RAZMJENA
RAZMJENA
Polovina sedmoga mjeseca 1993. Paklene vrućine su bile još nepodnošljivije podizanjem temperature između dojučerašnjih saveznika i suboraca u odbrani Bugojna. Politika se svojski trudila da se zaoštre odnosi između HVO-e i Armije BiH, iako su i jedni i drugi odbijali povjerovati u mogućnost međusobnih sukoba i krvavih obračuna oružjem.
Ali sila i politika Boga ne moli te tako, premda neželjen, ipak stiže i taj strašni Dan D, a bila je prevruća nedjelja kad je buknuo sukob svom žestinom. Časnik elitne jedinice HVO-e je vidio da mu nema zapovjednika i još jednog saborca. Odmah je naslutio da su zarobljeni.
Odagna (pri)misao da su možda i ubijeni te se grčevito uhvati za mogucnost da su samo uhapšeni. Kako da to dozna jer niko se više ne kreće, otpočele su borbe. Kad bi bar znao gdje su njegovidrugovi. Njegov vod je bio smješten u kući s desne strane Vrbasa.
A sa druge strane Vrbasa su bili Donjići pod kontrolom Armije, i dosjeti se da tamo ima dobrog prijatelja, ode do obale Vrbasa sa svoje strane i poče ga dozivati imenom. Ali, uzalud, niko mu se nije odazivao. Kad je već mislio odustati od svoje namjere, na suprotnoj obali se pojavi njegov prijatelj i doviknu: Ne pucajte, eto mene kod vas tamo.
Zagazi momčina hladnu vodu i na drugu obalu. Šta je bilo? Fale mi dva čovjeka, zapovjednik i još jedan borac, šta je s njima, a pretpostavljam da su negdje zatočeni dok se ovako dugo ne pojavljuju, pa ako se ti možeš malo raspitati kod svojih, šta je s njima i gdje su pa da mi javiš. Nema problema, jarane, probaću, iako je frka svugdje, vidiš i sam - reče i vrati se nazad preko rijeke.U to, ne zna se otkuda, naiđe jedno auto (Golfić), pripadnici voda ga zaustavljaju, vide da je pripadnik Armije, odvode ga u svoju komandu. Uzimaju telefon, daju ga zarobljeniku da se javi svojima. Momak okreće telefonski broj i dobiva zapovjednika jedne jedinice Armije BiH Bugojno.
Časnik uzima slušalicu, predstavlja se i kaže da on ima trojicu njegovih zarobljenih, a da traži svoju dvojicu, reče njihova imena i prezimena i dobi iste sekunde odgovor da su obojica kod njega zarobljeni. Laknu zabrinutom i upita: Pa kako možemo izvršiti razmjenu? Javi svojoj komandi da jave mojoj komandi, pa kako oni odluče, nek tako bude. Ma daj bolan, mani sada protokola, vidiš da je ludnica oko nas a ja sam izgubio i vezu sa svojom komandom, nego daj da ja i ti to odradimo ko ljudi. Poslije kraće stanke koja je časniku HVO-Bugojno izgledala kao vječnost, stiže kratak odgovor:
Dobro, neka ti bude! Pa kako ćemo to uraditi - upita nestrpljivo. Lijepo, sjedi u auto, povedi te moje što imaš, dođi ovamo i dobićeš svoju dvojicu, i gotova i stvar.Preopasno je sada izlaziti bilo kuda iz sigurnoga zaklona a kamoli se vozikati autom pustim ulicama, ali valja svoje prijatelje barem pokušati izvući i spasiti.Sa još jednim bojovnikom sjeda sa zarobljenikom u njegovo auto i pravac dogovora. Na svu sreću niko nije na njih zapucao ni sa jedne strane jer su svi kontali da je to neko (od)važan i ide pregovarati jer su unutra pripadnici HVO-e i Armije BiH.
Nikom nije palo na um da su to suludo hrabra dva pripadnika HVO-e i jedan isto tako odvažan borac Armije BiH u specijalnoj misiji. Pred golemim vratima zgrade stoje dva stražara i pitaju koga trebaju. Trebamo do vašeg komandira. Komandir je u kancelariji desno i pravo. Ulazimo unutra, pozdravljamo se i komandir odmah naređuje da dovedu dvojicu traženih zarobljenika koje traži časnik, što se uzvrpoljio zbog svoje laži o broju zarobljenih pripadnika Armije. Šta će kud će,nema nazad, šta je tu je, te stegnuta grla otvoreno reče: Ljudino, da ti odmah kažem da ja imam samo ovog tvog zarobljenog što je došao sa nama i nijednog više, a došao sam po svoju dvojicu i šta ćemo sada?Ništa, uradićemo kako smo dogovorili, reče smireno komandir.
