Sa Mount Everesta, kao četvrti Bosanac u historiji, ostatak svijeta pogledao je ovih dana Tomislav Cvitanušić, koji je gore razvio zastavu Bosne i Hercegovine.


Sa Mount Everesta, kao četvrti Bosanac u historiji, ostatak svijeta pogledao je ovih dana Tomislav Cvitanušić, koji je gore razvio zastavu Bosne i Hercegovine.

Zehrudin Isaković

 

*Autor je bio član međunarodne ekspedicije na Mount Everest (8.848 metara nadmorske visine) 2009. godine i vrh Cho Oyu (8.201 metar) godinu kasnije.

Ovih je dana stigla lijepa vijest ravno sa vrha Mount Everesta. Sa njegovog je tjemena, kao četvrti Bosanac u historiji, ostatak svijeta pogledao Sarajlija Tomislav Cvitanušić, koji je gore razvio zastavu Bosne i Hercegovine.

 

Uspio je to nakon borbe sa jakim bočnim vjetrom, ekstremnim minusima, kratkim dahom, te nakon cjelonoćnog “puzanja” po južnoj padini ove padine.

Vrijedno poštovanja!

(Facebook / Tomislav Citanušić)

Inače, završni uspon na Everest, ukoliko ga penjete sa južne nepalske strane, počinje sa sedla koje je visoko gotovo 8.000 metara. Obično se krene oko 21 sat po nepalskom vremenu.

Korak po korak, mic po mic, bukvalno po 15-ak centimetara, neprimjetno napredujete uz padinu koja izgleda beskonačno dugačka, strašno visoka i mrka. Realno, na psihološkoj razini, sve vrijeme ste zapravo na ivici odustajanja. Zbog toga je završni uspon test vaše odlučnosti da popnete vrh. I taman kada možda i odlučite da odustanete, neka lampica pobune se upali – za ovo ste se spremali godinu, dvije, ovaj ste trenutak sanjali možda i cijeli život.

Zbog toga, uprkos obeshrabrujućim okolnostima, nastojite zadržati motivaciju i nastaviti korak, koji svakim metrom dobijene visine, biva teži i teži, a noge postaju teške i krute, kao da su od olova.

Vaš pratilac (ujedno, prijatelj i “saborac”), obično pripadnik naroda Sherpa, uposlenik kompanije koja je ujedno vaš servis za himalajsku Odiseju, ohrabruje vas: “Hajde još malo, uskoro će ‘Hillaryjev step’, a onda smo praktično na vrhu”.

Koliko god ove riječi zvučale ohrabrujuće, lahkoća s kojom se penje vaš pratilac, zna i obeshrabriti. Muka vam je što je svaki vaš korak težak jednu tonu, a za njegov imate osjećaj da nema težinu. Lahko i energično, taj obično oniži čovjek na padini vršne piramide Everesta postaje div – div koji se čini kao vaš nedostižni uzor.

(Ustupljeno Al Jazeeri)

Na trenutak sjednete, da biste prikupili snagu za nastavak penjanja. Iako u specifičnim okolnostima, ovaj odmor prija. Dok se borba sa vlastitom motivacijom nastavlja, najradije biste, pridržavajući se za fiksirano uže, okrenuli nazad. Deprimirajućem utisku pridonosi i jak vjetar, te zbrka u glavi izazvana nedostatkom kiseonika. Koliko god ga povlačili iz boce, kiseonika na ovoj visini uvijek nedostaje

Ali avaj, sjetite se koliko ste sklekova i zgibova napravili, koliko kilometara pretrčali, koliko planinskim padina prehodali, e da bi se spremili za uspon na Mount Everest – taj moćni predmet želja. I – nema druge – ustat ćete i robotiziranim korakom nastaviti dalje prema vrhu.

Gužva na vrhu postaje nesnosna

Na žalost, posljednjih decenija gužva na završnom usponu postaje nesnosna. Dapače, opasna! Na “Hillarijevom stepu” stvara se kolona ljudi, usko grlo zbog činjenice da se 15-ak metara morate okomito popeti, što na toj visini izuzetno teško.

Različita razina pripremljenosti i tjelesnog stanja, ovdje najviše dolazi do izražaja. Da nevolja bude veća, dugo čekanje pri jakom vjetru i niskoj jutarnjoj temeperaturi može izazvati pothlađivanje ili čak u krajnjem pothlađenje i smrt.

