FRANCUZICA


Sliči na hrastov žir.
Čak je i pipak udjenut, k’o na pravom.
S njom si ili nisi, iako ti o glavi radi.
I možeš se mirne duše svrstati u one s kapom i one bez nje.
Ja ne čuh da su je nekome ukrali.
A možda i jesu, a da ne saznah.

Pokušaj je slobodno u ljutini baciti,
u neznanju načas zaturiti,
ali je bezbeli niko ni pipnuti neće.
Samo se vrati na mjesto i naći ćeš je namjestu.
Čudno je to saznanje: dojmljiva je i privlači, ali nipošto nije za ukrast’.

Napokon, i ulogu ima važnu.
Pokriva ona na stotine lubanja u svega nekoliko plemena.
Šepuri se poneki Španac, Francuz ili Bask.
I u puno bosanskih ljudi je glavna na glavama.
Evo, pred džamijama je skoro uvijek više francuzica nego ahmedija.

Pa se, začuđen, zapitam, odmah odgovarajući sebi:
U čemu je tajna da stari Muslimani listom nose ovu kapu, čudesnu haman?!
Zbog pipka što se k’o mlada breza izvija tamo-‘vamo
ili možda što je načinjena od čohe, k’o djetelina mekane i podatne,
pa se svaki put prilagodi bremenitostima ovih tintara.

Ko bi to znao!

Ali, da nije harna ne bi je ni bilo. Nestala bi u zlom zemanu.
Iako je i dosad preživjela štošta:
čelopeke i suhomrazice,
huljenja i zatiranja,
mentalna tlačenja i moralne lobotomije.
Sve u sjeni sopstva.
Sveudilj štiteći glave vjernika, uznika i onih što su se izdavali za takve.
Učeći nas kako da se zastidimo i promijenimo.

Tako je ovo pleme gotovo pa sviklo da tuđu kapu k’o svoju nad glavom nosi.
Valjda baš tako treba, jer smo samo naizgled ižđikljali, a da odrasli nismo.
Pa nas, k’o i svaku djecu, mamen damar goni
da stalno imamo nešto ili nekog da nas odozgo s(a)vjetuje, gleda i bišće.
Makar to i kapa bila.

Ovakva je ona, sve i da nije, sveprisutna i lebdeća.
Zato, izustiš li u Bosni da si negdje zaboravio francuzicu
niko se neće ni zapitati da to nije neka gospođa možda?!