Ali ja tebi dajem jednog zarobljenika jer ih više nemam, a tražim dvojicu svojih? Nema veze, biće onako kako smo dogovorili telefonom, dobivaš svoju dvojicu. U to u sobu ulaze dvojica traženih drugova i silno se iznenadiše kad ugledaše saborce, ništa im ne bi jasno, već zbunjeno zure u prisutne. Momci, vi ste slobodni i možete ići sa svojima.
Ushićen od sreće časnik reče da su oni imali i svoje auto. Koje marke i registracije - upita komandir. Džip "Patrol” te i te registarske tablice. Komandir otvori ladicu u svom stolu i ukazaše se plave koverte na kojima su bili ispisani brojevi tablica auta a u kovertama su bili ključevi. Svom borcu, a do maloprije zarobljeniku, komandir naređuje da ih on vozeći ispred njihovog "Patrola" otprati nadomak njihove komande.
Pozdravljaju se i odlaze. Sva četvorica pripadnika HVO-e presretni što se sve tako dobro i sretno odigralo da još ne vjeruju da je razmjena tako glatko prošla. Nisu se dovezli ni do stare Robne kuće "Resnik” kad se njihov auto ugasi i stade. Zbunjeno se pogledaše sva četvorica pitajući se šta to bi. Vozač pokuša ponovo upaliti, ali ništa. Mora da je nestalo goriva, reče jedan od njih: Šta ćemo sad?
Primijeti njihov predvodnik u "Golfiću” da nešto nije u redu, zaustavi se i dođe do njih upitavši ih šta bi? Nestalo goriva, jarane!
Aha, evo ću ja sad u svoju bazu i pokušat ću donijeti malo benzina a vi me sačekajte ovdje. I ode on, a njih četvorica ko riba na suhom, tj. na brisanom prostoru i samo čekaju kad će neko na njih zapucati sa nekog od prozora na kojima se vide puščane cijevi.
Pomlatili bi ih kao glinene golubove na strelištu. Šta sad, niti možemo ostati ovdje, niti kud možemo otići pješice, a njihov pratilac već zamakao u drugu ulicu. Kapaju sekunde zlokobno dugo kao godine a znoj sa njih frca na sve strane zbog glupe i opasne situacije u kojoj se zadesiše. Imaju samo dva pištolja od kojih su daleko držali ruke kako neko sa obližnjih prozora ne bi pogrešno protumačio da ih žele izvući iz futrola i zapucati na njih. Iako nikoga ne vide na prozoru, naslućuju da ih sa svakog prozora vrebaju skrivene puščane cijevi spremne da na svaki njihov nesmotren potez ospu paljbu po njima.
Premiru od straha, neizvjesnosti ,bespomoćnosti a njihovoga pratioca sa gorivom nikada.Prođe 15 najdužih minuta u njihovim životima što im se učiniše dugim kao stoljeće. Kad ugledaše svog spasioca sa kantom u rukama. Reče da je jedva našao nekoliko litara jer goriva nema ni za lijeka, ali vama će biti dovoljno da dođete dosvoje baze. Nasu gorivo u rezervoar njihovog"Patrola". I uskoro čudna petorka u dva auta sporo voze kroz sablasno puste bugojanske ulice. Nadomak baze HVO-e borac Armije zaustavi "Golfića", doviknu svojim drugarima u "Patrolu”:
Sada možete sami, i uzdravlje, mahnu rukom i vrati se nazad u grad. Uskoro stigoše u bazu, svi im se neizmjerno obradovaše jer su već pomislili da se niko od njih četvorice više neće vratiti živ. Ali, ljudstvo, vojnička profesionalnost i dogovor su objašnjenje za sve ovo.
A posebno je časnik HVO-e Bugojno zapamtio mudre riječi komandira Armije BiH Bugojno, koji mu je prijateljski savjetovao dok su pričali u njegovoj kancelariji: Jarane, ako se ovo ne zaustavi dok se još više ne rasplamsa, zapamti samo jedno, uvijek se drži samo pravila službe, ne zaboravljajući da si ipak vojnik i postupaj kao vojnik držeći se pravila službe, ali prije toga imaj u vidu da si ČOVJEK i da to trebaš ostati bez obzira na situaciju u kojoj se nađeš i nikad se zbog toga nećeš pokajati. I tako je i bilo, uslijedio je sukob HVO-e i Armije BiH, a ja sam uvijek na umu imao ove riječi i savjet kojeg sam se pridržavao čitavog rata i nikad se nisam zbog toga pokajao, i danas skidam kapu tom komandiru, vojniku i čovjeku koji je u tom burnom vremenu postupio vojnički profesionalno i maksimalno ljudski, časno i pošteno i svaka mu čast na tome - završi svoju ratnu storiju časni pripadnik HVO-e. I to bijaše kraj njegove ratne priče, bugojanske, iz 1993. godine.
VIKTOR DUNDOVIĆ-VITO