Mi svi ipak jedva da imamo pojma
Ruski tenkovi 1990. u Bakuu: Vrijeme se ne može vratiti – Foto: AP
U zapadnom svijetu se očigledno ne sluša kako treba: Postsovjetski prostor nije bio i nije ni sada miroljubiv – da bi on to mogao postati moramo hitno govoriti o našoj prošlosti.
Olga Grjasnova rođena je 1984. u Bakuu, Azerbejdžan. 1996. porodica se preselila u Hesen u okviru kontigenta izbjeglica. Za svoj debitantski roman „Rus je onaj koji voli breze“ više puta je nagrađena a „Bog nije stidljiv“ postao je bestseler. Nedavno se pojavio njen roman „Izgubljeni sin“ kod izdavaštva Aufbau kao i znanstvenopopularna knjiga „Moć višejezičnosti. O porijeklu i raznolikosti“ u izdavaštvu Dudenverlag. Grjasnova živi sa svojom porodicom u Berlinu.
Na dan prije napada u Rusiji se slavio 23. februar – “Dan branilaca otadžbine“. Prije su na ovaj dan organizovane velike vojne parade, ove godine je međutim mirno. Sljedećeg jutra ruski predsjednik Putin započeo je napadački rat protiv Ukrajine. Ustvari on ga vodi već od 2014. Ruska vlada uostalom ne označava rat kao rat, nego kao „specijalnu operaciju“ i zabranjuje onih malo nezavisnih medija da upotrebljavaju riječ rat. Online portal „Mediazone“ upotrebljava sada izraz „prodor“ a internet je preimenovao čuveni Tolstojev roman u „Vojne operacije i mir“.
Ovaj rat je imperijalni znak, koji je jednako tako mogao poticati od Nikolaja I. Ipak ili upravo zbog toga ja ne bih sa time računala. U retrospektivi to mi izgleda prilično naivno. Ja sam istovremeno bijesna, razočarana, uplašena i puna stida kao skoro svi moji prijatelji i poznanici. Niko od nas nije prvih dana mogao raditi, na nešto se koncentrisati, nervi su nam popustili.
Na drugoj strani: Ruskoj vladi su protekle decenije više ili manje ostavljene slobodne ruke, ruski plaćenici su se borili u Siriji, ruski vojni avioni bombardovali su škole, bolnice i obdaništa, revolucije u Bjelorusiji i Kazahstanu su ugušene. Ruska armija napala je Gruziju, najbrutalniji rat bio je u Čečeniji, jedan luđak je tamo instaliran kao vlastodržac, i ja sam potpuno sigurna da se ruski plaćenici mogu susresti u drugim kutovima svijeta.
A i prema vlastitom stanovništvu ruska vlada je pokazivala tvrdoću: Aktivisti su proganjani, zatvarani i trovani, demonstracije nasilno gušene, novinari ubijani i zastrašivani. Zašto bi ruska vlada sada ostala samo na prijetnjama? Zato što je to obećala?
Unutrašnjepolitički za Putina već odavno ne ide dobro: Tajna služba se iskazuje nefunkcionalnošću, trovanje Alekseja Navalnog i Pjotra Versilova pratio je i osudio cijeli svijet, ubistvo u berlinskom zoološkom vrtu bi čak i u lošem „Tatortu“ bilo nevjerodostojno i tako dalje i tako dalje. Ustvari ruskoj tajnoj službi mogla bi se dodijeliti titula najlošije tajne službe na svijetu. I gospodarska situacija u Rusiji bila je sve samo ne dobra. U cijeloj zemlji ljudi su demonstrirali i bili vrlo, vrlo tvrdo kažnjavani.
I sada Putinu ne ide sve po planu: Svijet se solidariše sa Ukrajinom a ja ne vjerujem da je rusko rukovodstvo računalo sa toliko puno i tako snažnim demonstracijama jer su i u Rusiji ljudi izlazili na ulice. Mnogi prominentni pa i oni koji nisu bili poznati kao kritički prema režimu, prihvatili su slogan „Ne ratu“. Među njima je bila i pripadnica elite Jelisaveta Peskova, kćerka Putinovog glasnogovornika i vjernog saveznika. Muzej savremene umjetnosti „Garage“ u Moskvi obustavio je svoj rad, ruski paviljon na bijenalu u Veneciji će – u znak protesta protiv rata – ove godine ostati zatvoren.
To me poslednjih dana malo podsjeća na na slom Sovjetskog saveza, koji je bio praćen mnogim krvavim ratovima. U Baku, gdje sam ja rođena, ruske trupe su umarširale u noći od 19. na 20. januar 1990. a taj događaj ušao je u azerbejdžansku istoriju kao „crni januar“.
Tada se radilo o gušenju pogroma na Armenima i azerbejdžanskog pokreta za nezavisnost. I to su bile noći koje se još nekoliko dana prije toga nisu mogle predstaviti. Prošle godine opet se borilo za Bergkarabah i isto kao i tada ljudi su kao vojnici slani u smrt. Bar ljudi koji nisu imali sredstava da se iskupe iz vojne službe.
U Bjelorusiji revolucija je doduše ugušena ali ne zauvijek, isto tako kao u Kazahstanu ili u Siriji. Utoliko više čudi me da vidim vodećeg inostranog korespondenta Charlie D’Agata kod CBS, koji govori o tome da Kijev spada u „relativno civiliziranu“ oblast svijeta i da napadi nasuprot onima u Iraku, Siriji i Afganistanu su bili nezamislivi. Lucy Watson iz ITV News je primjetila da Ukrajina nije nacija trećeg svijeta. U civilizovanom zapadnom svijetu se očigledno ne čuje. Postsovjetski prostor nije bio i nije ni sada miroljubiv.
