Hajde ti sad dokaži da je povlaka, a ne pavlaka, a kajmak – to baška!

Hljeba, kruha, gospodaru! 

Iako postoji opravdano mišljenje da je kruh nastao u prasl., ova se riječ, prema dostupnim podacima, uglavnom ne nalazi u slavenskim jezicima, izuzev slovenskog i hrvatskog te narodnih govora koji na tlu Bosne zauzimaju prostor uglavnom geografski “zapadnije Bosne”. Prema nekim podacima, može se pretpostaviti da je u prasl. fazi razvoja jezika preuzeta gotska riječ hlaifs, koja je izvedena iz starije pragerm. lekseme *hlaibaz. Promjene koje su se dogodile u našem jeziku pokazuju zakonomjernosti: diftong ai dao je jat, a f odnosno b formiralo je osnovu zbog koje je u prasl. postojao hleb' (gdje je e ustvari jat), a što je rezultiralo savremenim oblicima: hlib, hleb, hljeb i drugim varijantama s okrnjenim početnim h- na južnoslavenskom tlu.

Bosanski, očekivano, čuva h u riječi hljeb. Inače, hljeb je preuzet kao kulturna riječ koju su Slaveni posudili od Germana jer je podrazumijevala pečenje tijesta, a što je bio izum koji su Germani dali Slavenima. Riječ kruh u prasl. je bila *kruch', čiji je prethodni pie. oblik glasio *krows odnosno vjerovatno *krousas, a pretpostavka je da je u vezi s prijevojem savremenoga glagola kršiti, pa je svojevremeno u prasl. značio komad, grumen. Zanimljivo je zašto se na samo užem južnosl. terenu sačuvala ova osnova (kruh'), dok je u ostalim slavenskim jezicima prevladala leksema germanskog porijekla (hleb') – iako se na ovo pitanje trenutno ne može dati odgovor zbog nemogućnosti provjere  postojanja lekseme kruh u slavenskim dijalektima. Na južnoslavenskom terenu pojavljuju se oblici kru ili kruv, dok bosanski jezik naravno čuva to etimološko kruh.

Može se pretpostaviti da na početku oblici leksema za kruh i hljeb u prasl. nisu bili sinonimni, ali su se kasnije zbog semantičkih razloga  izjednačili u korist formiranja sinonima pa su kasniji slavenski jezici odabirali jednu od datih mogućnosti. U savremenoj upotrebi ovih riječi, bez obzira na to što se odnose na istu realiju, postoje semantičke nijanse u razlikovanju, makar se one svodile na emotivno-ekspresivni aspekt upotrebe.

P. S. Pošto smo spomenuli hljeb i kruh, trebali bismo znati da postoji još jedna leksema kojom se označava ista realija. Riječ je o leksemi panja, koja se čuva u narodnim govorima (ja sam je još kao dijete čuo od oca, koji je rodom iz Pljevalja, a moglo bi biti da je riječ o žargonizmu). Moguće je da je ova riječ starog postanja iz romanskih jezika, s obzirom na to da je u tim jezicima sačuvana u različitim varijacijama. Međutim, vrlo je izvjesno da je ona ipak nešto mlađa i da je proistekla iz novijih slavensko-romanskih kontakata.

Podaci o ovoj riječi, nadam se, naknadno ću nadopuniti – dok razmišljam kako je nekada lijepo jesti patišpanju, koja je očito u vezi s leksemom panja.

Lepina ili somun, ili nešto drugo

Kad sam uz ramazan išao u pekaru, i gužve. Pitam jednog mlađeg gospodina ima li lepina, on mi pomalo otresito, uz mubareć ramazan uzvrati: Ovde ima samo somuna! Ne stigoh mu ništa odgovoriti, već je bio izišao. A zbilja, šta ćemo s tim izrazima kojima se označava mehko okruglo kvascem zakuhano, ćurokotom potrušeno pecivo? Mislim da su kod nas najrasprotranjeniji oblici lepina i somun, ali postoje i varijacije lepinja i samun, mada gdjegdje ima i pitica, pitaljki i još nekih izraza.

Kad je riječ o porijeklu ovih dvaju dominantnih oblika, situacija je sljedeća. Lepina je u bosanski došla iz mađ. lepiny, a somun iz stgrč. psomon preko osmanskoturskog jezika. Posve je jasno da su se obje lekseme prilagodile našem gramatičkom sistemu: s tim da je oblik lepinja, vjerovatno, nastao ili pod utjecajem osnovnog oblika, ili je pak riječ o dodatnom ponarodnjenju sufiksom -j-, inače vrlo produktivom u tvorbi imenica. Somun je nastao tako što je došlo do uprošćavanja početnu skupine ps-, a zamjena o sa a u obliku samun prisutna je pojava u jeziku, i poprilično dominantna u Sarajevu i njegovoj okolini.