Kada ste svladali ovu posljednju eliminirajuću prepreku, na putu za vrh više vas ništa ne može zaustaviti. Magičnost njegove blizine je fascinirajuće snažna. Čak toliko da neke “prevari” i odu preko vlastitih mogućnosti. Uspon do vrha nekim planinarima izvuče posljednje atome snage, pa im je ponestane za povratak.

Najbolji hrvatski alpinista Stipe Božić, dvostruki “osvajač” Everesta, često ponavlja: “Uspon na vrh je tek prvo poluvrijeme – treba se sigurno i vratiti u dolinu”

A upravo je za povratak potrebna koncentracija, kako biste iskontrolirali korake, pravilno koristili spravicu “žimar”, kojom ste skopčani na fiksno uže… Jedan pogrešan potez i možete se naći hiljadu, dvije metara ispod, na nižim padinama Everesta u jednoj od mnogobrojnih ledenjačkih pukotina.

To se i dogodilo velikom broju planinara.

No, dok se posljednjim atomima snage izvlačite na vrh, toga niste svjesni.

Razvijate zastavu, logo sponzora ili neki drugi važan predmet i pravite selfie koji će vam obilježiti život.

Ostvarili ste svoj višegodišnji san. Potpuno zasluženo dočekali trenutke velike sreće.

Doba prestiža i romantike

Inače, prvi uspon na Everest, pod britanskom zastavom, izveli su sir Edmund Hillary i Sherpa Norgay Tensing. Njih dvojica su se dogovorili da se nikada ne sazna ko je tačno ugazio na sam vrh. Pošteno!

A pošteno je i da se na vrhu ipak našao i pripadnik Sherpa, naroda koji nastanjuje ove planine, kojih su integralni dio.

Ovaj historijski čin dogodio se 29. maja 1953 godine. Bilo je to vrijeme slave i ponosa za britansku krunu. Svladati najekstremniju tačku na planeti, u to je vrijeme bilo stvar nacionalnog ponosa i moći.

Nakon njih, granice je pomjerio tirolski penjač, mnogi će reći najbolji svih vremena, Reinhold Messner. On je prvi čovjek koji se na Everest popeo bez dodatnog kiseonika. Iako nije bilo interneta, ova se vijest svijetom proširila brzinom svjetlosti. Tada se, naime, nije znalo da li je uopće moguće da čovjekov organizam podnese ove okolnosti. Messner je svojim primjerom pokazao da može.

Danas svi alpinisti koji “drže do sebe”, na Everest se penju bez dodatnog kiseonika.

Nakon Messnera, 1979. godine, neobično jaka alpinistička ekspedicija Jugoslavije, na najviši vrh se popela vrlo teškim zapadnim grebenom. Ovo je tadašnje penjače vinulo do olimpijskih visina. Na aerodromu u Jugoslaviji su dočekani kao heroji: Jernej Nejc Zaplotnik, Andrej Štremfelj, Stane Belak Šrauf i Stipe Božić. Zajedno sa ostatkom ekipe postali su nacionalni heroji. U toj grupi slavnih, našli su se i dva Muhameda – Gafić i Šišić iz Bosne i Hercegovine, koji se i danas rado sjećaju ove epske ekspedicije.

Mount Everest, najviši vrh svijeta (Zehrudin Isaković)

A ta ekspedicija je bila neobično velika: u tri grupe su penjači putovali do Kathmandua. Tone opreme su dopremljene u bazni logor na 5.000 metara visine. Angažovano je više od 500 nosača. Sedmicama se prilazilo podnožju Everesta. Sigurni putevi nisu postojali. Valjalo je praviti improvizirane mostove, gaziti hladne rijeke, popravljati džipove i nositi teret od 20 kilograma na leđima…

Još je mnogo nacionalnih ekspedicija pokušavalo i uspijevalo napraviti nove i teške, herojske uspone na Mount Everest.

Komercijalizacija uspona na Everest

U međuvremenu, razvojem tehnologije, jačanjem interesa za penjanje na najvišu planinu planete, pojavile su se agencije koje su se specijalizirale za organiziranje ekspedicija na najviše vrhove Himalaja. U javnosti se za ovaj način penjanja vrlo brzo ustalio naziv “komercijalne ekspedicije”. Kroz decenije komercijalizacije, udobnost ali i cijena uspona na Mount Everest je rasla.

