Propaganda i agitacija


Propaganda je diseminacija velikog broja ideja unutar relativno malog broja ljudi. Agitacija je diseminacija nekoliko ideja na najveći mogući broj ljudi.

 
Propaganda je diseminacija velikog broja ideja unutar relativno malog broja ljudi. Agitacija je diseminacija nekoliko ideja – jedne ili dvije centralne ideje – prema najvećem mogućem broju ljudi.
 
U klasnom društvu kontinuiranu agitaciju primarno provodi sama vladajuća klasa. Ljudi u zemlji kao što je Belgija izloženi su pravoj tiraniji šačice medijskih kuća pod kontrolom vladajuće klase koje ih neprekidno zasipaju nekolicinom centralnih ideja. Jednako tako, najrevnosniji agitatori u zemlji su oni koji upravljaju marketinškim agencijama, bankama i korporacijama, čelnici glavnih političkih stranaka, vladini izaslanici itd.
 
U normalnim prilikama, premoćni dio populacije izložen je permanentnoj agitaciji gotovo isključivo idejama vladajuće klase. Potrebni su specifični uvjeti, odnosno, uvjeti u kojima društvene, ekonomske, političke i kulturne kontradikcije buržoaskog društva postanu nepomirljive, u kojima te kontradikcije, a ne agitatori, opetovano potiču ljude da izađu na ulice. Kontraagitacija ljevice, revolucionara_ki i antikapitalista_kinja postaje učinkovita tek u tom trenutku – kada se među širim masama pojavi volja za djelovanjem. U periodima masovne pasivnosti marksisti_kinje zato ne pokušavaju provoditi agitaciju jer ona nije učinkovita. Umjesto toga, ograničavaju se na propagandu. Agitacija postaje učinkovita tek kada se može povezati s djelovanjem masa koje se razvija spontano. Revolucionari tek u rijetkim prilikama uspijevaju slomiti agitacijski monopol vladajućih klasa i stranaka. Gospodu koja imaju monopol na agitaciju to uzrujava, jer više ne postoji monolog i neprekidna indoktrinacija jednim nizom dominantnih ideja i predrasuda. Postaje moguće vršiti kontraagitaciju – ljudi su spremni saslušati neke od centralnih ideja revolucionarne ljevice.
 
AMADA-TPO (Sva vlast radnicima) i LRT (Revolucionarna radnička liga) iznimno su male organizacije od nekoliko stotina ljudi, u najboljem slučaju nekoliko tisuća, ako ubrojite simpatizere. Nemoguće je napraviti revoluciju u modernom industrijskom društvu s nekoliko stotina ili nekoliko tisuća ljudi. Buržoazija ne strahuje od ograničene ili neograničene učinkovitosti AMADA-TPO ili LRT-a, već od unutarnjih kontradikcija njihova vlastita sistema, koje periodično guraju stotine tisuća, a potom i milijune ljudi na ulice, gdje im revolucionari i revolucionarke imaju priliku pristupiti i usmjeriti njihovo političko djelovanje u specifičnom smjeru. Međutim, buržoaziji bih savjetovao sljedeće: žele li anulirati učinkovitost kontraagitacije, trebaju se manje baviti represijom, a više eliminacijom unutarnjih kontradikcija vlastitog sistema, a time i sprečavanjem povremenih spontanih izljeva stotina tisuća potpuno nezadovoljnih ljudi na ulice.