Moglo bi se reći da navedena dva oblika imaju normativni status leksema: i lepina i somun, iako je zaista teško odrediti granice norme u leksičkom sistemu. U mom jezičkom osjećaju lepina je lepina, a somun mi je više kao neki okrugli hljepčić (ima u Trnovu izraz za takav mali okrugli hljeb – bucman). To što imamo vlastitu projekciju pojmova kroz izraze govori o pojedinačnom ili lično poimanju pojava, ali te pojave uvijek se nižu u više zajedničke klase. Dakle, da se vratimo na početak i spomenem mladog gospodina: i lepina i somun, ili mađarsko ili grčko, ili lepinja ili samun!

Nećemo valjda ljude dijeliti po tome kako ko zove ovo pecivo! Jer, u percepciji nekog prosječnog čovjeka, čiji je primjer bio ovaj mlađahni gospodin s početka, neko ko govori lepina, ali i lepinja ili samun, svojevrsni je došljo jer u svom idiolektu posjeduje onu leksemu iz zavičajnog vokabulara za ono što on imenuje nekom drugom. I ispade, nismo jednaki. A to ne valja!

Povlaka kao hrana

Čest je prilog jelima i pravi se od mlijeka. U narodu se različito naziva i vremenom, iako se odnosilo na prirodni proces nastanka, prodorom novih tehnoloških procesa, formirale su se riječi koje se odnose na navedenu realiju, dobijajući svoja specificirana značenja. Riječ je o vrhnju, pavlaci i kajmaku. Uz ove riječi postoje i mileram, što je njemačka posuđenica i moglo bi se kazati – sinonim za vrhnje i spomenutu pavlaku, a skorup je narodni slavenski naziv za kajmak, i to uglavnom sa slatkog prokuhalog mlijeka, tvoren od glagola skoriti  U tehnološkom smislu, očito je da skorup i kajmak nisu isto, iako su slični, jer je skorup od prokuhala, a kajmak od svježa mlijeka.

Osim toga, kajmak danas ima drukčije značenje od spomenutih: vrhnja, pavlake i milerama, za koje možemo reći da su sinonimne. Kajmak je primarno nešto što je nastalo u domaćim uvjetima, iako, istina, ima slučajeva da se kajmak fabrički obrađuje i pakuje. No, kajmak ili skorup po strukturi se jasno razlikuje od pavlake odnosno vrhnja ili milerama jer je čvršći, žući i masniji. Postoji i mladi i stari, a može biti i zgoreliji, a u narodu ima mašinati i ručni. No, vratimo se ovoj “blažoj varijanti kajmaka“ – vrhnju odnosno pavlaci.

Ako me sjećanje ne vara (a pošto nemam turski etimološki rječnik), neko od orijentalista kazao mi je da tur. kaymak znači ono što je na vrhu, a što se očito odnosi na masnoće koje se skupljaju prilikom kiseljenja mlijeka. Tu dolazimo do analogije spram riječi vrhnje, koja je nastala od vrh-n-j-e, tj. ono što je na vrhu (mlijeka). Inače, ova riječ u bosanski jezički prostor, koliko mi je poznato, došla je s hrvatskog tla, i sve je više sastavni dio vokabulara – posebno kad kupujemo vrhnje za kuhanje, kada je gotovo uvijek prisutna. Potvrda da je riječ vrhnje nova i vjerovatno neologistična, jeste to da nije došlo do jednačanje po mjestu tvorbe, jer bi trebao glasiti *vršnje. Eh sad, dolazimo do posljednje riječi, koja je redovno kod nas u normi: pavlaka.

Šta je to pavlaka? Ako s čisto morfološkog pristupa izvršimo analizu riječi, to izgleda ovako: pa-vlak-a. Jasno je da je -vlak- korijen riječi i da ima veze s glagolima vlačiti, navlačiti, izvlačiti pa i povlačiti i sl. Šta je s prefiksom pa-? Koliko je poznato, on je danas vrlo rijedak i ne koristi se u formiranju izvedenica; jedan takav primjer jeste imenica pamet, u kojoj je ovo pa- svojevrsni prefiks jer je ostatak riječi -met ostatak starog prasl. korijena izvedena iz oblika *męt- (up. eng. mind).

S druge strane, vrlo je produktivan prefiks po, odakle se izvodi glagol povlačiti, iz čega proizlazi oblik povlaka, koji je s jezičkog stanovišta ispravan, a znači ustvari po-kup-i-ti kajmak, odnosno povlačiti kajmak. Pavlaka pada u vodu, a povlaka je oblik koji je narod itekako dobro znao da je ispravan i ovjeren. Naši normativni priručnici daju različite rezultate, a čini se, najutemeljeniji oblik propisuje Pravopis iz 1996. E hajde ti sad dokaži da je povlaka, a ne pavlaka, ili da je povlaka a nije vrhnje. A kajmak – to baška!