Postoji li, uistinu, autentična ljevica u Bosni i Hercegovini?


Postoji li, uistinu, autentična ljevica u Bosni i Hercegovini? Ona “ljevica” koja se fokusira na građanski imidž ostavlja nas da sumnjamo u njezinu iskrenost dok se u drugim aspektima ponaša gotovo identično krajnje desnim strankama. Ali, postoji li ljevica čija bi svrha bila da stane uz radnika i omogući mu uvjete rada i života dostojne čovjeka? Ako postoji, zašto desetljećima spava i šta je potrebno da se napokon probudi?

Piše: Mirsad Fišo

Restaurirani klasik jugoslavenske kinematografije Slike iz života udarnika, na predotvaranju Sarajevo Film Festivala, u centar pažnje smjestio je rudare. Nakon pola vijeka, nakratko, vratio im je glavnu pozornicu i slavu koja im je odavno uskraćena.

Od počasti do zaborava

Radna klasika prati život Adema, zasnovanog na liku čuvenog Alije Sirotanovića, koji je sa svojim komoradima u duplim smjenama drage volje silazio u mračnu jamu i u njoj vidio svjetlo za budućnost svog naroda. Priča o njemu odvela nas je u postratni period ranih pedesetih godina kada su rudari-udarnici predstavljali nacionalne heroje, ljude koji su ličnim primjerom ulijevali nadu ostatku mlade države da se radom i požrtvovnošću može graditi razvijeno i pošteno društvo za sve. Sa osmijehom su trpjeli nadljudske napore – radili da bi izgradili, a ne zaradili. Za Tita, partiju i narod Jugoslavije. Nije tu bilo naročitog bogatstva, ali je poštovanja bilo u izobilju i ono je bilo dovoljna nagrada.

A onda, država se izgradila i do kraja filma i ranih sedamdesetih izbacili su Adema i Ademove sa glavne pozornice. Nije više bilo bitno raditi, bitnije je bilo kazati što se željelo čuti. Nije bilo bitno graditi, bitnije je bilo slušati one koji su vrijeme dok su udarnici gradili iskoristili da podobnošću zauzmu rukovodeće pozicije i preuzmu upravljanje državom koja je trebala biti radnička.

Partija je otišla sa vlasti i kazaše da je narod krenuo u oporavak od sistema jednoumlja. Sada će radnik biti gospodar svoje sudbine umjesto partije koja je gospodarila njime. Sa kapitalizmom dolazi konkurencija među poslodavcima i radnik će imati kvalitetnije uvjete rada. Kazaše da će sada sve biti bolje. Kazaše i slagaše. Ne samo da nisu dobili sve što im je u prošlom sistemu nedostajalo, izgubili su i ono što su krvavo zaradili.

Rudari i dalje silaze u jame i marljivo vrše iskop materijala bez kojeg naša država ne može, ali sada je umjesto poštovanog i privilegiranog položaja udarnicima ponuđena puka nesigurnost. Nesigurnost, kako u jami gdje se fatalne nesreće i dalje dešavaju, tako i na površini zemlje gdje im život neće odnijeti zastarjela oprema niti porast metana. Na površini nesigurnost izaziva i zastarjeli pristup rada koji ih čini nekonkurentnim, kao i nekompetentni upravljački kadrovi koji bi im trebali osigurati teško zarađenu financijsku kompenzaciju.

Bez obzira na to, i dalje nas udarnici griju i bez njihove požrtvovanosti ne bismo imali najjeftiniju struju u Evropi.

Pod teretom nepravde: Rudari, Elektroprivreda i suvremena stvarnost

U zamračenom podzemlju, rudarska svjetla se gase. Dok Elektroprivreda i vlast zanemaruju njihovu žrtvu, rudari ostaju nepokolebljivi u svojoj borbi za dostojanstvo i pravdu.

Davno su prošla vremena kada je rudar po izlasku iz jame dočekivan kao heroj. Prošla su vremena izvještavanja o njihovim uspjesima. Prošle su fanfare i slavlja povodom podviga kopača crnog zlata. Danas oni nađu svoje mjesto u medijima jedino kada na ulici traže svoj teško zarađeni hljeb koji im svake godine gladna administracija pokušava oteti iz usta kao da su oni odgovorni za nesposobnost rukovodećih da i u vrijeme nestašice energije i povratka uglja na velika vrata u Evropi i dalje posluju u debelom minusu.

