li da ćemo se uspjeti ikada oporaviti od siromaštva uma u kojem živimo i kako, fra Bojić odgovara:

– Naše društvo je intelektualno, duhovno i moralno zapušteno. Nema dovoljno ni kritičke svijesti, a pogotovo nema građanske odgovornosti i otpora. Ovdje se gotovo sve promatra kroz kolektivnu prizmu i kroz zaokupiranost kolektivnim pravima, prije svega nacionalnim i vjerskim. Ta su prava važna, ali ona nisu sve u životu. Potrebno je razvijati individualnu svijest i individualna prava i slobode. Čovjek je ponajprije osoba, pojedinac, pa tek onda pripadnik kolektiva.

Poslao me Asim

I upravo taj pojedinac treba naći put i prokrčiti se kroz prašumu sirotinje i siromaštva koji je svuda oko njega.

Siromaštvo morala teško je uvidjeti kad živite s manje od tri KM dnevno. Tada olako prelazite i preko činjenice da je Fadil Novalić ujutro premijer, a popodne optuženik u aferi nabavke kineskih respiratora, gdje je uzaludno bačeno 10 miliona KM naših para.

Ili da su vlasti u Republici Srpkoj, kako se to sada tek otkriva.pacijentima umjesto medicinskog uključivali obični kiseonik. Jer je jeftiniji! A kako smo (materijalno) siromašni to bi valjda trebao biti alibi za gospodare života i smrti koji su se odlučili na ovaj nevjerovatni korak.

Naš  klaster sirotinje proširen je mnogobrojnim primjerima odustva kredibiliteta, vrijednosti. Pa smo, kao negdje uz put, izgubili bogatstvo čistog obraza u zamjenu za  bogaćenje tokom noći.

Umjesto trke za boljim zdravstvenim sistemima ovdašnje su se vlasti, naročito u ovoj godini ( a ni prošla nije bila bolja zbog lokalnih izbora) utrkivale u obogaćivanju jezika mržnje, uvredama, omalovažavanjem, diskriminiranjem drugih i drugačijih.

Posljednjih nekoliko mjeseci naročito svjedočimo kako osiromašuje naša nada da ćemo zadugo živjeti “kao sav normalan svijet”. Državne institucije su u blokadi, član Predsjedništva BiH Milorad Dodik prijeti novim sukobima, lider Hrvatske demokratske stranke Dragan Čović, jedan od zasigurno najbogatijih građana Bosne i Hercegovine inzistira da pod svaku cijenu Izborni zakon bude napravljen tako da on uvijek i iznova bude “hrvatski član Predsjedništva”, iz SDA poručuju da je sve riješeno ako te je poslao Asim“.

Pokazala nam je pandemija da su sve rane našega društva još duboke, neke i zagnojene i pred teškom infekcijom. No, umjesto vakcina dobijali smo hurme, a umjesto helikopterima ljetos požare gasili kantama vode.

Rat je nekome bio brat, a pandemija sestra, pa će i iz ove katastrofe mnogi izaći bogatiji. Provlačili su se tenderi ispod radara, kupovali novi vozni parkovi, povećavale zastupničke plaće, dobijale dozvole za gradnju mini hidrocentrala, krčmilo društveno u korist bogatih…

Pokazali smo i ovog 17. oktobra, na Međunarodni dan borbe protiv siromaštva da živimo u društvu u kojem nije sramota biti siromašan. Sramota je što nas vode mizerni!