OBIŠENICA


Od kako znam za sebe, ljudi su prostor iznad, tada željezničke, a danas iznad autobuske stanice, nazivali Obišenica. U novije vrijeme vidio sam neke pisane dokumente gdje se taj prostor naziva Obješenica. Ne znam da li se tu radi o ijekavskom i ikavskom narječju. Zovite ga kako god hoćete ali kod stanovnika Bugojna je udomaćen naziv Obišenica.

 Obišenica u to “zaboravljeno vrijeme” bila je poznata po nekoliko stvari. Nizbrdica Obišenice bila je poznata po sankanju i skijanju. No počnimo od vremena pedestih godina. Bugojno je tada bio mali gradić. Samo sankanje djece bilo je popularno niz Hendak. Nisu svi imali dobre sanke ili kako smo ih zvali “rodle”. Večina sanki je ručno pravljena. Neke su bile drvene a samo poneke metalne. Mnogo bolje su se klizale one koje su bile potkovane metalnom trakom (“lastrom”). Sanke koje su se najdalje odklizale niz Hendek djeca su zvala “prvakuše”. Pored Hendeka bila je interesantna ulica iz Gaja prema parku (“ispod ćuprije”). Stanovnici te ulice posipali su lugom cestu pa se nije moglo sankati.

 Poneka djeca su imala drvene klizaljke (“sličure”) koje su vezivali žicom za cipele ili čizme. Poneke klizaljke su potkivali metalnom trakom. Vremenom su bravari počeli praviti metalne klizaljke koje se vezivane žicom. Sjećam se bio sam uzrasta šestog razreda osnovne škole kad smo nas nekoliko nabavili te metalne klizaljke. U to vrijeme počinje asfaltiranje gradskih ulica. Bilo je malo automobila. Kad padne manji snijeg automobili uglačaju površinu ceste pokrivene snijegom. Tada smo odlazili na ulicu Bratstva i Jedinstva tamo se malo klizali, a potom spuštali niz Hendek. Milicioneri bi nas ponekad otjerali iz bojazni da ne naiđe neki automobil.

 Tada već počinje sankanje na Obišenici, koje vremenom postaje popularno. Stariji dječaci počinju praviti skije. Vrh skija bi stavljali u ključalu vodu kako bi ga savili. Na sredinu tih kratkih skija stavljali bi kaiš sličan onome koji se stavljao na “nanule”. Ti skijaši se pridružuju sankašima na Obišenici. Pokušali smo se sa klizaljkama spuštati se niz Obišenicu, ali teren je bio premkan.

 Nakon nekog vremena ljudi nabavljaju prave skije. Bilo ih je sve više. Nakon određenog vremena grupa skijaških entuzijasta odlaze na Rostovo. U to doba nije bila izgrađena cesta pa se moralo pješačiti do Rostova posebno u gornjem dijelu. Ta grupa entuzijasta je preteća veoma popularnog skijanja na Rostovu.  

 Za vrijeme lijepog vremena ljudi su znali prošetati preko Obišenice i Gradine sve do Karalinke. U to vrijeme bio je to slobodan prostor sa zasijanim njivama i livadama. Po međama su bili utabani puteljci tako da se nije gazilo po usjevima. U kasnijem vremenu njive su manje obrađivale pa je bilo ugodnije za šetnju.

 Za vrijeme ljetnog perioda grupe kockara su znale igrati karte. Naime, tadašnjim zakonom bilo je zabranjeno kockanje. U nekim kavanama su se igrale karte i domine ali obično u piće. To se znalo i nekako se toleriralo. Bojeći se kazni vlasnici kavana nisu dozvoljavali kockanje za novac. Za to su neki kockari pronašli prostor na Obišenici. To kockanje je bila “javna tajna”. Iz perioda ranih šezdesetih godina potiče slijedeća anegdota:

 U predvećernjim satima grupa kockara igrala je karte za novac. Među njima bio je jedan milicioner koji je volio kockati. Već se mračilo kad odjednom do njih dođe milicijska racija. Sve su ih pokupili i odveli u milicijsku stanicu. Sutradan su trebali biti saslušani. Dežurni milicioner koji je trebao uzeti njhove izjave bio je onaj koji je sa njima kockao. Uzimajući izjavu upita jednog od kockara:

  - Je li druže, zašto ste se kockali?

 - Pa s tobom smo se kockali – odgovori upitani. Na to milicioner oštrim glasom reče:          

- Ne pitam te s kim ste se kockali, nego zašto ste se kockali!

Bugojno je u to vrijeme bila mala sredina. Isti dan cijeli grad je znao za to čuveno saslušanje.

Šezdesetih i početkom sedamdesetih godina na Gradinama su vršena iskopavanja. Radovima su rukovodili arheolozi koji su angažirali radnu snagu za otkopavanje. Radovi su se obavljali ljeti pa je najviše radnika bilo iz redova studenata i učenika.  U gradu se znalo za ta iskopavanja pa su ljudi iz radoznalosti išli preko preko Obišenice do iskopina da vide te iskopine. Tako je na mjestu Pod u Čipuljiču pronađena vaza sa umbro-etrurskim natpisom što je najstariji pisani trag u Bosni i Hercegovini. Potiče od približno 700 – 600 godina prije Krista.

Bugojanska vaza – najstariji pisani spomenik u Bosni i Hercegovini

 

Sedamdesetih i osamdesetih godina Obišenica postaje veoma popularna. Samodoprinosom svih zaposlenih u Bugojnu gradili su se objekti. Na taj način izgrađen je Kulturno-sportski centar. Pokrenuta je akcija za izgradnju nove bolnice na Obišenici. Bio je to veliki poduhvat. Bolnica je trebala biti u službi zdravstvene zaštite građana gornjevrbaske regije. U bolnici bi se zaposlio veći broj djelatnika. Vremenom su izrastale zgrade buduće bolnice. Već se pojavljuje plava fasada zbog koje su ljudi bolnicu nazvali plava bolnica. Bolnica nije završena kada dolazi do nesretnog rata ranih devedesetih godina. U toku i poslije rata bolnica je devastirana. Odneseno je sve što se moglo odnijeti. Danas stoje ogoljene zidine nekad simbola rasta Bugojna i okoline.

Od Obišenice prostire se naselje Berića gaj. Tu se nalazi jedan od najstarijih hrastova u Bosni i Hercegovini. Pošto se nalazio u dijelu Jurišića kuća ljudi se znali reći da je to stari Jurišića hrast. Kao dječak slušao sam stare ljude kako govore da je hrast isti od kako znaju za sebe.