Elektroprivreda ima maćehinski odnos prema rudnicima koji je hrane i bez kojih ne bi ni sama opstala, tako da ostaje pitanje do kada će ljudi koji su i dalje na prvoj liniji borbe za našu energiju trpjeti poniženja i zadovoljavati se sa mrvicama sa stola.

U razgovoru za portal Faktor, predsjednik Samostalnog sindikata radnika rudnika u FBiH je rekao: „Čuli smo od predstavnika EPBiH da za osiguranje električne energije privredi i građanima mora imati povoljnu cijenu uglja. I tu dolazimo do paradoksa. Troškovi u rudnicima za svaku proizvedenu tonu veći su za 30 KM od cijene koju plaća EPBiH.“

O tome da su i u EPBiH svjesni da rad ovih ljudi i produkt koji proizvode vrijedi više nego li ga oni plaćaju potvrđuju i informacije da su u posljednje dvije godine sklopljena dva ugovora u kojima je Elektroprivreda plaćala znatno veću cijenu privatnih rudnicima za ugalj, nego li to radi sa rudnicima pod svojim krovom.

Rudnici su ugovorima vezani za Elektroprivredu i ne mogu poslovati bez nje, ali je ovisnost u ovom odnosu dvosmjerna i bez rudnika u ovom trenutku ni Elektroprivreda ne bi mogla nuditi usluge građanima BiH, a ponaša se kao da to nije tako.

Ovakvo stanje je neodrživo, a za jeftinu struju koju uzimamo zdravo za gotovo ne trebamo se zahvaliti Elektroprivredi BiH koja je tu samo da kupi kajmak nastao od znoja potplaćenog radnika-udarnika duboko pod zemljom.

Postoji li, uistinu, autentična ljevica u Bosni i Hercegovini? Ona “ljevica” koja se fokusira na građanski imidž, ostavlja nas da sumnjamo u njezinu iskrenost, dok se u drugim aspektima ponaša gotovo identično krajnje desnim strankama. Ali, da li postoji ljevica čija bi svrha bila da stane uz radnika i omogući mu uvjete rada i života dostojne čovjeka? Ako postoji, zašto desetljećima spava i šta je potrebno da ju napokon probudi?

Resor Ministarstva rudarstva i energetike u nekim ranijim sazivima vlada nije pripadao nominalno lijevoj stranci pa su se one mogle kriti iza nemogućnosti djelovanja, no sada je vrijeme za akciju, sada je vrijeme da se ispuni ideološka odrednica. Trenutni ministar Rudarstva i Energetike FBiH je Vedran Lakić, imenovan ispred Socijaldemokratske Partije BiH (SDP).

Sigurno je pomak u pravom pravcu to što je trenutna Vlada na čelu sa premijerom Nikšićem i ministrom Lakićem pokazala senzibilitet i poslušala zahtjeve rudara te smijenila upravu EPBiH, ali ovo zasigurno neće biti dovoljno da se zaustavi propadanje rudnika i stabilizira njihovo poslovanje. Ministar Lakić je posjetio rudnike i izjavio da je prioritet ove vlade i ministarstva pod njegovom nadležnošću rješenje dugogodišnjih problema koje rudnici imaju i stabilizacija njihovog poslovanja. Rudarima ostaje nada da ovo nisu samo nova isprazna obećanja, kakvih su se naslušali prethodnih godina, i da će ovaj put ljevica opravdati svoje ime.

U sjeni tamnih dubina, udarnici su svjetlo koje osigurava snabdijevanje energijom. Njihova borba za pravdu i poštovanje nije završena, i dok se to svjetlo ne ugasi, nadamo se da će biti prepoznato i cijenjeno kako zaslužuje. Oni ne traže da se vrati vrijeme kada su njihovi radni podvizi bivali opjevani, ne žele slavu ni fanfare. Rudari udarnici traže samo dozu poštovanja koju svaki radnik u ovoj državi i na cijelom svijetu zaslužuje, sigurno radno okruženje i pravednu financijsku kompenzaciju za svoj rad.