U svakom slučaju: Ovoga puta otvorene su granice za izbjeglice. U najmanju ruku to je sjajno. Samo naravno postavlja se pitanje zašto iste granice prije nekoliko mjeseci bile zatvorene za izbjeglice, koje su preko Bjelorusije trebale doći u Evropu i to tako odlučno da je čak i Angela Merkel odlučila da telefonira sa bjeloruskim diktatorom. Taj se danas također nalazi u ratu sa Ukrajinom.
Zašto smiju Ukrajinci koji žive u Velikoj Britaniji dovesti svoje najbliže članove porodice ali ne Afganistanci i Sirijci? Zašto trebaju da se utapaju ljudi u Sredozemnom moru i zašto se akcije spašavanja kriminaliziraju? Zašto se glasalo protiv prijema tražioca azila iz Grčke koji trebaju posebnu zaštitu?
„2015. se ne smije ponoviti“, rekao je još nedavno Armin Laschet. Sada bi bilo stvarno važno da se to ne dogodi. Ne samo u smislu da izbjeglice više ne dolaze u Njemačku, nego u smislu da mi već nakon nekoliko tjedana zatvorimo naše granice i da naš suosjećaj isključimo kao dosadan paušal jer će nas emocionalno previše opteretiti. Jer uskoro će doći još puno gore.
Mi se moramo pobrinuti za to da sada bar ljudima koji sada bježe iz Ukrajine, bude bolje. I to svim ljudima koji bježe neovisno od njihovog porijekla, boje kože ili njihovog pasoša. Mi im moramo poželjeti dobrodošlicu i pomoći koliko možemo. Jer čak iako bi rat u Ukrajini mogao uskoro biti okončan doći će vjeroavtno do drugoga u postsovjetskom prostoru. Mi bismo mogli platiti i novčane kazne za one koji protestuju u Rusiji. A tih nije malo.
Na društvenim mrežama i na vijestima mogu se u realnom vremenu posmatrati ljudi u bjegstvu sa malim rolajućim koferima, čuju se sirene, vide se oni koji u metrou traže zaštitu od bombi. To su slike i događanja, koji su mnogim ljudima koji sada žive u Njemačkoj, poznati iz vlastitog iskustva. Mi smo dugo vremena također imali u kući kofer za nuždu.
Mi, ljudi postsovjetskog porijekla, imamo posebnu odgovornost, ne samo prema izbjeglicama, nego i prema nama i našoj djeci. Putin se poziva na istoriju i istovremeno daje da se zatvori „Memorial“, organizacija za obradu zločina staljinizma. Istovremeno ja nisam sasvim sigurna koliko mi stvarno znamo o ruskoj istoriji i istoriji nekadašnjih sovjetskih republika. Ja ne govorim samo o Azerbejdžanu, iako spadam u šestu – i nažalost poslednju – generaciju moje porodice koja se rodila u Bakuu. Ja ni blizu ne znam dovoljno o Bjelorusiji, zemlji u kojoj se rodila moja baka. O Uzbekistanu i Kazahstanu ja nemam pojma.
Ja sam pošla u školu dva tjedna nakon raspada SSSR -a a uprkos tomu vjerujem sovjetske istorijske slike još uvijek utiču na nas. Da li bismo mi, ljudi difuznog postsovjetskog porijekla, inače bili tako potreseni knjigama Svetlane Aleksejevič i Saše Filipenka? Bili bismo inače svaka četiri dana na bolovanju dok ne bismo pročitali „Osmi život za Brilku“ Nine Hartašvilija i „Mačka i general“? Naravno ja ne odričem knjigama njihov literarni kvalitet ali one su za nas imale još jedno drugo značenje.
U mnogim našim porodicama nije se govorilo o prošlosti, prije svega ne o onoj neugodnoj, koja nije bila jednoobrazna. Moja baka je skoro cijeli svoj život tajila da je njen otac streljan u jednom ruskom zatvoru. Da je njena majka bila psihički bolesna. Drugi rođak dospio je u kazneni logor jer se „izbrbljao“. Ja ne znam kako se on zvao i kad sam to pitala uradili su tako kao da sam ja to sebi izmislila. Ali to, šta je moj pradjed uradio za vrijeme revolucije, to znam. Možda griješim ali ja pretpostavljam da mi svi imamo malo pojma o ruskoj, kavkaskoj, bjeloruskoj, ukrajinskoj, kazahstanskoj, uzbekistanskoj, sibirskoj, mongolskoj i univerzalnoj istoriji.
Vrijeme se ne može vratiti a mi nismo više u Sovjetskom Savezu. Ćutanje poslednjih godina prestaje iako suzdržano a mi imamo dovoljno odstojanja, da davno prošlo razumijemo i da preuzmemo istorijsku odgovornost u pravom smislu te riječi.
Mi moramo učiti da se još bolje saslušamo, da se interesujemo za našu istoriju. Da više čitamo. Kao znak respekta. Mi moramo govoriti o ruskom imperijalizmu i o ugnjetavanju manjina. O rasizmu. Antisemitizmu. O nama. Međutim, prije svega moramo biti svjesni toga šta ćemo prenijeti našoj djeci. I odakle dolazi to znanje. Bez stida, straha i izgovora.