Danas himalajske agencije nude moćan komfor. U baznom logoru vas čeka puni servis: udoban šator, dvostruki dušek, tri obroka dnevno… imate čak i luksuz tuširanja zagrijanom vodom. Ljubazno osoblje je istrenirano i da vam daje korisne savjete, postaju vaši treneri. Ključna pomoć je u načinu na koji se aklimatizirate: Mnogo tečnosti dnevno (četiri litre), stalno kretanje, kvalitetna ishrana, proteini, vitamini… manje-više sve se zna.

Od bazog logora do vrha, svake godine Sherpe fiksiraju uže. Kritični dio je kod ledopada na Khumbu glečeru. Ovaj se ledena rijeka pomjera svaki dan za nekoliko centimetara, pa nije rijetkost da put fiksiran preko nje danas, preko noći nestane.

Agencijsi servis podrazumjeva i boce sa kisikom na visinskim logorima, kuhanje i topljenje leda na tim visinama, postavljanje šatora, te prijateljstvo koje ima psihoterapeutski učinak.

Zbog svih ovih olakšanja, interes za uspon na najvišu planinu svijeta, iz godine u godinu se dodatno povećava. Područje Everesta postalo je pretijesno za sve zainteresirane.

Paralelno sa ovim, težište uspona na Everest se sa kolektiva (“uspjeh jednog je uspjeh svih”) prebacuje na pojedinca (“uspjeh nije uspjeh ako nije moj”). Iz čiste ljubavi prema planinama, na čemu su se zasnivale pionirske ekspedicije, motivacija je skrajnuta (i) u druge pravce.

Individualizam prerasta u egoizam

Vršna tačka svijeta postala je interesantna raznim likovima: od avanturista željnih slave do nepripremljenih planinara, koji se zavarani svim ovim pogodnostima upute tamo gdje ne pripadaju.

Dakle, danas odlaske na Everest odlikuje individualizam, koji ponekad prerasta i u egoizam.

Zbog toga je, recimo, nedavna vijest da je jedan alpinista odustao od vrha, da bi pokušao spasiti drugog – koji je bespomoćno ležao na putu, a pored kojeg su satima prolazili drugi ljudi hladno ga puštajući da umire – zapravo senzacija, nezapamćeno milosrđe. Makar se ovakav čin u ranijim ekspedicijama podrazumijevao.

Vršna piramida Everesta u sjaju zalazećeg Sunca (Zehrudin Isaković)

Sve te okolnosti, plus činjenica da je uspon na Everest na ovaj način lišen tehničkih teškoća, navele su slavnog Reinholda Messnera da zaključi da današnje penjanje na Mount Everest uz pomoć komercijalnih agencija, više liči na zabavu u Disneylandu nego na ozbiljno penjanje na gorostasne vrhove Himalaja.

Slično mišljenje dijeli i proslavljeni slovenski alpinist Viki Grošelj (popeo 10 od 14 himalajskih vrhova preko 8.000 metara), koji za uspone na Everest i druge himalajske vrhove uz pomoć komercijalnih ekspedicija naziva “ekstremni turizam”, odričući im prefiks “alpinistički”.

Everest je Everest

Ipak, rekao bih da i pored svih olakšanja, uspon na Mount Everest nije i vjerovatno nikada neće biti lagan.

Ne možeš platiti da se zaustavi vjetar. Ne možeš platiti da se zaustave lavine. Ne možeš platiti da nestanu pukotine na Khumbu ledenjaku dok ti prolaziš.

Uspon na Everest je opasan – i takav će i ostati bez obzira na sva olakšanja.

No, da se vratimo na vijest sa početka teksta.

Tomislav Cvitanušić se na Mount Everest nije popeo slučajno. To je plod dugogodišnjeg sistematičnog rada, sportskog života i velike želje.

Podsjetimo da se Tomo prije Everesta popeo na Island Peak, Aconcaguu, Denali, Matterhorn… Podsjetimo da je prvi bh. triatlonac, te da se sportom bavi cijeli svoj život. Sa ovakvim backgroundom, uspon na Mount Everest za Tomu bio je logičan slijed, a ja ga vidim na još tehnički težim i izazovnijim vrhovima.